ZALJUBLJENICI U GUSLE

Kultura i politika

Banjaluka, 10.decembra (AIM)

U vise navrata vodili su se razgovori o "mjestu i ulozi kulture" u Republici Srpskoj. Uglavnom se jednoglasno dolazilo do zakljucka kako kultura definise jedan narod, odredjuje mu mjesto medju civilizovanim narodima ovoga svijeta pa i Evrope ciji smo neotudjivi dio. Bez kulture, covjek se svodi na primitivne oblike zivota, poput biljke ili zivotinje. Ali jedno je bila i ostala jednoglasnost o nacelnom pitanju znacaja kulture a drugo odredjivanje sta u stvari kultura jeste i kakva nam je kultura, danas i ovdje, potrebna.

Iz prethodnog socijalistickog drustva, naslijedili smo i odredjene kulturne modele u kojima se islo od narodnjastva svojestvenog vremenima pedesetih godina do manifestnih oblika kulture gdje je bilo bitno okupiti sto veci broj ljudi na jednom mjestu kako bi se slavila vlast. Tako se islo od jedne do druge krajnosti - kroz narodnjastvo podilazilo se onim slojevima koji ranije nisu participirali u tzv. elitnoj kutluri, ili kulturi gradjanskog drustva, kroz manifestacije velicao se rezim i sve ono sto ga je porodilo i sto radi na njegovog ovjekovjecenju.

Nacionalizam ovog vremena nudi nam nove dileme na stare teme. S jedne strane vlast, koja uvijek kreira ono sto se naziva kulturnom politikom ma kakva ona bila, bijedna ili reprezentativna, dakle, ta vlast je pozurila kod sva tri naroda da se vrati svojim tzv. korijenima, odnosno narodnom stvaralastvu, iliti folkloru. Srbi su tu, po ko zna koji to put od vremena Turaka do danas, izvukli svoje gusle i poceli da gude stare i nove pjesme o svome stradanju i svojoj vaskolikoj nadmocnosti nad ostalim narodima. Oni malobrojni koji su povremeno govorili kako to ne moze da bude nikakav kulturni koncept, ucutkivani su jadnostavnim odgovorom da su oni "Evropejci", prodane duse i sve u tom smislu, dakle, izdajice svoga naroda.

Kao i u drugim, manje ili vise, bitnim stvarima, doslo je do podjele po teritorijalnoj osnovi: Banjaluka je zastupala kulturni koncept tzv. zapadne provenijencije, odnosno kontinuitet kulture na ovim prostorima, s osjecanjem da je potrebno u svemu tome dati mjesto i fokloru, ali u onoj mjeri u kojoj to folklor i zasluzuje. Pri tome, folklor se ovdje uvijek javljao iskljucivo kao dio cisto amaterske djelatnosti u okviru vise drustava veoma poznatih u nekadasnjoj Jugoslaviji i Evropi. Ali, Banjaluka ima profesionalne kulturne ustanove i potrebu da u svojoj sredini ugoscuje elitne svjetske i domace umjetnike jer je to njena tradicija. Dom kulture, danasnji Banski dvor, bio je i ostao mjesto gostovanja svjetskih umjetnika koji su se divili i svecanoj sali i znalackoj publici koja se u ovih dvadesetak godina obnovila i pocela da puni koncertne sale do posljednjeg mjesta.

Suprotno ovom konceptu, Pale su ustrajavale na folkloru, guslama i amaterskim druzinama, sto je odlika tzv. ratne kulture. Onim rijetkim strancima koji su tokom rata dolazili na Pale i cudili se kako su Srbi tako nezainteresovani za stvarnu, elitnu kulturu a koja se odvijala dolje, u opsjednutom gradu u naprosto nemogucim uslovima, odgovarano je da Srbi do te i takve kulture uopste ne drze. Takve izajve davane su od strane svih najodgovornijih funkcionera Republike Srpske, a njen kljucni zastupnik bio je ondasnji ministar kulture, strasni guslar, Ljubomir Zukovic. (Prof. Zukovic je i inace naprosto paradoksalan covjek - Crnogorac, profesor narodne knjizevnosti, insistira na ekavici koju i sam govori dok predaje o Vuku Karadzicu; organizuje "Visnjiceve dane" u Bijeljini, gdje se i dalje promovise ekavica na stetu vukovske i visnjicevske ijekavice.)

Kod Banjalucana kulturna zbivanja u Sarajevu tokom rata izazivala su zavist i gnjev na sve odgovorne koji nista nisu cinili da ocuvaju postojece kulturne institucije, nego su, reklo bi se svjesno, bjezali od konkretne pomoci kulturi. Pustano je da propada Muzej, Djecje pozoriste, Narodna i univerzitetska biblioteka "Petar Kocic", Umjetnicka galerija, Narodno pozoriste, a da ni Skupstina Republike Srpske, ni njena Vlada, na svoj dnevni red nikada nisu stavile probleme kulture. Jednostavno receno, Srbima kultura nije bila potrebna, oni su krenuli drugim nekim putem da stvaraju jos jednu svoju drzavu. Ali, jedno je htjeti a drugo i trece znati i moci. Osim tog htijenja, dakle, nije bilo ni znanja ni snage da se ta drzava i stvori kao jedna kulturna oblast na mapi kulturne Evrope. Pri svemu tome, Banjalucanima je savrseno bilo jasno da u Sarajevu nikada nije bilo onakve kulturne publike kakvu je imala Banjaluka. Nije li i u tome bio razlog s koga se kultura u Srpskoj zapostavljala? Ministri kulture birani su po jasnom modelu da to bude covjek dalek i stran kulturi, narocito ovog grada, jednog stvarnog nosioca elitne kulture u ovoj drzavi.

Nova vlada Republike Srpske, kako je i zapisano u programu i izbornim sloganima vladajuce strane, jeste vlada kontinuiteta. A u tom kontinuitetu za kulturu nema mjesta. Novi ministar kulture ponovo je dalek kulturi, a mozda i dalji, poput njegovih prethodnika. Kuda to vodi? Daljem padu kulturnog standarda u Drzavi? Prihvatanju onog primitivnog kao jedino vrijednog?! Ovih dana Banjaluka je imala izuzetne godisnjice: sto godina banjalucke Gimnazije i 62 godine Muzicke skole. Bile su to prilike da se pokazu svi potencijali ovog grada, ali i da se na jednom mjestu okupe oni koji o kulturi misle drugacije od zaljubljenika u folkor. Ukoliko se u nekoj oblasti previse ne arbitrira, zivot ce sebi vec pronaci prave forme i put u buducnost, ali institucije ce se osuti. Jedina velika biblioteka, ona sto nosi ime "Petra Kocica" i odredbu da je narodna i univerzitetska, nikako ne moze da uhvati prikljucak medju moderne biblioteke naseg vremena. S ovakvim kulturnim konceptom tesko da ce to i moci u dogledno vrijeme.

I sta, dakle, da cine oni koji imaju potrebu za elitnom kulturom i koji smatraju da takve kultura uzdize Republiku Srpsku medju kulturne evropske drzave?! Da se nadaju, i da rade koliko mogu za sebe - ministarstvo kulture im je sve dalje, u paljanskim maglama.

(AIM) Mirko Mircetic

x y