PRIVATIZACIJA MEDIJA U BiH

KO SE MOZE SLIKATI

AIM, SARAJEVO, 4.12.96.

Predstojeca privatizacija u Federaciji BiH trebala bi u znacajnoj mjeri promjeniti postojecu sliku vlasnicke strukture u cjelokupnom drustvu. I dok privatizacijska "groznica" zahvata sve veci broj direktora i njihovih radnika, koji uveliko kalkulisu sa mogucim dobicima i gubicima, zaposleni u medijima nemaju razloga za petjerano uzbudjenje.

Prema prijedlogu zakona o privatizaciji koji bi vrlo brzo trebao biti i zvanicno ozakonjen, sredstva javnog informisanja izuzeta su od privatizacije, zajedno sa javnim preduzecima iz razlicitih oblasti, namjenskom proizvodnjom, i slicnim.

Nacelno, predvidjena je i njihova privatizacija, ali kada i kako jos uvijek nije decidno receno. Konacnu listu ovih izuzetaka utvrdice federalna skupstina na prijedlog Vlade. Kada ce se pristupiti njihovoj privatizaciji zavisice od odluke Vlade.

Jasno je da se drzava i aktuelna vlast najteze rastaju od medija, pogotovo onih elektronskih. Buduca sudbina i polozaj drzavne, i svakako najuticajnije RTV BiH, jos uvijek je neizvjestan. Transformacija BiH u skladu sa Daytonskim sporazumom aktuelizirala je kljucno pitanje, ko je osnivac, odnosno vlasnik ove kuce. Teoretski, to je skupstina BiH, pravni sljedbenik Skupstine RBiH. Polazeci od trenutne politicke realnosti tesko je ocekivati da ce poslanici u skupstini BiH iz srpskog entiteta prihvatiti da je finansiraju kao jedinu zajednicku RTV.

Prebacivanje RTV BiH na federalni nivo, odnosno budzet, podrazumjevao bi i prethodno postizanje sporazuma izmedju bosnjackih i hrvatskih predstavnika oko podjele rukovodecih mjesta kao i odgovarajuce nacionalne strukture zaposlenih. U tom slucaju SDA bi prakticno napravila ogroman ustupak svom federalnom partneru, HDZ-u, koji bi morao biti kompenziran nekom isto tako krupnom protivuslugom. Odluka o izuzimanju preduzeca u oblasti javnog informisanja od procesa privatizacije tako na najbolji nacin pokazuje namjeru aktuelne vlasti da i u buducnosti, sto duze bude moguce, zadrzi svoj uticaj na duse podanika.

Doduse kao svoj kontraargumenat, drzava obilato koristi pokazatelje o broju lokalnih radio i TV stanica, sto se ne moze osporiti, kao ni podaci o ucessu privatnih RTV stanica. Medjutim kada se pogleda podrucje koje pokrivaju privatne RTV jasno je da dravni mediji ipak imaju neprikosnoveni primat. Sve dok postojece male RTV stanice ne pokazuju ambicije da izadju iz svog atara, sve je u redu. Medjutim, ukoliko njihove ambicije pocnu rasti i kada ozbiljno zaprijete da postanu prava konkurencija postojecim drzavnim rtv mrezama, ne treba sumnjati da ce se posegnuti i za administrativnim mjerama, poput uskracivanja frekvencija i "trzisne" naplate za njhovo koristenje. Sva sporenja na relaciji TVIN - bh. Vlada pokazuju da ova bojazan nije bez osnova.

I dok su svi zvanicnici medju najglasnijim zastupnicima potrebe totalne privatizacije isticusi sve prednosti privatnog vlasnistva nad drzavnim, izgleda da se ovo sve odnosi na postojece ostatke bh. privrede dok za "zlatne koke", poput PTT-a i Elektroprivrede i RTV vaze neki drugi argumenti.

Ustavom Federacije i informisanje je navedeno kao jedna od kantonalnih nadleznosti. Zanimljivo je da se medju prvim odlukama novouspostavljenih kantonalnih vlasti gotovo redovno nalaze i one o formiranju kantonalnih RTV. Ulaganje drzavnih para u vlastite RTV stanice ocigledan je indikator da se drzava nece tako brzo odreci vlasnistva nad medijima. Sa aspekta aktuelnih lidera i lidercica drzavni mediji su "mnogo dobra stvar". Prvo, mozes se stalno na njima "slikat", a drugo , od njih te ne boli glava jer ne postavljaju nezgodna pitanja.

Da stvari sa vlasnistvom nad medijima nisu bas najjasnije pokazuju i primjeri predratnih novinskih kuca. Neposredno pred rat, po tada vazecem " Markovicevom zakonu" o internim dionicama, svi zaposleni su krenuli u "kapitalizam na kredit". Radnici su "upisivali" dionice svojih preduzeca koje su, uglavnom, otplacivali na rate tokom vise godina. Zavisno od vrijednosti preduzeca i interesovanja zaposlenih, udio radnickih internih dionica cinio je od desetak pa do 90 odsto vrijednosti preuzeca.

Nakon sto je 1994. Drzava, dekretom, postojecu drustvenu svojinu pretvorila u drzavnu, aktuelizirano je pitanje internih dionica. Drzava je donijela posebnu uredbu po kojoj je propisana obavezna revizija postojecih internih dionica. Prakticno, to je znacilo da se samo za onaj dio donica koji je i efektivno otplacen priznavalo ucesce u vlasnistvu preduzeca. Razlika izmedju "rezervisanih" i efektivno otplacenih dionica ponovo je vracena u okrilje drzave.

Na taj nacin zaposleni u ovim novinskim kucama dozivjeli su neprijatno iznenadjenje. Pocetkom rata, u skladu sa tadasnjim zakonom koji je racunao upisane a ne samo otplacene dionice, zaposleni su bili vecinski vlasnici u svom preduzecu i srazmjerno udjelu svojih dionica koristili pravo na upravljanje. Zahvaljujuci ovoj cinjenici drzava kod vecine novinskih kuca nije bila u prilici da direktno ucestvuje u postavljanju rukovodece strukture, sto je omogucilo ovim novinama da sacuvaju vlastitu nezavisnost. Takva je bila situacija, primjerice, sa sarajevskim "Oslobodjenjem". Medjutim pocetkom procesa revizije i primjenom drugih propisa na kraju se ispostvlja da je izgleda vecinski vlasnik ipak drzava,sto je svakako obradovalo vlast ali njihove novinare nije ucinilo presretnim.

Zahvaljujuci cinjenici da je njihovo preduzece puno manje od "Oslobodjenja", zaposleni u sarajevskom dnevnom listu "Vecernje novine" drzavi su prepustili oko 30 odsto vlasnistva dok je ostatak, odnosno vecina, izvan ruku drzave.

Povecanje svog udjela u kapitalu preduzeca pa samim tim i prava na upravljanje drzava je ostvarila koristenjem nekoliko "finti". Najefikasnija bila je svakako ona kojom je vrijednosti preduzesa pridodata vrijednost stanova, koji jos nisu privatizovani pa samim tim predstavljaju direktno vlasnistvo drzave.

Zapoceta pa prekinuta revizija internih dionica samo je dodatno zakomplikovala stvar kada se radi o tome ko je vlasnik medija u Federaciji BiH. Konacna medijska slika i omjer izmedju medija u drzavnom i privatnom vlasnistvu zavisice od nacina na koji bude rijesena sudbina postojecih internih dionica i njihovo ponistavanje ili pretvaranje u "prave", eksterne dionice.

Kako sada stvari stoje vecina novinara i ostalih zaposlenih nema razloga da se pretjerano uzbudjuje.Vecina novonastalih RTV stanica i novina, od svog starta su u privatnom vlasnistvu pa ih predstojeca privatizacija ionako ne pogadja. Zaposlene u drzavnim medijima privatizacija takodje puno ne pogadja, ali iz drugih razloga. Naime, jasno je da drzava ne namjerava tako lako predati "svoje" medije u privatne ruke i oni se medju poslednjim, ako ne i posljednji, uci u privatizacijski bubanj.

DRAZEN SIMIC