"HOTEL DEJTON"

Izbjeglicki zivot sarajevskih Srba

Banjaluka, 4.decembra (AIM)

Kraj velike, metalne kapije, na bijelom jarbolu, dobro nagrizenom rdjom, viori se srpska trobojka bez ikakvih dodatnih obiljezja. Sa stakla prozora prvog objekta, na skupom posteru, smjesi se Biljana Plavsic, a ispod njene fotografije krupnim slovima stoji "Uspjeli smo! Nastavljamo".

Ova dva detalja, umjesto svake dobrodoslice, docekuju namjernika na ulazu u kasarnu "Slobodan Princip - Seljo", koju su jos Austrougari napravili za potrebe svoje vojske, a Kraljevina Jugoslavija i ona socijalisticka, zadrzale joj istu namjenu. Sad, u najnovijoj drzavi, kasarna je pretvorena u grad u kojem su smjestaj nasli bivsi stanovnici Sarajeva. Tu sad postoje: biblioteka, restoran, bioskop, srednja i osnovna skola, fabrika, ambulanta, dom staraca, pekara, benzinska pumpa, dvije radio stanice, auto servis, gril, diskoteka, policijska stanica, stambene prostorije...

Pred nama je trospratna, bezlicna zgradurina u kojoj su bile vojnicke spavaonice. Na ulazu, pod modroplavim natpisom "Hotel Dejton", tinejdzeri sviraju gitaru i igraju se sa psicem sumnjive rase. U ulaznom holu otac i sin igraju stoni tenis. Na zidnoj slici sa motivom iz proslog rata, uklonjeni su znakovi na kapama mladih i zdravih ratnika. Na stepenicama prasina, smece i pseci izmet.

Penjemo se na prvi sprat i skrecemo u "lijevo krilo".

Ovo nije onaj klasicni kolektivni smjestaj, gdje je u jednoj sali smjesteno 50 ili 100 ljudi. U sest odvojenih prostorija smjesteno je sest porodica. Svaka zasebno i svaka ima svoj izlaz na zajednicki hodnik. U dugackom, visokom, a uskom hodniku, tuce promaja kao na zeljeznickom peronu. Uz zid slozene kada, visece kuhinje, bicikli, skinuti prozori. U bivsim soskama za ostavljanje oruzja slozena iscjepana drva za ogrev, u sanduku za tromblone suse se glavice crvenog luka, a na zidu grafit "Daj mi Boze drugo ja".

Ulazimo u Goginu sobu. U prostoriji od dvadeset cetiri kvadratna metra ona zivi sa muzem, sinom, kcerkom i psom. Sin ima dvadeset, a kcer osamnaest godina. Ormarima, koji jedva dosezu do polovine visine sobe, Gogina porodica je svoj zivotni prostor podijelila na tri nejednaka dijela. Odmah uz vrata je nesto sto bi trebalo biti hodnik, kuhinja i ostava za zimnicu. Desno, s lica ormara dvosjed, fotelja, kvarnca pec, mali stocic, tabure, televizor i neraspakovani koferi. Na zidu vise fotografija Branka Copica i ikona Svetog Nikole. To je dnevni boravak, gostinska soba i roditeljska spavaca odaja. Lijevo, sa nalicja ormara je djecija soba. Jedan krevet na sprat, velika muzicka linija, stocic, bas gitara, po podu puno knjiga i audio kaseta, grafiti po zidu i posteri rok muzicara po plocama od iverice sa zadnje strane ormara. Goga zeli da joj djeca sto prije odu u svijet, ili barem do Beograda, da, kako kaze, "i oni ne pate za Sarajevom i ne dobiju prve simptome klaustofobije".

A onda nam prica kako je prije nekoliko dana sjela na bicikl i otisla u dio grada gdje joj je ostao stan: "Nisam se nigdje zaustavljala. Samo sam prosla ispod svog balkona i cula kako odozgo neka starija zena zove djevojcicu koja se igra u parku da odmah ide u kucu".

I dok Goga, potresena sjecanjima, zastaje sa pricom, njen muz pocinje pricu o starcu iz susjedne sobe koji je svenuo u kasarni i jednostavno jedne noci, bez minuta bolesti, umro. Predstavnici mjesnih zajednica i opstina na cijim teritorijama je kasarna, dugo nisu mogli da se dogovore gdje i kako da sahrane nesrecenog starca.

"Da je on mogao reci, sigurno bi rekao da ga nose na Vrelo Bosne", prekide Goga svoje cutanje i nastavi da prica o predsjedniku jedne hercegovacke opstine koji hoce da ukine kolektivni smjestaj jer mu izbjeglice iz Sarajeva nisu donijele nijednu fabriku; o udruzenju Sarajlija u Istocnoj Bosni, ciji predsjednik clanovima dijeli bodove da lakse dobiju stan, a bodovi se zasluzuju besplatnim radom kod lokalnih funkcionera i bosova; o Sarajliji izbjeglom u Zvornik koji je ratovao cetiri godine da bi u novom gradu iz puske sebi pucao u usta i za sobom ostavio zenu i troje maloljetne djece; o zeni iz Dobrinje koja je u sobi aktivirala bombu i tako ubila sebe i jednog sina, a muza i drugo dijete tesko ranila; o...

Dugacke su izbjeglicke price. Predugacke za sve novine.

Da nije fizioloskih potreba, kojima covjek ne moze mnogo odolijevati, citalac bi bio uskracen za opis zajednickog kupatilo. To bi se tako moglo zvati samo iz pristojnosti i postovanja prema citaocu. Svuda otpaci od maltera i kreca, gole cijevi za ventilaciju i tezak zadah. Sastavljena su iz dva dijela. Desno su kabine sa cucavcima, za svaku sobu po jedan. Na jednoj nalijepnica sa porukom "BEATI I COSTRUTTOR I DI PACE - BLAZENI GRADITELJI MIRA. Sa lijeve strane su prostorije sa hladnom vodom za umivanje, jedno ogledalo i cetiri ves- masine. One mogu raditi pojedinacno, jer u kupatilu ima samo jedna elektricna uticnica.

I dok tinejdzeri sa ulaza u "Hotel Dejton" uz gitaru pjevaju pjesmu jednog hrvatskog rok muzicara ("Samo ostaje nada, da vrijeme sad lijeci sve rane, i da Bog ce mi dati sad snage, prezivjeti te dane") mi idemo ka svijetlima njihovog grada..

(AIM) Zeljko Przulj b x x