I PAVELIC JE HTIO BITI PRAVOSLAVAC

AIM, ZAGREB, 26.12.1996. Godine 1996. navrsilo se 135 ljeta od kad je Eugen Kvaternik, prigodom ustolicenja bana Josipa Skovrcevica, zatrazio utemeljenje Hrvatske pravoslavne crkve. Na svoj je nacin jubilarna i 1997. Naime, 7. travnja 1942. objavljena je odredba o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve na podrucju Nezavisne Drzave Hrvatske. Na "spoju" ovih obljetnica, u prosincu 1996. u zagrebackom je Drustvu hrvatskih knjizevnika predstavljena knjiga splitskog publicista Petra Pozara "Hrvatska pravoslavna crkva u proslosti i buducnosti".

Mogucnost samoga govora o buducnosti HPC-a ukazala se tek s demokratskim "odledjivanjem". Ideja je postala zanimljiva nesto sirem krugu (u prvom redu pravasa) nakon sto su se svi episkopi, najveci dio svecenstva i golem broj vjernika Srpske pravoslavne crkve "sklonili" izvan slobodnog teritorija Republike Hrvatske. Najugledniji, ako ne i jedini, teolog koji je pocetkom devedesetih spominjao HPC bio je Juraj Kolaric. Po njemu, apsurdno je da se u Hrvatskoj pravoslavlje mora ispovijedati samo kao srpsko, odnosno da pravoslavni Hrvati, Slovenci, Makedonci, Grci, Rusi ili Ukrajinci u RH mogu svoju vjeroispovijest ocitovati jedino u okviru SPC-a. Medjutim, u proljece 1993., biskup Djuro Koksa, u hrvatskom katolickom episkopatu zaduzen (i) za ekumenizam (medjukrscanski dijalog) izjavio je da misljenje prof. Kolarica, koji je u to doba bio dekan Katolickog bogoslovnog fakulteta, ne odrazava sluzbeno stajaliste Crkve.

U posljednje se vrijeme ideja o obnovi HPC-a samo pokatkad cuje iz redova Hrvatskog obrambenog reda i slicnih udruga s malobrojnim clanstvom. Za razliku od "zapaljivosti" mnogih vec pri spomenu HPC-a, Pozar je u dokumentarnom podsjetniku nastojao zadrzati "hladnocu" s kojom je prije neku godinu ukoricio glavne ustaske spise. Na promociji je izjavio da u dijelu knjige koji se tice moguce nove perspektive HPC-a nije htio unositi osobna vidjenja, jer da smatra kako to pitanje treba prepustiti vjernicima i vremenu kad vjera uistinu postane privatna stvar pojedinca, a ne naroda i politike. Moramo primjetiti da su ta vremena doista daleko. Ako ni zbog cega drugoga a ono stoga sto je kratki zivot te vjerske zajednice bio nasilan i umjetan u onoj mjeri koliko se i sama zamisao o HPC-u pokazala neuspjesnom. Ideje i praksa HPC-a toliko su (bile) politicki "zasicene", da za dugo ne moze biti prostora za "cisti vjerski zivot, primjerice, Hrvata koji su pravoslavci (uzgred, ima i pravoslavnih Engleza pa i Spanjolaca), ili koji bi to postali.

HPC je, dakle, 1861. "zaceo" Eugen Kvaternik. Od njega, najblizeg suradnika "Oca domovine" Ante Starcevica, do suvremenih ("pravih") pravasa, nitko nije protiv pravoslavlja. Samo (?) su protiv srpskog pravoslavlja. Po pravasima, pravoslavci koji zive u "hrvatskim zemljama" (okvirno - sve zapadno od Drine) moraju biti hrvatske nacionalnosti, istina, pretezito vlaskog porijekla. S obzirom na to da u doba budjenja nacionalne svijesti nije utemeljena neka(kva) hrvatska autokefalna (samostalna) crkva, njezino je mjesto zauzela Srpska pravoslavna crkva, te je, govore pravasi, za srpstvo uspjela pridobiti i vec pohrvacene potomke Vlaha. Kvaternik je u pravoslavlju vidio odnarodjivanje na vjerskoj osnovi: od vlaske "sirovine" nastaju Srbi, a ne Hrvati. Istodobno je pravoslavce i idealizirao: najbolji su, tj. bili bi najbolji Hrvati - oni koji se nisu "onecistili" romanskim i germanskim utjecajima. Na tome tragu, Ante Pavelic je smatrao da su Hravti upravo zbog pripadnosti rimskoj Crkvi ostali bez vlastite crkve kao vaznog oslonca, odnosno da je odanost Rimu bila naustrb hrvatskim narodnim i drzavnim teznjama. Stovise, Ivan Muzic u svojoj knjizi o Pavelicu i nadbiskupu Alojziju Stepincu navodi da je (buduci) Poglavnik prije Prvoga svjetskog rata bio medju pripremacima HPC-a, i cak je sam kanio postati pripadnikom te vjerske zajednice:

Ova je epizoda sigurno sumnjiva svima koji su navikli u pravasima, a poglavito u ustasama, odmah ugledati rimokatolicke iskljucivce, odnosno svima koji su zdravo za gotovo primili (hipo)tezu o bratstvu-jedinstvu Pavelica i mons. Stepinca. No, u nacelu su pravasi vjerski tolerantni. Svatko moze biti rimokatolik, grkokatolik ("unijat", krscanin istocnog obreda u jedinstvu sa Svetom Stolicom), musliman (nisu li oni, uostalom, proglasavani za "cvijece hrvatskog naroda"?), pravoslavac, protestant... Samo da je Hrvat! Kad je, zahvaljujuci Talijanima i Nijemcima, dosao na vlast, Pavelic nije pokusao (kao Josip Broz) stvoriti nacionalno-drzavnu katolicku crkvu, nego je vjernicima ponudio i mogucnost da pristupe HPC-u.

NDH je tako ostvarila san o vlastitoj crkvi - koja je mogla (pre)zivjeti samo ako se (iz)vrsi "pretvorba", tj. usmrcivanje SPC-a! Blago li se onima koji su se vec bili utemeljili u srpskom pravoslavlju: nisu se morali "iseliti" u rimokatolicanstvo, protestanstvo (reformirano krscanstvo) ili u islam, nego su mogli iz SPC-a "uskociti" u HPC. Koja je, po njenom Ustavu, bila u dostojanstvu patrijarhije, te eparhijama sa sjedistem u Zagrebu, Bosanskom Brodu, B. Petrovcu i Sarajevu. Inoslav Besker, najnacitaniji "vjerski" novinar u Hrvatskoj, nedavno je ukazao da Pavelic nije uspio naci ni jednoga episkopa medju pravoslavnima u Hrvatskoj ili uopce na Balkanu koji bi usao u tu "avanturu". Odnosno, ustase su uspjeli naci samo nekog starca koji je utekao iz Rusije, nekog Germogena kojemu su i ime ostavili na ruskome ne pohrvativsi ga u Hermogen, pa je taj nesretni lutak platio sijedom glavom sto se uhvatio u kolo sa zlocincima, iako bi se i njegovo smaknuce lako moglo svrstati u zlocine. Mitropolit zagrebacki Germogen "zbog formalnih razloga" nije mogao biti imenovan patrijarhom, a o problemima s popunjavanjem eparhijskih katedri govori i to sto je Spiridon Mifka sarajevskim episkopom postao tek u kolovozu 1944. Uostalom, kako je ustvrdio Dusan Kusic, Srbi koji su, da bi se spasili od progona, mijenjali crkvu, "radije su prelazili u rimokatolicku vjeru i crkvu, nego se prikljucivali ovoj vjestackoj tvorevini".

U (HPC) "Pravoslavnom kalendaru" za 1943. Pavelic se uzdize do "dobrotvora i zastitnika hrvatskog pravoslavlja". Bez obzira na to sto je RH daleko od NDH, ostaje pitanje od kojeg bi "materijala" bila (sa)gradjena eventualna HPC. Sve da i vise ne bude politickih "babica", odnosno da HPC bude specificno ozbiljenje ljudskog prava na ostanak u "pradjedovskoj" vjerskoj zajednici, odlazak u drugu ili formiranje trece zajednice, koliko bi ona imala izgleda za samostalni, "organski" razvitak (vodjen Duhom svetim)? Ne moze, eto, stotinjak Hrvata kojima se dopada bogatstvo istocne liturgije kanonski utemeljiti HPC. Zbog sarenije ponude u vjerskom supermarketu (hrv: velikom trgoviscu) nece ni hrvatski katolici istocnog obreda prelaziti u HPC. Uostalom, oni vec dugo u Krizevcima imaju svoje vladicanstvo (aktualni je eparh Slavomir Miklovs). Zastupnici obnove HPC-a ukazuju na primjeru, eto, Pravoslavne crkve u Madjarskoj, koja ne okuplja vecinsko stanovnostvo nego Rumunje, Grke i slicne. No, ta vjerska zajednica podlijeze jurisdikciji Moskovske patrijarhije. A cija bi, bar u prvo vrijeme, HPC bila "ispostava"? Mnogo su veci izgledi da bi bila pod Beogradom nego pod Carigradom (Ekumenskom patrijarsijom), a i kad bi HPC htjela doci pod vlast ekumenskog patrijarha, gotovo je nemoguce da bi on na to pristao a da mu beogradski brat u prvosvecenstvu ne bi prebacio "zarivanje noza u ledja". Osim toga, potencijalna "baza" HPC-a - Makedonci i Crnogorci - vec su formirali svoje crkvene opcine, te zele biti dijelovima makedonske i crnogorske crkve (kojima SPC ne da samostalnost).

Sve u svemu, "stado" bi mogli biti jedino Srbi. Koji bi se prelaskom u HPC osvetili vladikama i svecenicima SPC-a koji su ih 1991. ostavili na cjedilu, bez duhovne podrske? Dobro, cak i da nastane neka "kriticna masa" vjernika, tko bi bili duhovnici? Bi li jereja iznajmila neka od ukrajinskih pravoslavnih crkava? Cak da se popovi nekako i nabave, odakle bi se stvorili redovnici, kaludjeri od kojih bi se mogli "proizvoditi" arhijereji (episkopi)? Ili bi opet dosao neki Germogen?

MIRKO VID MLAKAR