ZVONO NA UZBUNU

AIM, Skopje, 24.12.1996

Onaj dokoni deo Skopja ovih dana se zabavlja pitanjem hoce li Makedonija dobiti "drzavno dijete", svojevrsni ekvivalent onom literarnom "opstinskom" ciji je duhovni otac njihova zemljak Nusic. Jedna mlada bremena zena, iz grupe gradjana sto su pogodjeni socijalnim nepravdama zapoceli strajk gladju pred zgradom makedonske vlade, odlucila je, naime, da se tu, na licu mejesta, porodi i da premijera licno zamoli da kumuje novorodjencetu.

Nerodjeni "strajkac" i jos pedesetak ljudi sto je udarilo bivak na platou vladine zgrade, mjestu gdje se inace povremeno prakticira kolektivno protestno samoizgladjivanje, zapravo, predstavljaju najodlucniji i najhrabriji dio jedne mnogostrulo brojnije grupe demonstranata koji su posljednjih dana kalendarske jeseni samo zazvonili na uzbunu, mada su ovdacnji katastroficari, posebno oni podlozni brzim analogijama, bili uvjereni kako je mecka zaigrala i na makedonskom pragu. U poredjenjem sa onim sto se desava u neposrednom susjedstvu pomenuto demonstrativno okupljanje podsjecalo je, doduse, na guzvu pred fudbalsku utakmicu, ali za ovdasnje prilike bio je to sasvim pristojan strajk. Ne toliko po brojnosti, koliko po obuhvatu socijalno ugrozenih grupacija i, njima pridruzenih, nezadovoljnika ciji egzistencijalni status i nije bas upitan. Elem, organizator protesta, Unija nezavisnih sindikata koja se, s razlogom, sumnjici za pretjeranu bliskost sa najvecom opozicionom partijom, nacionalistickim VMRO-DPMNE, priklucila se permanentnom strajku radnika nekih gradjevinskih preduzeca, penzionera, nezaposlenih i stecajnih radnika, samohranih majki, ali i skopske taksiste i kamiondjije koji se protive najavljenim promjenama u poreskom sistemu. Citav grad bio je satima paralisan, ali se na kraju sve ipak zavrsilo "hepiendom". Ukoliko naravno nisu u pravu Unija aktivista koji tvrde kako su nadlezni organi kasnije radili na tome da nekim vodjama "ubiju" zelju da se ponovno okupe "u isto vrijeme i na istom mjestu", jer bi to vec pocelo mirisati na dogadjaje iz komsiluka.

Mada je u Makedoniji poslednjeg mjeseca zabiljezeno nekoliko strajkova, iskustvo govori kako se ovdasnji covjek izuzetno tesko pokrece na radikalnije socijalne poteze. Ima, doduse, mislenja prema kojima makedonska socijalna karta, sama po sebi, indicira da je distignuta ona kriticna masa koja, prema jednoj dijalektickoj zakonitosti, omogucava kvalitativni pomak, sto bi reklo kako se i ovdje mogu ocekivati socijalna gibanja. I jedan brzopotezni kroki makedonske ekonomske stvarnosti, ovakvim bi misljenjima mogao dati za pravo. Makedonska privreda, najprije pogodjena istinskom recesijom nastalom poslije raspada ekonomskog sistema u kome je bila hronicni ovisnik, gotovo je dotucena pogubnim posledicama sankcija koje je morala primenjivati prema SRJ, ali i trgovinskim embargom sto ga je sama podnosila od strane Grcke. Obecana finansijska kompenzacija potpuno je izostala, pa Makedonija jos uvijek nije dostigla ni polovinu industrijske proizvodnje koju je imala krajem osamdesetih. Negativni privredni trendovi prouzrokovali su tako nagli porast nezaposlenosti. Najnoviji podaci drzavnog Zavoda za statistiku ukazuju na porazavajuce medjuodnose nekih parametara. Zvanicno u dvomiljonskoj Makedoniji je zaposleno nekih 530 hiljada ljudi, a posao ocekuju oko 250.000 makedosnkih drzavljana. U magicnoj statistickoj retorti nadleznog drzavnog Zavoda izracunali su koeficient nezaposlenosti od 31,6. Sama po sebi ova brojka djeluje bezmalo pa frapantno i visa je od svih istoznacnih u evropskom okruzenju.

Zvanicna statistika, kao uostalom i posvuda na svijetu, proizvodi brojke i nudi odnose medju njima, a ukoliko se statisticki pokazatelji ne pokazu podudarnim sa stvarnoscu, utoliko gore po stvarnosti. Notorna je cinjenica, naime, da zvanicni zavodi za zaposljavanje nisu uvijek pouzdani indikator za kretanja na berzi rada. Jednostavno, ima ljudi koji preskacu ove institucije. Makedonska socijalna karta ima i jedan istinski specifikum koji je razlikuje od svih ostalih. Ovdje postoji kategorija "stecajnih radnika" (namjestenici preduzeca koja su pala pod stecaj) ciji je pravni status, jednako kao sto je to slucaj sa njihovim firmama, potpuno nedefinisan, a onaj socijalni, osim sto zagorcava zivot statisticarima, ne razlikuje se previse od statusa sto ga imaju nezaposljeni. Racuna se da nekoliko desetak hiljada Makedonaca "uziva" u toj terminoloskoj distinkciji. Ukoliko se onoj trecini "zvanicno" nezaposlenih pridodaju svi koji to stvarno jesu, onda je potpuno u pravu istrazvac casopisa "Ekonomist" koji je procijenio kako je stopa nezaposlensoti u Makedoniji negdje u prvoj polovini godine dostigla citavih 45 procenata radnoaktivne populacije. Od tada i drzavni statisticari biljeze iskljucivo pogorsanje.

Makedonska drzava djeluje prilicito bespomocno pred ovom neprijatnom metastazom. U budjetu za narednu godinu zato je citava jedna cetvrtina sredstava odvojena za socijalu. Tesko je, medjutim, povjerovati da se sve rupe mogu zakrpiti iz budjeta. Odatle valjda i neke procjene kako bi se onaj plac pred vladom mogao poceti cesce koristiti. Ali, sa druge strane, nikako ne bi trebalo zanemariti tradicionalnu makedonsku uzdrzanost, niti pak potcijeniti efekte veoma razudjenog crnog trzista radne snage i epidemiskih razmjera sive ekonomije. U uslovima drustvenog tranzitiranja njima se, i uz mnogo vise truda nego li ga ulaze makedonska drzava, tesko staje u kraj, ali za utjehu ostaje fakt da upravo, zahvaljujuci sivoj ekonomiji, socijalno marginalizirane grupe cuvaju kakvu takvu socijalnu stabilnost. Pise: BUDO VUKOBRAT