PRAVO NA MILOSTINJU

Invalidi rata

Banjaluka, 20.decembra (AIM)

Po svemu sudeci, za javnost ce ostati tajna koliko obogaljenih ljudskih tijela ulazi u cijenu besmislene ratne tragedije. Niko od sagovornika u drzavnim organima i organizacijama koje vode brigu o mirnodopskoj sudbini ratnih vojnih invalida nije znao da odgovori na pitanje koliki je njihov broj.

Drzava ne prestaje da velica patriotski znacaj i velicinu zrtve invalida rata. Mnogi zakoni im pruzaju razne pogodnosti kako bi se naglasila briga drustva za njihovu buducnost. Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca vojnim invalidima priznato je ukupno cetrnaest raznih prava: pravo na licnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoc, ortopedski dodatak, zdravstvenu zastitu, ortopedska i druga pomagala, banjsko i klimatsko lijecenje, besplatnu i povlascenu voznju, pravo na uvoz putnickog vozila, prioritet u zaposljavanju, prioritet u rjesavanju stambenog pitanja, poreske i carinske olaksice, naknadu za ishranu i smjestaj, pravo na profesionalnu rehabilitaciju i ucesce u privatizaciji.

Da zakon nije jedno a surova stvarnost nesto sasvim drugo, covjek bi pomislio da nesrecnici koji su rat platili dozivotnom obogaljenoscu uzivaju pristojnu drustvenu brigu. Milenko Djakovic, predsjednik republickog Odbora invalida rata, kaze da u sadasnjoj situaciji zakonom predvidjena prava ratnih invalida nije moguce ostvariti zbog loseg stanja u kome se nalazi privreda Republike Srpske. On se nada da ce se u razrjesavanje ovog teskog problema ukljuciti medjunarodne humanitarne organizacije. Nezadovoljan je odnosom drzave prema invalidima, ali svoj stav ublazava konstatacijom da "Vlada RS vise puta ne moze precizno da procjeni prioritet invalida prilikom pruzanja pomoci".

O pravima boraca i ratnih vojnih invalida razgovaralo se nedavno na sastanku boracke organizacije u Teslicu, kome je prisustvovao i premijer Klickovic. "Trazili smo da se posebno izdvoje dvije grupe invalidnosti za koje bi se drzava posebno starala. Do sada smo radili na golom prezivljavanju invalida, te na saniranju uslova za njihov kakav - takav smjestaj. Sve ostalo cesto prevazilazi nase mogucnosti", kaze Djakovic. Invalidnine se u RS krecu od nekoliko desetina do nekoliko stotina dinara. Invalidnina za najvecu invalidnost, koja podrazumijeva tudju njegu i pomoc i ortopedski dodatak, iznosi 700 dinara.

Rehabilitacija invalida vrsi se u Zavodu za rehabilitaciju u Banjaluci. Zgrada nema grijanja a u sobama su po cetiri kreveta. Zeljko Sundac, nekadasnji Zagrepcanin, pred sami kraj rata stao je na nagaznu minu ostao je bez desne noge. Devedesetpostotni je invalid trece kategorije. Na pitanje kako i od cega zivi, kaze: "Invalidinina je 286 dinara, a nismo je primili od sedmog mjeseca. Ja sam i izbjeglica, pa gledajte kako mi je". Nezadovoljan je statusom invalida i smatra da drzava za njih ne pokazuje dovoljno razumijevanja. Pomoc dobija jedino od Crvenog krsta, a ona se sastoji od tri kolograma brasna po clanu domacinstva, dvije-tri konzerve i poneki sapun. "Em si invalid, em izbjeglica. Treba biti umjetnik pa prezivjeti", nemocno siri ruke Sundac.

P.S. (34) iz Modrice je stopostotni invalid druge grupe. Prima 307 dinara neredovne invalidnine. Kuca mu je u ratu izgorjela do temelja i jos nema trajno rijesen smjestaj. Ne gubi nadu i zeli da se ukljuci u normalne zivotne tokove:"Nije rjesenje lezati kod kuce i cekati invalidninu, treba se ukljucivati u rad".

U banjaluckom Zavodu za distroficare invalidima rata posvecuje se vise paznje. Od 88 radnika koji rade u Zavodu vise od polovine su invalidi rata. "Usljed zelje da opstanemo u situaciji kada su nasi predratni kooperanti, velike tvornice gotovo prestale sa radom, preorjentisali smo se na druge tehnologije, prilagodjene invalidima. Izabrali smo kompjutersku pripremu, a poslije toga razvijali ofset i sito stampu", kaze Stojan Kostic, direktor Zavoda. Ovdje je izvrsena obuka invalida za nove tehnologije, a znacajnu pomoc u opremi za graficku djelatnost pruzile su im medjunarodne humanitarne organizacije poput "Hendikep internesl".

Zavod je uz pomoc humanitarne organizacije "Adra" uradio projekat za dovrsavanje treceg sprata u ovoj ustanovi. Ako se ovaj posao privede kraju, posao ce ovdje naci jos 38 najtezih kategorija invalida rata, mahom onih sa amputiranim ekstremitetima. Projekat vrijedi 380.000 njemackih maraka. U dugorocnijem planu Zavod planira da preraste u ustanovu od republickog znacaja a u njemu se i sada osposobljavaju invalidi iz Doboja, Prijedora i Bijeljine.

Primjer Zavoda za distroficare ostaje usamljen. Drzava jos nema projekata za radnu integraciju invalida, a oni sami nisu u mogucnosti da se izbore za svoj status. Otuda ce i dalje zivjeti na margini i sa ogorcenjem, poput Sase L., koji kaze: "Trebalo bi da sluzbenica na salteru poste zna da da sam invalid, a ne da ja moram da vicem da sam invalid da bi imao prednost. Takodje, kada je u pitanju problem dodjele stanova, neka se nadlezni zamisle kome je potrebniji: nama ili onima koji su zdravi i nisu omirisali barut".

Imajuci u vidu da privreda radi samo sa osam posto kapaciteta, invalidi ce i dalje zivjeti od drzavne milostinje i pomoci rodbine.

(AIM) Radmila Karlas

x x