"CIROKI" - PREVENTIVA

AIM, Skopje, 30.11.1996

Skopjanka Miroslava Velkova poginula je u fefruaru ove godine u po bijela dana, na bulevaru Goce Delcev, sto bi reklo u centru grada, pod tockovima mocnog "krajzler cirokija". Nesumnjivi vinovnik za Miroslavinu smrt, barem prema svjedocenjima ocevidaca, americki je drzavljanin Oliver Vilson, pripadnik mirovne misije UN u Makedoniji, kome su se skopske ulice ucinile bac pogodnim da isproba perfomanse sluzbenog djipa. Vilson se vjerovatno vratio kuci kao ratni veteran i - "pojeo vuk magarca". Daleko od toga da bi ovakvi incidenti mogli uticati na promjenu raspolozenja domaceg stanovnistva prema stranim vojnim i civilnim posmatracima u okviru misije UNPREDEP u Makedoniji, a ciji je mandat ovih dana Savjet bezbjednosti produzio za narednih pola godine, ali oni otvaraju neka veoma bolna pitanja i ukazuju na nedorecenosti medjunarodnih aranzmana pod kojima strane trupe dolaze na Balkna. I vjerovatno ne samo tu.

Od kada su "bijeli mundiri" dosli u Makedoniju, a prema nalazima domadjih soobracjanih vlasti, ovdje su se inace desile tzri velike nesrece u kojima je zivote izgubilo cetvoro ljudi, ali nema indicija da su vinovnici za to odgovarali. Pored nesretne Velkove smrtno su nastradali i braca Rade i Jovanco Dodevski. Na otvorenom putu njihovog "jugu" koji se propisno kretao svojom stranom ceste naprosto je zbrisao zastrasujuci terenac "hamer". I bugarski drzavljanin Kosju Kosev imao je bliski susret prve vrste sa Unpredepovim teretnjakom, opet na svojoj strani puta. Uredno izvrseni uvidi i, u skladu sa njihovim rezultatima, krivicne prijave, podnesene su nadleznim organima, ali se postupci nisu vodili.

Razlog je veoma jednostavan. Pripadnici mirovnih snaga nisu pod jurisdikcijom ovdasnjih pravosudnih organa i mogu ih krivicno goniti samo u njihovim zemljama, u navedenim slucajevima SAD i Finskoj. Tako je, naime, uredjeno medjunarodnim normama, a makedonska drzava prihvatila je ovakve uslove potpisivanjem Memoranduma za razumijevanje jos 1994. godine, kad je na prostorima bivse Jugoslavije bio instaliran zajednicki UNPROFOR, sa jedinstvenim civilnim kooordinatorom Jasusijem Akasijem. Memorandumska odrednica o statusu clanova mirovne misije izuzimala ih je iz nadleznosti pravosudja zemalja domadjina sto je, s obzirom na prilicito neujednacene pravosudne sisteme potencijalnih zemalja domacina, vise nego razumljivo. Naravno, samo ukoliko se njihova domicilna sudstva, prema nesretnim konzumentima mirovnih usluga ne odnose, kako se po svoj princip odnose. Advokati poginulih u pomenute tri soobracajne nesrece, naime, nisu stekli utisak da je ikome od trojice vinovnika do sada pala i dlaka sa glave u njihovim zemljama.

U civiliziranim sredinama pravo je "ostecene" strane da za pretrpljenu bol dobija obestecenje, mada je uvijek upitno da li se gubitak najblizih uopste moze dobiti pravedna nadoknada. Pravni zastupnici cetvoro poginulih na makedonskim cestama, medjutim, jos uvijek nisu sigurni da ce ikada istjerati pravdu i na tom nivou. Niti jedno od spornih vozila, naime, nema odgovarajuci zeleni karton, obavezan prilikom svakog ulaska u neku stranu zemlju. Ovaj je dokument garancija da se preko domicilnog osiguravajuceg drustva moze naplatiti nadoknada svih steta nastalih u saobracaju. Famozne zelene kartone u makedonskoj praksi imaju vozila sa znakom Medjunarodnog Crvenog krsta i polumjeseca i UNICEF-a, ali ga pripadnici UNPREDEPA-a nemaju. Prema informacijama iz odgovarajuce sluzbe mirovnih snaga, do kojih su dosli prvani opunomocenici porodica poginulih, sva vozila snaga UN imaju kolektivni zeleni karton, ali je bilo nemoguce doci do njihovoh kopija. Da li je u pitanju neazurnost ovih sluzbi ili zahtijevi beskrajno dugo putuju na relaciji Skopje-Zagreb-Njujork i obratno, tesko je prosuditi, ugllavnom advokatski timovi sumnja da ce utjerati dugove. Oko svega su se, inace, konsultovati sa svojim kolegama u Hrvatskoj, ali je i tamo slicna situacija.

Osteceni su se, isto tako, obracali direktno zvanicnom "zoilu" preventivnih mirovnih snaga u Makedoniji i svih mirovnih misija u Evropi, osiguravajucoj kompaniji "AIG EUROPE", tacnije njenoj beckoj filijali. Osim neprijatnog iskustva, kako tvrde, tamo nisu dobili nista. Prema svjedocenju odvokata Bobija Spirkovskog koji zastupa porodicu Dodevski iz "AIG"-a su mu porucili da ih vise ne uznemirava. Buduci su njihovi eksperti zaklucili da je pravi vinovnik nesrece u kojoj su poginuli braca Rade i Jonce neko trece vozilo, navodno "zastava 128" koja je "izgurala" Unpredepovo auto na lijevu stranu puta. Zvuci pomalo cudno da malo osobno vozilo moze bas "izgurati" ogromno terensko, ali u Becu tako tvrde, a oni drze bank.

Advokati, sa svoje strane, obecavaju da ce pravdu tjerati do kraja. Ako ne bude drugacije odstetu ce traziti od UN. Tesko je, ipak, povjerovati da ce u zamrsenim hodnicima, jos uvijek, Galijeve administracije naci razumijevanje slucajeve nipodastavanja ljudskih prava, onih pojedinacnih i kolektivnih. Po svemu sudeci sve ce se zavrsiti na narodnoj poslovci citiranoj negdje na pocetku ovoda teksta. Drugo je, pak, pitanje, a na koje u skopskom nezavisnom "Dnevniku", upozorava Vulnet Prezova, zastupnik porodice Velkov, u kojoj mjeri Memorandum sto ga je tadasnji ministar spoljnih poslova Stevo Crvenkovski potpisao sa Jasusijem Akasijem, sprecava ili osporava ostvarivanje osnova gradjanska prava Makedonaca zagarantovanih Ustavom. Gledano iz te pozicije, posao "utjerivanje" odstete nije vise iskljucivo na ozaloscenim porodicama i njihovim advokatima.

Pise: BUDO VUKOBRAT