MOJA DOMOVINA

AIM, SARAJEVO, 28.12.96. Moja se domovina zove Bosna i Hercegovina. Sto ne znaci da je sastavljena malo od Bosne, a jos manje od Hercegovine. Naprotiv, sastavljena je (prema posljednjim istrazivanjma iz 96-te) jedni tvrde od dva entiteta, drugi od tri paradrzave, treci od republike i resto okupirane teritorije, a najbrojini da - uopce nije sastavljena.

U mojoj domovini Bosni i Hercegovini, opet, ne zive niti Bosanci, niti Hercegovci. Ovdje, zvanicno, obitavaju Bosnjaci, Srbi i Hrvati - popularnije bajramovci, vaskrsovci i uskrsovci - kao temeljni narodi na kojima sve pociva. I mnogi pocivaju. Potom imamo pokojeg preostalog Zidova i poprilican broj jos uvijek nacionalno neosvijestenog stanovnistva. Dakle, u nesvjesti.

Moja je domovina medjunarodno priznata, i svaki pravi patriota nikada ne zaboravlja da joj se zastava vijori pred zgradom Ujedinjenih naroda na East Riveru. One prave patriote s certifikatom (vrijedonost certifikata direktno je proporcionalna visini funkcije koju patriota obnasa u vlasti) ne propustaju priliku uzivo gledati kako se ta zastava vijori. Primjerice, dopredsjednik Federacije Ejup Ganic svako malo otputuje u Ameriku, pa i po dva mjeseca zadivljeno gleda taj prizor. I nikad mu ne dosadi.

Zastava moje domovine je bijele boje, sto simbolizira nevinost. Jerbo u mojoj domovini niko nizasto nije kriv. Pa nema zasto ni da odgovara. U njenoj sredini nalazi se zlatni ljiljan. Latinski naziv "Lilium bosniacum". Tu je biljku prije ko-zna-koliko desetljeca na brdima oko Sarajeva otkrio austougarski botanicar Beck i uvrstio je u enciklopediju endemicnog bilja. Iz zahvalnosti prema ovom austorugarskom travaru, mi smo nakon dolaska demokracije u Bosnu i Hercegovinu, iz svih udzbenika izbacili one dijelove koji su u pedesetogodisnjoj komunistickoj tamnici besramno tvrdili da je Austorugarska okupatorska zemlja. Tako smo se oslobodili i Gavrila Principa, i njegovih izlivenih stopa.

Sve vrijednosti Lilium bosniacuma narodi u mojoj domovini ravnomjerno su rasporedili. Naime, stoljecima prije Beckovog svrljanja po bosanskim planinama, ovdasnja je katolicka obitelj Kotromanic nabrala toliko ljiljana da je njima ukrasila sva svoja znakovlja i grbove. Kako su bosanski katolici vremenom evoluirali u Hrvate, bosanski se ljiljan dakle moze smatrati hrvatskim. Tijekom rata neprikisovneno pravo na njega izvojevali su Bosnjaci, jer su se za slobodu borili pod zastavom ljiljana. Tako je najvise vojno (a najcesce posthumno) odlikovanje u Bosnjaka upravo zlatni ljiljan, te se ovaj cvijet s pravom moze smatrati bosnjackim. Sa Srbima i ljiljanom stvari su onakve kako je to i za ocekivati: oni ga jedini posjeduju. U bukvalnom smislu te rijeci. Naime, Lilium bosniacum, kao endemicna biljka, raste iskljucivo na teritoriju koji su zagrabili Srbi...

Kao medjunarodno priznata moja je domovina, automatski, suverena i nedjeljiva. Najsuverenija joj je vlast, a najnedjeljivije su pare koje dobijamo od prijateljskih zemalja.

Moja domovina je najdemokratskija drzava na svijetu. U njoj je daleko lakse ostvariti "americki san" nego li u samoj Americi. Naime, svaki posjednik bh. dokumenata (bez obzira na to da li je sa Sandzaka, Kosova, Srbije, Crnoj Gore, Hrvatske ili nekog drugog mjesta izvan BiH) moze vrlo lako postati, u najmanju ruku ministar, ako ne i tvorac kakvog novog ustava. U mojoj zemlji, zapravo, danas postoji trinaest ustava (Daytonski, Washingtonski, savezni, entitetski, kantonalni ); zatim imamo oko 150 tvoraca podzakonskih akata (Ministarski savjet, vlade entiteta, vlade kantona, gradske vlade, pa sad i opozicijske vlade u sjeni). U svim tim vladama ima, bez lazne skromnosti, oko dvjesto ministara. Uz njihove zamjenike i pomocnike ispada da svakih par mjeseci (toliko, naime, traje podobnost za kakvi ministarsko mjesto) treba pronaci oko 600 funkcionera koji ce se po kabinetima zrtvovati i danonocno rintati za moju domovinu. Kako je najmanje trecina drzavljana BiH otisla u Evropu i Ameriku (sto su im nacionalni lideri otvoreno obecali cim su dosli na vlast), ovi sto su ostali ili tek dosli imaju, dakle, vece sanse za uspjeh od prosjecnog Amerikanca. Naravno, pod uvjetom da se ne odvajaju od SDA-HDZ-SDS partijske knjizice.

U Bosni i Hercegovini svi su listom poliglote. Znaju najmanje tri jezika - bosanski, srpski i hrvatski. Mada se i dalje medjusobno jedva razumiju. Mnogi tvrde da je rat u mojoj domovini vodjen zato sto su, navodno, narodi sami od sebe pozeljeli, a vodje ih povele u Saveznu Ratnu Akciju (ko s kim u saveznisto- zna se) etnicki cistih teritorija, zvanu SORA '92. Kao u jednom dijelu zivjece samo Srbi, u drugom iskljucivo Hrvati, a u trecem Bosnjaci i oni sto nisu uspjeli pobjeci. Na planiranim etnicki cistim teritorijama danas je, pored izgladnjelih Srba, Bosnjaka i Hrvata, najvise Amerikanaca (sto crnih, sto bijelih) Engleza, Franzuca, Iranaca, Rusa, Pakistanaca, Ukrajinaca, Holandjana, Norvezana, Sveda, Spanjolaca, Turaka, Malezijaca, Talijana i jedan Jasusi Jakasi.

Lideri naroda koji zive u mojoj domovini nikada ne lazu. Jednom davno, osumnjiceni zlocinac a jos uvijek nesumnjivi lider SDS, R. Karadzic, obecao je "svom" narodu da "Srbi nece da budu ni veci ni manji nego sto jesu". I odrzao rijec - Srbi su i dalje u prosjeku oko metar i osamdeset. To sto ih je brojcano manje ne ulazi u sferu SDS obecanja. Osmi ili deveti (nije bitno) lider HDZ, Bozo Rajic, cvrsto je zagarantirao da dok je njegove stranke "niko od Hrvata nece praviti gradjane". I on je u pravu: HDZ je od bosanskih Hrvata vecinom napravio izbjeglice, a manjinom ratne bogatase. SDA vodja, Alija Izetbegovic, stalno porucuje: "Ja izdati ne znam". Valjda zbog toga nikako da raskine koaliciju svoje stranke s SDS i HDZ. Da ga, kao, poduce.

Kad smo kod toga da "on izdati ne zna", mnogi u mojoj domovini izdati znaju ali - nece! To je osnovna razlika izmedju vlasti i obicnih smrtnika u Bosni i Hercegovini.

Na koncu, i za ovu je Novu godinu u mojoj domovini zabranjen Deda mraz. S pravom. Mraza u stanovima imamo za nevjerovat, a i jedan Dedo nam je previse.

DRAZENA PERANIC