LJUDSKA PRAVA - OD PROKLAMACIJE DO AKCIJE

AIM, SARAJEVO, 19.12.96.

Problematika ljudskih prava stara je koliko i nasa civilizacija. Sustinski sve se iscrpljuje na fenomenu slobode, ali slobode u njenom izvornom, antickom tumacenju, kao antiteze ropstvu. Ono sto je u antickoj Grckoj predstavljalo temelj sticanja slobode - status zasticenog clana drustva, imunitet od samovoljnog hapsenja i sloboda kretanja (zvuci poznato), smatra se i danas sustinskom karakteristikom slobode. Nazalost, cjelokupna istorija ljudske civilizacije svjedoci o ogromnoj razvalini izmedju institucionalizovanog i proklamovanog, s jedne strane, te faktickog stanja ljudskih prava, s druge strane. Sto je najtragicnije, drzava ostaje i nadalje najistaknutiji i najpostojaniji krsitelj ljudskih prava.

Vecina savremenih ustava imaju ugradjene garancije osnovnih gradjanskih i politickih prava, sto je americka tekovina, propracene tzv. sudskim garancijama, cime su ta osnovna prava dobila karakter subjektivnih javnih prava. Nazalost, kljucni medjunarodni dokumenti, ukljucujuci i Univerzalnu deklaraciju UN o ljudskim pravima, sadrze niz odredbi koje imaju karakter prirodnih prava, ali zato mnoge i to kljucne odredbe jos uvijek ne predstavljaju pozitivno pravo za najveci dio covjecanstva. Prevedeno, sve ostaje u sferi proklamacija. Uzmimo samo clan 13 Univerzalne deklaracije o slobodi kretanja i izboru zemlje boravka, koji ostaje nedosanjan san za milione ljudi, posebno ojadjenih i unesrecenih sa prostora bivse Jugoslavije.

Gotovo da je bila postapalica tvrdnja kako nam je doskora zajednicka domovina bila obrazac politicke umjesto pravne drzave. Niko objektivan ne moze osporiti dominaciju prvog nad drugim u bivsoj Jugoslaviji, ali drzave nastale na njenim rusevinama jos su naglasenije politicke, uz dodatnu nevolju sto je onomad vrhunski kriterij bio klasni, a danas je - nacionalni, ili jos gore, nacionalisticko- sovinisticki. Najtragicnije posljedice negativne tranzicije trpi Bosna I Hercegovina.

Svi ustavi bivsih socijalistickih zemalja, ukljucujuci i Ustav SFRJ iz 1974.godine, bili su u sustini ustavi politike, a ne ustavi prava, jer je iz njih nedvosmisleno proizilazilo kako pravo mora biti podredjeno politickim ciljevima. Bez obzira na potonja dotjerivanja i umeksavanja, svi socijalisticki ustavi su izvedeni iz cuvenog Staljinovog ustava iz 1936, koji je do perfekcije izveo doktrinu tzv. prava-duznosti, ciju je sustinu izvrsno indicirao i sublimisao poljski pravni teoreticar Adam Lopatka: "Ljudska prava ne postoje izvan drzave, ili protiv drzave. Drzava je njihov tvorac". U svemu je najspornija bila ustavna klauzula o rukovodecoj ulozi vladajuce partije u drzavi i drustvu. Upravo takvo metafizicko poimanje partije kao iskljucivog i nepogresivog posjednika istorijske istine predstavljalo je nepremostivu barijeru u iole ozbiljnijoj artikulaciji problema ljudskih prava. Komunisti su uporno i tvrdoglavo osporavali tako jednostavnu istinu kako demokratija u socijalizmu ne moze biti ispod nivoa demokratije gradjanskog drustva.

I na ovim prostorima je ustavna normativna projekcija bila dovedena gotovo do perfekcije, ali su zato zakoni i ostali nizi pravni akti sadrzavali mnostvo restriktivnih klauzula. I to upravo u najosjetljivijoj materiji temeljnih ljudskih prava, gradjanske i politicke slobode.

U bivsem rezimu oblast ljudskih prava bila je gotovo tabu tema sve negdje do sredine osamdesetih godina. Politickim oponentima i disidentima, a posebno medijima na Zapadu, mahalo se podatkom kako je Jugoslavija ratifikovala gotovo sve medjunarodne ugovore iz ove oblasti, ali se istovremeno presucivalo na koje su medjunarodne dokumente stavljene rezerve, a koji su opet dokumenti jednostavno odbijani. Ovakva praksa se posebno vezuje za izuzetno znacajnu nadleznost Komiteta za ljudska prava, ili nespremnost prihvatanja Fakultativnog protokola uz Pakt o gradjanskim i politickim pravima, sto se neuvjerljivo obrazlagalo navodnom mogucnoscu zloupotreba kod prihvatanja prava peticije, ukljucujuci cak i mogucnost pogorsanja odnosa sa susjednim zemljama!

Kakvu situaciju imamo danas u Bosni i Hercegovini u pogledu ljudskih prava. Formalno-pravno Bosna i Hercegovina ima svoju medjunarodnu legitimaciju, ali njen unutrasnji fakticki status bitno ogranicava svako ozbiljnije promisljanje ljudskih prava, a da se o njihovoj implementaciji i ne govori. U dnevno-politickom vokabularu, a izvedeno iz duha Daytonskog ustava, BiH se naziva "unijom", mada se u najnovijem ustavu takva odrednica nigdje ne spominje. Kaze se samo da BiH cine dva entiteta - Federacija BiH i Republika Srpska. Politicki su, medjutim, institucionalizovane i fakticki djeluju tri drzave u vlasti tri nacionalne stranke i njihovih vojnih formacija. U takvoj politickoj konstelaciji govoriti o ljudskim pravima cista je iluzija.

Rat jeste zaustavljen i strane razdvojene, sto je besumnje najvaznije za ove narode, ali bi za njih pogubno bilo ako bi se takvo nenormalno stanje protegnulo u nedogled. Sta, dakle, ciniti?

Za Bosnu se obicno kaze kako je drzava nepoznata u drzavno- pravnoj teoriji i praksi u savremenom svijetu, sto je apsolutno tacno. Medjutim, imajuci u vidu dramaticne promjene tog istog savremenog svijeta, u kojem se gotovo svakodnevno radikalno mijenjaju strukture i mehanizmi medjunarodnih subjekata i institucija, te odlucivanja unutar njih, nije iskljuceno da i Bosna ima neku svoju sansu.

U razgovoru tzv. obican svijet zdravo rezonuje kad kaze, otprilike, sve zavisi koliko je svijet spreman da dosljedno sprovede Daytonski mirovni sporazum, cineci aluziju na obustavu rata, koji se inace, po tom istom obicnom svijetu, mogao zaustaviti u svakom trenutku, sto je ipak diskutabilno. No, vratimo se Daytonskom ustavu, koji je takodje jedna pravno-tehnicka novina. Najprije, nije slucajno prihvacena odrednica - "entitet", sa jasnim ciljem da se odbaci svaka pomisao o drzavama unutar jedne drzave. S druge strane opet, ingerencije entiteta su takve da imaju gotovo sve elemente jedne drzave. Kreatorima Daytonskog ustava su ocigledno bila vaznija ljudska prava jer su nacinili jedan presedan, ugradivsi medjunarodne standarde u pocetna poglavlja temeljnog zakona nove drzave. Tako se u clanu II, paragraf 2, kaze kako ce se Evropska konvencija o ljudskim pravima direktno primjenjivati u BiH, te kako ce imati prioritet nad svim ostalim zakonima. Ilustracije radi, u Vasingtonskom ustavu Federacije BiH medjunarodni instrumenti su dati u Aneksu, doduse uz formulaciju kako je Aneks integralan dio Ustava. Ovakvo rjesenje Daytonskog ustava se tumaci zeljom da se srpski entitet privoli na uvazavanje medjunarodnih standarda iz oblasti ljudskih prava.

Bosni je, dakle, nametnut najsofisticiraniji i besumnje najefikasniji medjunarodni sporazum o ljudskim pravima ikada sacinjen u svijetu. Izvorno, Evropska konvencija o ljudskim pravima obavezuje samo clanice Savjeta Evrope. Bosanski presedan ocigledno ide u prilog gore izrecenim tvrdnjama o radikalnim izmjenama struktura i mehanizama medjunarodnog odlucivanja. I dobro je sto je tako.

Na nedavno odrzanoj inauguralnoj konferenciji Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, vodjena je rasprava o temi "Ljudska prava u BiH: od teorije do prakse", sa tezistem na efikasnoj implementaciji ljudskih prava. Diskusija je isla uglavnom u dva pravca: domaci ucesnici su se zalagali za energicnije angazovanje medjunarodne zajednice, dok su gosti isticali nuznost pokretanja procesa istinskog prihvatanja ljudskih prava na ovim prostorima kao univerzalne civilizacijske tekovine.

Ljudi o svojim osnovnim pravima uglavnom znaju, ili brzo uce. To izvjesno znaju i protagonisti aktuelne vlasti u sve tri paradrzave, ali se grcevito bore za produzenje statusa qvo, makar to bilo porazno za njihove narode. Na medjunarodnoj zajednici je da dva formalna entiteta uvezu u Daytonsku Bosnu i Hercegovinu, cija centralna vlast ima dovoljno ingerencija da stvori nuzan drzavno-pravni- politicki ambijent za efikasniju artikulaciju temeljnih ljudskih prava i sloboda.

Dusan BABIC