OBNOVA BIH - NEMA NISTA NA "LIJEPE OCI"

AIM, SARAJEVO, 12.11.96.

Sve ono sto predstavlja civilni dio Daytonskog sporazuma a sto do sada nisu uspjeli realizovati ni politicki pritisci kao ni prisustvo 60.000 NATO vojnika u BiH trebalo bi biti ozivotvoreno koristenjem sredstava za obnovu kao sredstva pritiska.

Jedan od rezultata nedavne Londonske konferencije o BiH, je jasna i nedvosmislena poruka medjunarodne zajednice politickim liderima u BiH da ce kolicina sredstava medjunarodne zajednice ulozenih u obnovi direktno zavisiti od realizacije preuzetih obaveza. Time se novac namjenjen obnovi pojavljuje kao najjaci adut medjunarodne zajednice oko cijeg koristenja je postignut konsenzus medju vodecim svjetskim silama.

Zato se i dosadasnji polovicni rezultati u prikupljanju obecanih sredstava za obnovu BiH i njihov efektivan utrosak u kontekstu ukupne politicke situacije u BiH mogu smatrati ocekvanima.Postovanje odredbi i rokova vojnog dijela Daytonskog sporazuma i odrzavanje izbora u BiH, prakticno su jedino ispostovani od citavog paketa. Sloboda kretanja sirom BiH, povratak izbjeglica, hapsenje ratnih zlocinaca, formiranje zajednickih institucija, samo su dio obaveza koje su davno trebale biti realizovane.

I do sada je politicki faktor diktirao tempo obnove u BiH, samo sto se to nije zeljelo javno priznati. Odrzavanje septembarskih izbora bio je prvi uslov pa stoga i ne cudi da je pravi priliv novca otpoceo tek od septembra. Potreba da se izgradi odgovarajuca organizaciona struktura jeste bio jedan od razloga za kasnjenje obnove ali u svakom slucaju nije mogao biti presudan.

Kada je uoci Londonske konferencije doslo do pat pozicije oko formiranja Ministarskog vijeca BiH,jer su obje strane i Federacija i Republika Srpska tvrdoglavo istrajavale na vlastitim pozicijama, "iznenada" je doslo do usporavanja priliva donatorskog novca kao i do prijetnji pojedinih, velikih donatora, o njihovom mogucem povlacenju iz citavog posla.

Medju ovlastenja Visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH ulazi i pravo zaustavljanja dotoka sredstava za one koji ne postuju odredbe mirovnog sporazuma. Sa ovim ciljem je u okviru Biltovog ureda formiran "Economic Task Force" u kome su se nasli predstavnici EU, Evropske banke za obnovu i razvoj, IMG-a i Svjetske banke. Njima je prakticno povjerena uloga supervizora cjelokupnog procesa obnove.

Imajuci u vidu visinu uloga za obnovu BiH, 5,1 milijarda dolara bilo bi iluzorno ocekivati da su donatori motivirani jedino zeljom da se nesebicno pomogne ratom opustosenoj zemlji. Svako od donatora je manje ili vise nastojao izvuci korist za sebe i to na razlicite nacine. Najcesce, "caka" se ogledala u tome da je svaka zemlja nastojala pibaviti sto vise poslova za svoja preduzeca, ili bi se od nih direktno narucivale robe koje bi potom bile donirane BiH.Naravno u oba slucaja cilj "igre" bio je isti, da novac ostane kod kuce, a pri tome se na cijenama nije previse sitnicarilo.

Evropska unija je obecana sredstva izdvajala iz zajednicke kase u Briselu, pa stoga ne cudi nastojanje svake pojedine zemlje clanice da njene firme dobiju sto veci broj narudzbi. Unutar EU pojavile su se ozbiljne nesuglasice. Francuska je bila najnezadovoljnija smatrajuci da francuska preduzeca dobijaju premalo narudzbi koje se placaju iz zajednicke kase EU. Trazeci veci udio za sebe Francuska je prijetila i povlacenjem iz zajednickog finansiranja obnove BiH. Da bi se stvari izgladile i postigao kompromis, Evropljanima je trebao "tajm aut". Kao povod im je sjajno posluzila afera Federalnog ministarstva poljoprivrede sa poljoprivrednim djubrivom koje je donirala EU.

Daytonski sporazum bio je prije svega odraz kompromisa medju vodecim evropskim i svjetskim silama i njihovim interesima koji su se prelamali preko BiH. Realnost postojanja razlicitih ciljeva zorno se demonstrira i kroz proces obnove.Trenutno na terenu su americki interesi zastupljeni preko Svjetske banke i direktno kroz djelovanje USAID-a. Englezi i Francuzi svoju politiku nastoje realizovati kroz prisustvo EU, dok im protivtezu cini Njemacka cija je politika puno bliza Americi nego li njihovim evropskim komsijama. Rusija s obzirom na nezavidnu ekonomsku situaciju nije u prilici da se finansijski takmici sa njima sto se direktno odrazava na njen uticaj oko nacina koristenja para za obnovu.

Oni koji su ovakvom podjelom uloga izuzetno nezadovoljni su islamske zemlje, koje od ukupne sume za obnovu obezbjedjuju oko 15 odsto.Bez obzira na visinu sredstava koje daju njihov uticaj na krojenje politike prema BiH od strane zapadnih donatora ne odgovara visini njihovih sredstava. Stoga su ove zemlje pokazale spremnost da se ubuduce vise orijentisu na bilateralne vidove pruzanja pomoci BiH umjesto da se stope u masi sa ostalim zemljama donatorima.

Dosadasnji omjer podjele sredstava za obnovu gdje na Republiku Srpsku otpada tek simbolicnih dva odsto, najbolje pokazuje da na bolecivost donatora ne treba racunati. Aktuelna vlast u Republici Srpskoj nije spremna da se odrekne svojih temeljnih nacela koja polaze od etnicki cistih teritorija u kojima nema mjesta za ljude drugih nacija i vjeroispovjesti. Izmedju 1.4 milijarde dolara, koliko je za njih predvidjeno i ideje o etnickoj cistoci, za njih nema dileme. Pare su prolazne, ideja je vjecna - "jean narod, jedna partija, jedan vodja" ostaje kao ideja vodilja. U isto vrijeme narodu se porucuje da ce oni (tj. narod) radije jesti travu nego li pokleknuti pred ucjenama. O liderima i njihovom jelovniku ne kaze se nista, a pitanje je da li se i narod slaze sa onim sto mu se nudi. Povjerenje dobijeno na izborima vlast u Republici Srpskoj tumaci kao apsolutno slaganje naroda sa svim njenim potezima. Odbijanje medjunarodne pomoci na takav nacin, zadrzava i dalje status quo medju podanicima vlasti u RS. Siromasnim i ljudima na rubu egzistencije puno lakse se vlada nego li ekonomski nezavisnim pojedincima, a sem toga uvijek imate pri ruci krivca za sve propuste i promasaje u liku medjunarodne zajednice i sveopste antisrpske zavjere.

U isto vrijeme, u Federaciji BiH izborni pobjednici polako shvataju da obnova nije samo davanje para na "lijepe oci" nego da se prije dobijanja novca mora uraditi i "domaca zadaca", a bogami i poloziti racuni o trosenju tog novca. Zato svako "zavrtanje slavine" kada se radi o sredstvima za obnovu najbolnije pogadja federalni dio BiH na kome se mogu osjetiti i prvi, mada jos uvijek skromni nagovjestaji ekonomskog oporavka. Za ocekivati je da ce ubuduce i nagradjivanje u vidu para za obnovu biti adekvatno ucinjenom u realizaciji dejtonskih odredbi, uostalom kao i kazne za izbjegavanje tih obaveza.U svakom slucaju rezultate "visoke" politike osjetice obicni gradjani na svojoj kozi, u citavoj BiH.

DRAZEN SIMIC