JACA LJUBAV DRZAVE I CRKVE

AIM, ZAGREB, 28.12.1996. Ovogodisnju bozicnu i novogodisnju cestitku hrvatski je predsjednik Tudjman, kao i u bezbroj dosadasnjih prilika, zapoceo sa "Dragi Hrvatice i Hrvati, u Domovini i u svijetu, stovani gradjani Hrvatske!". Drzavni poglavar, dakle, pravi jasnu distinkciju izmedju "dragih" i "stovanih", sto po tko zna koji put postavlja dilemu da li su pripadnici nehrvatskih naroda zapravo gradjani drugog (ili nekog posebnog) reda, te da li je Hrvatska zapravo gradjanska ili nacionalna drzava?

U preambuli Ustava, sto je usvojen 22. prosinca 1990. godina, stoji da je "Republika Hrvatska nacionalna drzava hrvatskog naroda i drzava pripadnika inih naroda i manjina, koji su njeni drzavljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Ceha, Slovaka, Madjara, Talijana, Zidova i drugih," a u prvom clanku pise:"u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih drzavljana". Moglo bi se tako reci da se ove odredbe bitno ne razlikuju od onoga sto je bilo zapisano u socijalistickom Ustavu po kojem je "SR Hrvatska nacionalna drzva hrvatskog naroda, drzava srpskog naroda u Hrvatskoj i drzava narodnosti koji u njoj zive." Tadasnji Ustav nije baratao pojmom "drzavljanin" vec cudnom sintagmom "radni ljudi i gradjani".

Ali nema sumnje da hrvatski drzavni vrh dozivljava Hrvatsku kao nacionalnu drzavu Hrvata, iako Ustav spominje i druge narode i nacionalne manjine. Sustinska je promjena zapravo u tome da je srpski narod u Hrvatskoj sveden na nacionalnu manjinu, ili zajednicu, i da je zapravo izjednacen sa svim drugim manjinama koje se sada pojedinacno i nabrajaju.

Posebnim Ustavnim zakonom Srbima je bila zagarantirana politicka i kulturna autonomija u kotarevima Knin i Glina, te ravnopravno sudjelovanje u svim oblicima vlasti reciprocno prema udjelu u ukupnom stanovnistvu. No, posto je nakon "Bljeska" i "Oluje" procjenjeno da Srba nema ni 12 posto koliko ih je bilo po popisu iz 1991. nego ni osam koliko je minimum po medjunarodnim konvencijama, taj ustavni zakon (i sva prava koja su iz njega proisticala), a imao je cak i elemente federalizacije Hrvatske, stavljen je van snage. Tesko je procijeniti koliko danas Srba zivi u Hrvatskoj, ali ako je vjerovati birackim spiskovima iz

1. godine taj broj se krece oko 150.000, s tim da se ne zna koliko ih jos obitava u Podunavlju. Kad se tome pridodaju druge velike seobe sto je neposredna posljedica, a po mnogima i cilj, rata, onda je od nekadasnjih 78 posto broj Hrvata u ukupnom stanovnistvu porastao na gotovo 90. Uostalom i sam Tudjman u nekoliko navrata izjavio je da je sto se Hrvatske tice srpsko pitanje rijeseno zauvijek.

No, najnovija bozicna cestitka, ali i tri ugovora sto ih je

1. prosinca Hrvatska potpisala sa Vatikanom aktualiziraju i jedno drugo pitanje: da li je Hrvatska laicka drzava i kakva je zapravo u njoj uloga Katolicke crkve? Nije nikakva tajna da je Crkva umnogome pomogla Tudjmanu i HDZ-u da dodje na vlast, da je mnogo puta sutjela kada je trebalo vikati, da je kardinal Franjo Kuharic bio sklon zazmiriti na oba oka dok je drzava ugrozena i jos nesigurna. No, iako Ustav propisuje drugacija, to jest garantira slobodu savjesti i vjeroispovijesti, a nigdje izrijekom ne spominje Katolicku crkvu, jer svi su drzavljani ravnopravni bez obzira na naciju, vjeru itd, itd, odmah nakon pobjede HDZ-a zabiljezena je prava poplava vracanja krscanskim tradicijama i Hrvatima i Hrvatskoj kao predzidju krscanstva. Uveden je vjeronauk u skole, istina fakultativno, na televiziju posebni vjerski program, a ni jedna svecanost nije prosla bez prisutnosti nekog popa koji bi poskropio novu cestu, skolu, telefonsku centralu... Sve to doseglo je i preskocilo granice dobrog ukusa, jer nije uobicajeno ni u zemljama kao sto su Italija ili Poljska. Bozic, Uskrs i Velika Gospa proglaseni su drzavnim praznicima, s tim da je pravo na praznovanje svojih blagdana zakonom zagarantirano pravoslavnim vjernicima, Muslimanima i Zidovima.

U medjuvremenu doslo je i do sukoba izmedju vlasti i Katolicke crkve, koja ne samo da nije bila zadovoljna nacinom na koji je rijeseno pitanje povratka nacionalizirane imovine, vec se Kaptol poceo ocitovati i o nekim strateskim, ali i dnevnopolitickim pitanjima. Crkva je tako uporno upozoravala na sverastuce siromastvo, na pljacke u privatizaciji, sramezljivo se oglasila i oko svega onoga sto se dogadjalo za i poslije "Oluje", protestirala zbog delozacija iz stanova, a najnoviji je njen prosvjed zabiljezen u "slucaju Olujic" kada je predsjednik Vrhovnog suda osudjen bez sudjenja i kada su krsena elementarna ljudska prava.

Svjesna koju moralnu, pa i politicku snagu ima crkva, hrvatska je drzava tako odlucila da odnose s Vatikanom regulira sa tri posebna sporazuma, koji ce kada ih ratificira Sabor imati snagu zakona. Koliki znacaj se tome pridaje govori i podatak da je cinu potpisivanja izmedju dr. Jure Radica. predsjednika Drzavne komisije za odnose s vjerskim zajednicama i apostolskog nuncija Giulia Einaudija prisustvovao i sam Tudjman u pratnji predsjednika Vlade Zlatka Matese. Javnost za sada zna da se radi o Ugovoru o pravnim pitanjima odnosa hrvatske drzave i Katolicke Crkve, ugovora koji regulira odnose na podrucju obrazovanja i kulture, te ugovoru o osnivanju Vojnog ordinarijata, kojim se odredjuje dusebriznistvo nad pripadnicima Hrvatske vojske i policije. Hrvatska je tako postala jedina zemlja svijeta koja za sada ima rjesene odnose s Vatikanom na nov nacin, a ne kao sto je to do sada bilo putem konkordata koje je Sveta Stolica sklapala s drzavama u kojima je Katolicka Crkva prestala biti drzavnom crkvom, ili to nikada nije ni bila.

Sto zapravo konkretno znace ovi sporazumi, da li je to jos jedan korak ka katolizaciji hrvatskog drustva i zblizavanju Crkve i Drzave? Poznati katolicki novinar i publicist don Zivko Kustic decidirano tvrdi: ne, jer slican ugovor mogu potpisti i druge vjerske zajednice, posebice one najvece - Srpska pravoslavna crkva i Islamska vjerska zajednica. No, bez obzira sto je Zivko Kustic poznat po tome sto se zalaze za jednaka ljudska prava svih vjerskih zajednica i sto se ostro suprotstavlja terminu sekte, pozivajuci se pri tom na vatikanske koncile, toleranciju i dijalog, katolicanstvo ipak poprima znacajku sluzbene drzavne vjere.

Naime, po ovim sporazumima Katolicka je crkva konacno dobila status pravne osobe, vjeronauk se uvodi zakonski kao izborni predmet, Crkvi se omogucuje osnivanje redovitih skola, s tim da bi drzava preuzela obavezu njihova uzdrzavanja, "jer roditelji placaju drzavi poreze i doprinose za skolovanje", brak sklopljen u crkvi imao bi snagu civilnog braka, s tim da je svecenik duzan obavijestiti maticara u roku od sedam dana. Tako sklopljen brak moguce je raskinuti sudskim putem ali Crkva to nece priznati i razvedeni se nece moci opet vjencati pred Bogom. Crkva sluzbeno ulazi i u vojsku i policiju i pocet ce se primjenjivati model dusebriznistva koji vec imaju neke zapadne zemlje. Ustanovit ce se Vojni vikarijat na celu sa biskupom koji ce imati pravo duhovno se brinuti o katolickim vojnicima i njihovim obiteljima. Ne zna se da li ce vojni svecenici nositi uniforme i kakve ce imati cinove, ali se zna da ce biti na drzavnoj, to jest vojnoj placi.

Don Zivko Kustic najavljuje i cetvrti ugovor, kojim bi se precizirali imovinsko-pravni odnosi, sto Crkvu ocito najvise boli i sto bi konkretno znacilo da bi nedavno usvojeni zakon o denacionalizaciji trebalo temeljito izmijeniti. Kustic se nije izjasnio sto konkretno Crkva trazi, ali objasnjava da ona ne zeli biti financirana od drzave, jer u tom slucaju ne bi bila samostalna.

Postavlja se pitanje zasto je bas Hrvatska bila pokusni kunic Vatikana, te koje jos nepoznate detalje sadrze ova tri ugovora oko kojih ce se zasigurno voditi velika debata u Saboru kada ih on bude ratificirao. Tesko se, pak, oteti dojmu da se Hrvatska sve vise priblizava nacionalno-katolickoj drzavi, pa ma koliko njeno zakonodavstvo, posebice Ustav, govorilo o jednakosti svih drzavljana i vjera.

GOJKO MARINKOVIC