GODINA IZBORA

AIM, ZAGREB, 29.12.1996.

1. je godina izbora u Hrvatskoj. Pocev od ozujka, kada su najavljeni lokalni izbori te izbori za Zupanijski dom Sabora, do rujna, kada je krajnji rok za predsjednicke izbore, sve ce politicke stranke jos jednom stati na startnu crtu kako bi se odmjerio novi odnos snaga na svim razinama vlasti. Ako se nastave dosadasnji prilicno postojani trendovi, realno je ocekivati da se to odmjeravanje dogodi u ovim okvirima - daljnji umjereni pad HDZ-a na drzavnoj razini, strmi pad na lokalnoj razini i cvrsta, stabilna pozicija aktualnog predsjednika Tudjmana. No, niz novih okolnosti, na prvome mjestu bolest Franje Tudjmana, a zatim i stubokom drukcije okolnosti sada i 1992. (kada se posljednji put izaslo na izbore na sve tri razine) mogu taj trend i promijeniti. Mozda najprije tako da se on dodatno ubrza, pa da se dominacija HDZ-a koja se vec izgubila na lokalnoj razini, pocne osipati i na visim razinama. No, ako je to uistinu najizglednija mogucnost, nje su svakako svjesni i u HDZ-u i zato ce sigurno poduzeti sve, koliko znaju i mogu, da to sprijece, ili barem ublaze. Da ce izborni karusel krenuti u rano proljece, najavio je prvi, na Glavnome odboru HDZ-a prije mjesec dana, glavni tajnik vladajuce stranke Ivan Valent. On svakako nije najprikladnija osoba za tu stvar, jer je HDZ samo sudionik u izborima, a ne i njihov organizator. No Valent je nedugo poslije objavio i smjenjivanje ministra policije Jarnjaka (sto se uzalud ocekivalo od Jarnjaku izravno nadredjenog premijera Zlatka Matese), tako da takav izbor glasnogovornika kljucnih drzavnih odluka sigurno nije slucajan. Na spomenutom stranackom skupu HDZ-a, Tudjman je manje-vise otvoreno zagovarao misljenje da je njegova stranka jedini jamac opstanka Hrvatske, te iznijeo podatke iz ankete koju je narucio HDZ po kojoj navodno ta stranka i dalje ima vece izborne izglede nego sto ga u zbroju imaju sve ostale stranke (za istom govornicom ministar obrane Gojko Susak ce poslije prakticki narediti clanstvu i rukovodstvu vladajuce stranke da vjeruju u novu izbornu pobjedu). Pripreme za izbore pocele su, medjutim, znatno prije ove prastave stranacke sjednice. Vec mjesecima u Vladi i Saboru se, bez mnogo buke, iniciraju i izglasavaju promjene u izbornim zakonima (s vecim udjelom proporcionalne zastupljenosti u lokalnim organima vlasti) - sto smanjuje rizike stranci koja je izgubila vecinu - utvrdjuju olaksice za socijalno najranjivije slojeve, posebno umirovljenike, uvode besplatni udzbenici... Uz to HDZ je pokusao, s mnogo manje srece, predstaviti se kao stranka koja obracunava s nezakonitim bogacenjem u svojim redovima, a najradikalniji korak u pravcu stvaranja sto sigurnijih izbornih izgleda je nedavna suspenzija predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujica, koji je po funkciji i predsjednik republicke izborne komisije. Olujic je na toj funkciji vec nadzirao izbore za Zastupnicki dom Sabora potkraj 1995., i premda je opozicija imala brojne prigovore na nj, Tudjman ga ocito smatra nedovoljno pouzdanim za najvece izborne bitke - u kojima ce se poslije pet godina i sam pojaviti - kada ce
   HDZ najvjerojatnije htjeti muckati s izbornim listicima i puno vise nego dosad. Pa ipak, ni uza sve ove pripremne radnje - prigodno upotpunjene i doslovno svakodnevnom kampanjom protiv toboznje zelje glavnih zapadnih zemalja da obnove jos jednu, sada "globalnoregionalnu" inacicu Jugoslavije - HDZ ne moze mirno cekati izbore. Najvece brige vezane su uz samog Tudjmana, koji je dosad bio bez premca glavni izborni adut vladajuce stranke, no sada kada je tesko obolio ta njegova monumentalnost dobiva, dosad nepoznate, dvojbene znacajke. Svima je, naime, jasno da ogromne nadleznosti koje on ima kao drzavni poglavar, tesko mogu biti mehanicki prenijete na bilo kog smrtnika iz njegove, a jos manje iz drugih stranaka. U HDZ-u se o tome sluzbeno suti, kao sto se jos nista ne govori ni o stvarnoj tezini Tudjmanovog zdravlja, ali izgleda da se, barem u krugovima istomisljenika razmatra mogucnost redefiniranja ustavnih ovlasti predsjednika, u slucaju da Tudjman ocjeni da zdravstveno nije dorastao izazovu jos jednog mandata (netko drugi tesko da bi se usudio to mu natuknuti). Dosad su do kuloara doprli ovih nekoliko kombinacija tihog i bezbolnog prijenosa vlasti sa mocnog "suverena" na manje mocnog "nasljednika": uvodjenje institucije potpredsjednika Republike (koju Ustav sada ne poznaje, sto je "polupredsjednicki" sustav pretvorilo u izrazitipredsjednicki sistem); jacanje ovlasti Vlade, koja bi obavila ulogu neke vrste "kolektivnog nasljednika" pod kontrolom HDZ-a; zaokret od predsjednickog prema parlamentarnom obliku vlasti, sto bi u krajnjoj istanci znacilo da bi se predsjednika Republike ubuduce biralo u Saboru. Zanimljivo je da medju ovim kombinacijama mjesto nije nasla i jedina koju izrijekom predvidja Ustav, a to je da se utvrdi "trajna sprijecenost" sadasnjeg predsjednika (sto bi ucinio Ustavni sud na poticaj Vlade), te da se u roku sezdeset dana izabere novi (u medjuvremenu v.d. predsjednika bio bi predsjednik Sabora). Kao sto rekosmo, u vladajucoj stranci nijecu da se o ovome razgovara, a "ustavotvorac" Smiljko Sokol, prema kojem se sada okrecu najvise upitnih pogleda, izrijekom odbija da bi inkorporiranje potpredsjednicke funkcije, a pogotov statusna promocija Vlade, mogli doci u obzir. Posljednju mogucnost, zaokret prema parlamentarnom tipu vlasti, nije komentirao, a izgleda da bi bas ta opcija mogla imati njvise izgleda, pogotovo jer ona ne dovodi u pitanje eventualne predsjednicke ambicije Tudjmana, stovise mogla bi ih pojednostaviti i olaksati. Novi predsjednicki kandidati ne bi se, naime, pojavili na neposrednim izborima, sto uvijek, pa i u Tudjmanovom slucaju, sadrzi neprijatno zrno rizika, nego bi predsjednika birao parlament. Stav opozicije o ovome - a on je vazan ponajprije zbog dvotrecinske vecine kojom Sabor mora izglasati ustavno redefiniranje oblasti sefa drzave - nije jednoznacan. Opozicija je listom za smanjivanje predsjednickih ovlasti, ali su samo neke stranke (HNS) izrijekom pristale i na to da se predsjednika bira u parlamnetu, a ostali da traze da se i njega, slicno kao u nekim drugim parlamentarnim demokracijama (Austrija) bira na neposrednim izborima. Osim toga, po njima bi trebalo prije zaokreta prema parlamentarnom modelu vlasti, raspisivati nove, izvanredne parlamenarne izbore (po redovnom voznom redu oni bi se odrzali tek 1999). Ocito se procjenjuje da HDZ s oboljelim Tudjmanom ubrzano gubi izborne izglede, a bez novih izbora bi se, cak i ako se Tudjman povuce iz izborne trke, sadasnji odnosi u drzavnom vrhu mogli zalediti u naredne tri godine. Opozicija ima dobrih razloga oprezno osmatrati i mjerkati predizborne manevre HDZ-a jer je sama propustila okupiti se oko zajednickog predsjednickog kandidata. Inicijative da to bude netko iz opozicijskih redova (Gotovac), ili vanstranacke osobe (Supek) utihle su i prije nego su ozbiljnije razmotrene, a prevagnulo je misljenje da u prvome izbornome krugu sami biraci selekcioniraju najjaceg opozicijskog pretendenta, a da zatim u drugome krugu i opozicijske stranke stanu iza njega. Ovo toboznje honoriranje izborne volje gradjana - i isto toliko toboznje zaboravljanje da je na opozicijskim strankama da na vrijeme profiliraju svog takmaca u "trci dva konja" - samo je pokusaj da se prikrije notorna, iako sasvim legitimna, volja vecine velikih i srednjih stranaka da na izbore izadju same, ili samo u ogranicenim koalicijama. Strah da ce biti prokazane kao razbijaci jedinstva opozicije, proizlazi zacijelo iz cinjenice da su opozicijske stranke na posljednjim izborima potkraj prosle godine - za Zastupnicki dom Sabora i za gradsku i zupanijsku Skupstinu Zagreba - postigle izrazito dobre rezultate bas stvaranjem koalicijskih saveza i udruga. U Zagrebu je Udruga sedam (poslije sest) opozicijskih stranaka ostvarila i uvjerljivu pobjedu, a nastavila je egzistirati i vise od godinu dana poslije, pokusavajuci efektuirati izbornu pobjedu koju su im Tudjman i njegova administracija osporili. No, otprve je bilo jasno da ta opozicijska alijansa, okupljena oko ad hoc cilja da se ocuva demokratski institut smjenjivosti vlasti, ne moze opstojati unedogled na tom ipak ogranicenom cilju. Nego ga ona mora u sto kracem roku ostvariti, jer ce naredni izbori neminovano odvesti vrlo sarolike stranke razlicitim putovima. I doista, svojevrsna "privremena uprava" Udruge (ciju je neformalnu celnu funkciju obavljao predsjednik zagrebacke Skupstine Zdravko Tomac), napokon je prije nekoliko tjedana odlucila samoraspustiti Skupstinu, cime bi se odgovornost za zagrebacku krizu najzad prenijela na drzavne vlasti koje su je i izazvale. No u medjuvremenu su se redovi Udruge toliko prorijedili da je ona s gotovo dvotrecinske spala na nesigurnu natpolovicnu vecinu, tako da ostavke opozicijskih vijecnika vise nisu dovoljno jamstvo za samoraspustavanje Skupstine, nego se moralo pribjeci apstinenciji od donosenja gradskog Budzeta, sto bi, vjeruje se, moralo natjerati Vladu da ona raspusti Skupstinu. Kako sada stvari stoje, ta je mogucnost uistinu realna, no ne mogu se sasvim iskljuciti ni druge, ukljucujuci cak i onu najgoru: da HDz vrbovanjem opozicijskih vijecnika preotme vecinu u Skupstini, sto se uostalom vec dogodilo u nizu drugih gradova, i da time i ne bude vise potrebno raspisivanje novih izbora u glavnome gradu. U svakom slucaju, u Zagrebu je opozicija izgubila inicijativu, a kako ce proljetni lokalni izbori mozda tijesno odredjivati i tok izbora na drzavnoj razini, HDZ ipak u njih ulazi s vecim izgledima nego sto objektivno zasluzuje.

MARINKO CULIC