ZAPOCINJE POSTTUDjMANOVA ERA

AIM, ZAGREB, 22.12.1996. Formalno gledajuci u prvoj poslijeratnoj godini u Hrvatskoj se nista znacajno nije promijenilo - HDZ i dalje ima ogromnu vecinu u Saboru, a vlada i najvecim brojem zupanija, gradova i opcina, dok je predsjednik Tudjman zadrzao svoju maltene carsku vlast. Pa, ipak mnogi su promatraci i ozbiljni analiticari skloni tvrdnji da je upravo 1996. godina bila po mnogo cemu prekretnicka i da je najavila posttudjmanovsku i posthadezeovsku eru vladavine sa brojnim natruhama demokratskog centralizma i kulta licnosti.

Najveci uspjeh hrvatske vanjske politike bez sumnje je konacni ulazak u Vijece Evrope, cime je, kako se to ovdje voli reci ucinjen prvi korak ka evropskim integracijama. No, u biti to je tek maleni poklon u odnosu na pljuske sto ih je Tudjman dobio od medjunarodne zajednice. Ponajprije Hrvatska jos uvijek nije cijela i Ujedinjeni narodi, predvodjeni Amerikom, nisu ukinuli mandat UN-snaga u istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, vec naprotiv UNTAES ostaje jos sest mjeseci, s mogucnoscu da u nekoj drugoj formi bude u Podunavlju sve do kraja

1. godine.

Nakon sto je bahato i nepromisljeno odbila da udje u srednjoevropsku inicijativu, Hrvatska se sada suocava i sa dva prijedloga regionalnih inicijativa, one Evropske unije koja je smjesta u isti lonac s Jugoslavijom, Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Makedonijom, te americkom o jugoistocnoj Evropi.

Sto se Bosne tice hrvatska je strana konacno bila prisiljena obznaniti prestanak postojanja paradrzave Herceg-Bosne. Istodobno, iako su Hrvati postali konstutivni narod, izgubili su veliki dio podrucja na kojem su nekada obitavali, pa ne preostaje drugo nego zadovoljiti se sa nekadasnjim tudjim (srpskim ponajprije) teritorijima. Hrvatski perec, po misljenju stratega sa Pantovcaka, odebljan je, ali sva pogubnost imperijalne politike, koja otvoreno nije priznavala Bosnjake kao narod i pokusaj nagodbe sa Beogradom, imala je za posljedicu gubljenje Posavine i srednje Bosne. Konacno pristajanje da proradi Federacija pokusaj je da se Hrvatska zapravo odeblja na njen racun, pa je ponovno aktivirana stara ideja o konfederaciji. Sve u svemu Hrvatska je u ovom casu u nezavidnom polozaju. Ona sebe vidi kao evropsku i mediteransku zemlju, ali svjetske i evropske silnice guraju je na Balkan, ponajprije da bi odradila svoje obveze iz Daytona. Nema ni govora o pridruzenom clanstvu Evropskoj uniji, ni Partnerstvu za mir, a kamo li u NATO-savezu.

Na unutrasnjem planu HDZ je i pored izbornih rezultata (svega 16 od 50 vjecnika u Gradskoj skupstini) zadrzao vlast u Zagrebu, obecavajuci da ce ipak u ozujku biti novih lokalnih izbora, kada uostalom i u cijeloj Hrvatskoj, ukljucujuci Podunavlje. Godina sto je na izmaku pamtit ce se i po prvom velikom dogadjanju naroda, kada se 22. studenog na sredisnjem zagrebackom Trgu bana Jelacica okupilo oko 150000 gradjana da bi protestiralo zbog odluke da se ukine frekvencija popularnog gradskog Radija 101. Sve se to dogadjalo u vrijeme dok se Tudjman nalazio na lijecenju u Washingtonu, koje je po sluzbenim izjavama bilo uspjesno kojima se ujedno demantirao da Predsjednik ima rak, vec da je rijec o ciru na zelucu. Taj desetodnevni boravak Tudjmana u Americi rasplamsao je borbu za prijestolje, ponajprije unutar vladajuce stranke, pokazavsi koliko je njeno jedinstvo rovito i potkopano frakcijskim borbama. Tudjman je kao odgovor morao uciniti brojne kadrovske rokade, pri cemu je zasigurno najglavniji odlazak ministra unutrasnjih poslova (iako na mjesto sefa svih tajnih sluzbi), a potom na Glavnom odboru stranke pronaci hrpu neprijatelja izvan svoje partije.

Ali sve to ucinjeno, izgovoreno i bezbroj puta ponovljeno s namjerom da bi se narod opametio i shvatio da je Hrvatska u opasnosti, nije sprijecilo proteste penzionera, strajkove zeljeznicara, prosvjetara, mitinge prognanika, pa i branitelja, koji svi skupa ne zele pristati na situaciju u kojoj je, po nekim procjenama oko, 80 posto stanovnistva na granici egzistencijalnog minimuma. Prosjecna mirovina, a umirovljenika je preko 900 tisuca, jedva je nesto preko 200 maraka, place se krecu oko 600, a cetveroclanoj obitelji za prezivljavanje treba preko 1000.

Hrvatska je svojim Ustavom socijalna drzava, ali iako se iz budzeta za socijalu odvaja ogroman novac, broj sirotinje brzoglavo raste, tako da je broj nezaposlenih ove godine porastao za preko 30000 i priblizio se brojci od tristo tisuca. Istodobno, pak osioni novi bogatasi, ponajprije nastali krot takozvanu pretvorbu to jest privatizaciju, naprosto provociraju svojom bahatoscu i ponasanjem u stilu pijanih milijardera. U cijeloj toj kriminalnoj raboti cesto je u prvom planu obitelj Tudjman, kako sam predsjednik, tako njegova kcerka, sinovi i unuci. A nije nezanimljivo da u brojnim kadrovskim promjenama sve cesce u prvi plan izbijaju ljudi koji su nekada bili na celu Fonda za privatizaciju, kao sto su sadasnji premijer Matesa, ili novi ministar unutrasnjih poslova Penic. Upravo taj podatak govori da HDZ-ovska kampanja protiv kriminala, koja je naglo zapocela, a onda jos naglije utihnula, ima tek propagandni karakter i da nitko nije mislio ozbiljno kada je najavljivao hapsenja. HDZ se uporno predstavlja kao narodni pokret a zapravo se definitivno pretvorio u stranku velikog kapitala, sto opozicija bas i nije uspjela iskorostiti.

Istina je da se Udruga sest opozicionih stranaka u Zagrebu uspjela odrzati 14 mjeseci, ali i unutar HSLS-a, HSS-a, IDS-a i nekih drugih doslo je do velikih sukoba, pa ce tek vrijeme pokazati hoce li se opozicija uspjeti dogovoriti oko zajednickog nastupa na lokalnim izborima i onima za Zupanijski dom Sabora, te konacno oko zajednickog predsjednickog kandidata. Kad bi Hrvatska bila demokratska zemlja, kada bi u birackim odborima sjedili predstavnici svih stranaka i kada ne bi bilo izbornih mucki, onda bi se s velikom dozom tocnosti moglo predvidjeti da ce HDZ izgubiti izbore. Ovako sve su opcije otvorene, pa ukljucujuci i onu najgoru da pobijedjeni naprosto ne preda vlast, kao sto je uostalom ucinio i u Zagrebu, upotrebivsi pri tom sva sredstva.

Razlog za takvu prognozu ponaprije lezi u teskoj ekonomskoj situaciji zemlje, iako Vlada uporno tvrdi da je sve maltene briljantno, ponavljajuci uporno tezu o gospodarskom cudu. Istina je da se kuna vec trecu godinu izvrsno drzi, da je 1996. godine jos ojacala u odnosu na njemacku marku, da inflacije nema, to jest da je minimalna - oko dva posto, ali moze li samo to biti mjerilo uspjesnosti jedne privrede? Pored vec spomenutog broja nezaposlenih i velikog broja na rubu egzistencije u 1997. godini ocekuju se brojni stecajevi, a mirovina i place nece znatnije rasti. Budzet za iducu godinu ukupno je 39,7 milijardi kuna sto je preko 11 milijardi maraka i povecanje od oko sest posto. Vlada tvrdi da je to oko trecine drustvenog bruto proizvoda, koji bi u 1997. godini trebao rasti za fantasticnih 10 posto. Tvrdi takodjer da je ovogodisnji rast bio oko sedam posto iako svi pokazatelji, pa i oni iz Drzavnog zavoda za statistiku, govore da je rast iznio mozda najvise dva-tri postotka. Istodobno smanjen je broj zaposlenih, a povecana opterecenja, ponajprije gradjana, a onda i privrede, izvozno-uvozni deficit blizi se brojci od oko tri milijarde dolara, previse je ulaganja u infrastrukturu i tercijal da bi se ovakve prognoze uopce mogle i zamisliti, a kamoli ostvariti. Sve to pogoduje daljnjem odljevu mozgova i mladih, a socijalne tenzije ce rasti do usijanja.

Tudjman je nedavno govorio o nekakvim paklenim planovima, izvana organiziranim dogadjanjima naroda u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, ali cini se da ga je on vec odavno izrezirao, jer ako je tocno da "imamo Hrvatsku", sto je ne bi imali svi, a ne samo odabrani?

GOJKO MARINKOVIC