BITKA PROTIV ZAPADA

AIM, ZAGREB, 3.12.1996. Sprema li tesko oboljeli Franjo Tudjman jednu od svojih posljednjih bitaka - protiv Zapada? Nekoliko dana poslije povratka s lijecenja u Sjedinjenim Drzavama, on je sazvao sjednicu Predsjednistva HDZ-a, na kojoj su izrecene dosad najostrije rijeci o politici zapadnih zemalja prema Hrvatskoj. One su optuzene da na razlicite nacine, najvise donacijama razlicitim nezavisnim institucijama i grupama, pokusavaju okrenuti javnost "protiv HDZ-a" i tako "destabilizirati" zemlju. Najavljeno je i da ce clanstvo HDZ-a i sira javnost biti upoznati s detaljima, sto bi trebalo znaciti, da ce se vise reci o tome o kojima je zemljama rijec, te dakako o njihovim "jatacima" ovdje u Hrvatskoj. No, nikakve tajne zapravo nema jer se spisak domacih "neprijatelja" odavno vrti oko uvijek istih adresa - Sorosova fondacija, Hrvatski helsinski odbor, Hrvatski PEN i sacica nezavisnih novina - a nije novo ni da je Tudjman pokvario ne samo stara saveznistva medju evropskim zemljama, nego i nova s druge strane oceana. Zasto je onda tema vanjskih "neprijatelja" Hrvatske bas sada stavljena na dnevni red? Odgovor po svemu sudeci treba traziti u bolesnickim danima Tudjmana u Washingtonu, kada je do njega dosao glas o prvim masovnim protuhadezeovskim demonstracijama u Zagrebu. Ne zna se tko je bio glasnik te vijesti, ni sto je rekao smrknutom drzavnom poglavaru, no on je za te demonstracije optuzio "komuniste" i "Jugoslavene", dodajuci po povratku u Zagreb da se oni povezuju s "vragovima" svih boja u svijetu ne bi li ostvarili svoj paklenski naum. Cak i za Tudjmana, koji sve manje bira kako ce ocrniti neistomisljenike, ovo je bila rijec previse, jer su u masi od stotinjak tisuca ljudi na Jelacicevom trgu znacajnu grupu cinili nacionalno vise nego "osvijesteni" navijaci "Dinama", nekadasnji zaljubljenici u HDZ - taksisti, studenti. Doduse, Tudjman je bas takvom sastavu publike znao i prije dijeliti paprene lekcije, no ovaj put ga je u bitnu promjenu okolnosti morala uvjeriti cinjenica da se gotovo nitko od ostalih HDZ-ovih i drzavnih duznosnika nije usudio ovako progovoriti o demonstrantima. Sasvim suprotno, demonstranti su obavili ono osnovno zbog cega su se okupili, a to je spasiti od likvidacije nezavisni Radio 101, kojemu je dan prije drzavno vijece za telekomuniacije oduzelo frekvenciju. Nije, dakle, neobicno sto je prvobitna Tudjmanova optuznica poslije prosirena i na druge, manje "ulicne" adrese, medju ostalim i zato sto se protiv takvih lakse vodi organizirana politicka kampanja, koja je njemu sada toliko potrebna. Povoda za to bilo je nekoliko, a sudeci po reagiranjima "drzavotvornog" tiska Tudjmana je najvise moralo razbjesniti sudjelovanje americkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha u programu Radija 101, i to upravo u vrijeme dok je on bio odsutan iz zemlje, a na ulicama se pocelo okuplljati mnostvo nezadoljnih koji ce poslije ispuniti sredisnji zagrebacki trg. Kako je istog dana ostra osuda hrvatskih vlasti stigla i iz State Departmenta, a navodno se nikada nije dogodilo da on tako brzo reagira, lako je zamisliti da je Tudjman uvrtio u glavu kako se radi o dobro smisljenom "scenariju", u kojem svoje prste vjerojatno imaju Amerikanci. Nepovjerenje prema dojucerasnjem "savezniku" sigurno se probudilo jos nekoliko dana ranije, jer su americki mediji (CNN) prvi provalili vijest da se on lijeci od raka, iako je Tudjman, navodno, izricito zahtjevao da se njegov posjet Washingtonu tretira kao privatan, a svi detalji o bolesti drze u tajnosti. Odmah zatim u americkom tisku, a poslije i u francuskom i drugom, pocelo se spekulirati tko ce naslijediti Tudjmana, uz savjete svjetskoj diplomaciji da se onemoguci da to budu ljudi koji ce vladati na isti nacin kao on i Milosevic, koji su se uzurpacijom lokalnih izbora stavili izvan zakona. Zaostravanje Tudjmanovih stavova prema zapadnim demokracijama nije se moglo neposredno predvidjeti, ali nije ni vece iznenadjenje. Njegov odnos prema njima standardno je lavirao izmedju ogranicenih optuzbi da one nisu imale razumijevanje za hrvatsko osamostaljenje, i tvrdnji da su cak i te zemlje napokon morale uvidjeti nezaobilaznu ulogu Hrvatske, zapravo najvise njegovu osobnu, u rjesavanju teske ratne krize. Ova posljednja tvrdnja bila je izrazito za unutrasnju upotrebu, kao sto je uostalom i sadasnje zaostravanje prema Zapadu sracunato na to da se na njega prevali krivica za nenadanu drmatizaciju prilika u Hrvatskoj. Rijec je o starom triku prijasnje vlasti, koja je politicki i formirala Tudjmana, za kojim je ona posezala kada god bi zakazale druge metode "mobiliziranja masa". No, tesko je vjerovati da ce to sada dati trajnijeg ploda, jer se nezadovoljstvo koje je kulminiralo na ulicama predugo ignoriralo, a istodobno se skupljalo s nekoliko strana (izivljavanje nad malobrojnim nezavisnim medijima, ignoriranje izborne volje gradjana, djetinjasto inacenje s navijacima "Dinama" oko imena ovog kluba). S druge strane, hrvatski predsjednik ocito i ne cilja na to da, makar i takticki, zadovolji nezadovoljnike, jer on njihove razloge ne samo sto ne prihvaca nego ih ni ne razumije. Novo vanjskopoliticko pozicioniranje tezi ponajprije zbijanju redova u vladajucoj stranci, jer Tudjman to smatra glavnim, a vjerojatno i jedinim, zalogom unutrasnje stabilnosti zemlje. Pukotine u HDZ-u otkrile su se najvise bas u vrijeme zagrebackih demonstracija. Premda ima indicija da je zabranu ovoga radija trazio sam Tudjman, ona je izazvala konfuziju, komesanje, pa i otvoreno odbijanje u Tudjmanovoj stranci, jer su odluka o likvidiranju malog nezavisnog radija i sama bolest sefa stranke potakli vrenje izmedju liberalnih i konzervativnih dijelova HDZ-a (s prvim znakovima jos prikrivene, ali zilave borbe oko toga koja ce frakcija istaci njegovog nasljednika). Prvih dana u ovo se pokusala umijesati i opozicija koja je zahtjevala da se sluzbeno objavi istina o Tudjmanovoj bolesti, ali se ubrzo i sama prepala toga sto trazi i zasutjela je. Tako Tudjmanova bolest trenutno ima zasticeni status teme o kojoj se javno ne govori, sto politicku situaciju u zemlji cini dodatno konfuznom, a daljnje dogadjaje tesko predvidivim. Nakon demonstracija u sredistu Zagreba, novih velikih ulicnih nezadovljstava nema, ali se gotovo svakodnevno odrzavaju protesti umirovljenika, prosvjetnih radnika, sluzbenika, zeljeznicara. To stvara atmosferu napetog ocekivanja hoce li vlasti poceti popustati pred sve upornijim pritiscima nezadovoljnih gradjana, no to je tesko ocekivati dok se ne vidi kakav ce rasplet imati dvojbe vezane uz Tudjmanovu bolest. Kada bi bilo objavljeno od cega on stvarno boluje, vjerojatno bi se ubrzo morala konstatirati njegova "trajna sprijecenost", sto bi otvorilo sezdesetodnevno razdoblje u kome bi, po Ustavu, morali biti provedeni izbori za novog predsjednika. No, kako se to ocito ne namjerava napraviti, nije iskljuceno da se Tudjman, skrivajuci svoje zdravstveno stanje, namjerava jos jednom kandidirati na predsjednickim izborima. To bi bez sumnje bila velika prevara biraca, iako bi vjerojatno donekle smirilo nesmiljenu borbu za nasljedstvo medju njegovim sadasnjim suradnicima. No, ona bi buknula cim se vise ne bude moglo sakriti da je on uistinu ozbiljno bolestan.

MARINKO CULIC