SMJENA ZA PRIMJER DRUGIMA

AIM, ZAGREB, 16.12.1996. Nakon proslotjednog iznenadjujuceg, za neke i sokantnog, smjenjivanja hrvatskog ministra policije Ivana Jarnjaka, izgleda da je zamasnjak ocekivanih smjena u Vladi stao. Barem zasad. Doduse, pocetkom tjedna Tudjman je donio odluku o razrjesenju nekoliko ministara i imenovanju novih ljudi na njihovo mjesto, no rijec je o rutinskim kadrovskim pomjeranjima, bez znacajnije politicke pozadine i odjeka u javnosti. Tako je smijenjen ministar poljoprivrede i sumarstva Matej Jankovic, najvjerojatnije zato sto je svojom neukoscu i nepoznavanjem resora koji je vodio samo produbljavao kaos koji vlada u poljoprivredi (sto treba shvatiti i kao predizborno udvaranje seljacima, koji nadprosjecno simpatiziraju vlast, posebno Tudjmana, ali to danas ipak ne vrijedi koliko prijasnjih godina). Razrjesena je i ministrica prostornog uredjenja, graditeljstva i stanovanja Marina Matulovic-Dropulic, i to, kako je sluzbeno objasnjeno, zbog nemogucnosti da istodobno obavlja tu duznost i duznost imenovane gradonacelnice Zagreba (sto nedvoznacno sugerira da ce u glavnom gradu prinudna uprava ostati do proljetnih izbora). Sve u svemu, jedina smjena s izrazitim politickim mirisom, ili bolje vonjem, je ona obavljena jos proslog tjedna, a to je vec spomenuto razrjesenje Ivana Jarnjaka i postavljanje na njegovo mjesto dosadasnjeg ministra privatizacije Ivana Penica (sto je bio povod za duhovit i van svake sumnje utemeljen naslov u "Novome listu": "Privatizacija policije"). Osim te rokade, kuloari su najavljivali i niz drugih, nista manje pikantnih i intrigantnih smijena. Na prvome mjestu, to je odlazak potpredsjednika Vlade Borislava Skegre, ciju je upornu inicijativu za uvodjenje novog poreznog opterecenja na place uoci serije izbora koji slijede iduce godine, Tudjman okvalificirao (doduse, bez spominjanja Skegrinog imena) kao objektivno u funkciji rusenja HDZ-a. Iz istih tih razloga ocekivalo se i smjenjivanje ministra financija Boze Prke, a najavljivalo se i micanje ministra zdravstva Andrije Hebranga, gospodarstva Davora Sterna,... Sve njih povezuje i jedan zajednicki grijeh, koji izlazi iz okvira resora kojima se bave, ali osobito ljuti Tudjmana, a to je da su oni, s jos nekolicinom visokih duznosnika, izrazili neslaganje s oduzimanjem koncesije Radiju 101, poslije cega je doslo do prvih masovnih protesta protiv vladajuce stranke. Kako je lako bilo pretpostaviti da ce Tudjman, koji je u to vrijeme bio na lijecenju u SAD, zauzeti sasvim drukciji stav o zagrebackim demonstracijama, ovo je pomalo slicilo na prvo javno otkazivanje poslusnosti najvisih drzavnih duznosnika. A i za puno manje stvari Tudjman je dosad kaznjavao svoje drzavne i stranacke izvrsitelje u najmanju ruku izljevima razornoga gnjeva, a najcesce hitnim i neocekivanim smjenjivanjima. No, koliko god ovo talasanje u redovima najvisih drzavnih funkcionara bilo nepodnosljivo Tudjmanu, nije iskljuceno da je on uocio opasnost od rastuceg defetizma pa mozda i od osipanja u najisturenijim garniturama vlasti. I da je, barem zasad, odustao od planiranog drasticnog prociscavanja i provjetravanja Vlade i drugih najvisih drzavnih i stranackih tijela. Nema sumnje da je on to ucinio kao mlinski kamen teskog srca, jer su masovne i cesto posve proizvoljne smjene postale najupecatljivija osobina njegovog vladanja, zasluzna i za neke posve kuriozne podatke koji su objavljeni ovih dana. Prema informaciji iz samog vrha HDZ-a, u proteklih sest godina nove vlasti kroz Vladu je proslo, ili bolje "prosetalo", cak 150 ministara. Lako je izracunati da to znaci kako je u tih sedamdesetak mjeseci, svakih trideset dana iz Vlade izaslo dvojica ministara, i isto ih toliko imenovano na ispraznjenim mjestima. Zato zvuci sasvim neuvjerljiva tvrdnja visokih duznosnika HDZ-a a (ako i to nije diskretno podmetanje) da tolika fluktuacija ministara nije nenormalna, jer je nastajala drzava iako se doista tako misli, jer nije jednostavnije i primjerenije reci da je to "normalno"? U svijetlu ove zabavne statistike utoliko vise upada u oci da je jedina prava zrtva posljednje Tudjmanove cistke, ministar policije Jarnjak, skupio - uz ministra obrane Suska - najduzi staz u Vladi. Uz to, Jarnjak je osobni kadrovski izbor Franje Tudjmana i jedan od rjedjih politicara iz njegovog rodnog kraja (Zagorje) kojem je on pomogao da se popne na jednu od najvaznijih i najprestiznijih drzavnih funkcija. Jarnjak je znao cijeniti "Japinu" blagonaklonost prema sebi i premda je s godinama uspio ustrojiti profesionalno relativno dobru i autonomnu policiju - posebno poslije rata u kojem je policija bila dio oruzanih snaga - nikada nije dolazila u pitanje njena neogranicena lojalnost i poslusnost najuzem drzavnom vrhu i samome Tudjmanu. Ukljucujuci tu i obavljanje krajnje prljavih poslova u inscenacijama montiranih politickih procesa, prisluskivanjima koja su prethodila difamiranju politickih duznosnika koji vise nisu bili po volji vrhovnistvu (predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujic). Zanimljivo je da se u svim takvim i slicnim slucajevima vjesta i poduzetna policija odjednom pretvarala u traljavu druzinu smusenjaka i amatera, koji ostavljaju debele tragove svoje nesposobnosti, tako da je i najtajnovitijim takvim akcijama javnost vrlo brzo i iscrpno bila obavijestena od nezavisnih medija. Naprotiv, sve akcije koje je policija poduzimala drzeci se dobrih standarda svoje struke, donijeli su brzo ploda, kao u slucaju rasvjetljavanja ubojstva bivseg ministra turizma Marcela Popovica. U takav dobro objavljen policijski posao svakako je spadalo i nadziranje protestnog skupa na Trgu bana Jelacica kojeg je po policijskim procjenama ispunilo sto tisuca ljudi, a po misljenju organizatora demonstracija i pedesetak vise. No, bas je ovaj protestni skup, tocnije to sto on nije onemogucen, najvise stavljen na dusu Jarnjaku, koji je ispustio iz vida da Tudjman zeli policiju koja ce brzo i ucinkovito djelovati, ali ne i odlucivati tko jeste a tko nije neprijatelj vlasti i poretka. Jarnjak je mirno primio svoje smjenjivanje, i u tom smislu ostao ono sto je uvijek i bio - primjeren vojnik partije, kojemu je uostalom odmah dodijeljen i novi zadatak (sef Ureda za nacionalnu sigurnost, jedne od najmocnijih tajnih sluzbi, koja je pod izravnom kontrolom sefa drzave). Pa ipak, cuje se da je njegov razgovor s Tudjmanom uoci prelaska na novu duznost kiptio od bijesnih prigovora ljutitog drzavnog poglavara koji mu jednostavno ne moze oprostiti mlitavo i nemuzevno drzanje policije u zagrebackim demonstracijama. Iz Tudjmanove vizure, to je potpuno razumljiva zamjerka, jer je tesko vjerovati da Jarnjak nije mogao predvidjeti kako ce se odsutni predsjednik drzave - bio je u to vrijeme na lijecenju u SAD-u - postaviti prema protestima u Zagrebu. U neku ruku moglo bi se, dakle, govoriti o tome da je Jarnjak ne samo "lose" obavio svoj policijski zadatak, nego da ga je i opstruirao jer se rukovodio ne Tudjmanovom nego vlastitom politickom prosudbom zagrebackih dogadjaja. Da li je Jarnjak time i svjesno otkazao poslusnost makar za jedan tren i u jednom slucaju, drzavnom poglavaru, ne moze se, razumije se, sa sigurnoccu tvrditi, a sam Jarnjak ne daje nikakve izjave, iz kojih bi se, makar izmedju redaka, to dalo razabrati. No cinjenica da je nekolicina njegovih pomocnika u prvi mah vrlo impulzivno reagirala na smjenjivanje njihovog sefa, i da su cak bili spremni na protestne ostavke, sugerira zakljucak da je u Jarnjakovim postupcima oko demonstarcija malo sto moglo biti ucinjeno nesvjesno, bez pomnog vaganja sto uciniti. Ako je uistinu tako, postaje potpuno razumljiviji i Tudjmanov bijes, jer je on i u Jarnjakovom slucaju mogao detektireti onaj isti defetizam i pomanjkanje vjere u njega, koji su iskazali i neki drugi ministri. Jedino ostaje nejasno da li je racun platio jedino Jarnjak jer ga Tudjman smatra najodgovornijim, ili naprosto zato sto si vise ne moze dozvoliti da kazni sve koje bi zelio.

MARINKO CULIC