PRIVREDA I PRIVATIZACIJA

Igre bez granica

AIM, SARAJEVO, 28.11.96.

Vijesti o radnickim strajkovima sve cesce zauzimaju naslovne strane novina, potiskujuci u pozadinu sve manje zanimljive informacije o ko zna kojem po redu istorijskom sporazumu ili susretu domacih politickih lidera, bilo medjusobnom ili sa nekim od brojnih svjetskih izaslanika, savjetnika i posrednika.

Umor od visoke politike i nemogucnost da se zivi od plate glavni su razlozi radnika da pokusaju nesto promijeniti i poboljsati vlastiti polozaj. Cinjenica da se u isto vrijeme pred njihovim ocima odvija ubrzano socijalno raslojavanje i da novopeceni bogatasi otvoreno demonstriraju svoje bogatstvo i moc, djelovala je poput upaljene sibice u buretu benzina.

Indikativno je da su se medju prvima na strajkove odlucivali radnici "Energoinvesta". Nakon sto su radnici fabrike "Armature" pokrenuli pitanje otkuda
oni uopste u okviru ovog giganta, trazeci da im se vrati njihova predratna samostalnost, pokazalo se da uporiste za ovakav njihov status lezi u dekretu Vlade BiH iz 1994. godine, kada je pod okrilje "Energoinvesta" stavljeno i sve ono sto je prije pocetka "Markoviceve privatizacije" kroz interne dionice bilo dio ovog privrednog sistema. Istim dekretom, "Energoinvest" je konstituisan kao jedinstveno preduzece sa jednim ziro-racunom i velikim ovlastenjima glavnog direktora, koja ,pored ostalog, obuhvataju i pravo postavljanja i smjenjivanja direktora pojedinih fabrika.

Sustina problema ovdje se manifestovala u cinjenici da su zaposleni radnici pokrenuli proizvodnju i proizveli robu koja je i izvezena, ali to se nije osjetilo na njihovim platnim listama.

Dodatni problem predstavljao je problem radnika na "cekanju", cije su mjesecne nadoknade daleko ispod sume koju statistika smatra egzistencijskim minimumom. U citavom sporu jos je najmanje vaznosti imao podatak da se u "Armaturama" prakticno nije znalo ko je direktor. Zvanicni je vec vise mjeseci "na sluzbenom putu" u inostranstvu, dok covjek postavljen na to mjesto iz centrale "Energoinvesta", jos nije zvanicno ustolicen.

Stvari su ipak, nakon visesedmicnih optuzbi i sa jedne i sa druge strane na kraju ipak "legle", uz obecanje o zvanicnom imenovanju novog direktora i poboljsanju plata, kada proizvedena i izvezena roba bude zaista prodata i naplacena- sada lezi na skladistu u SAD, ocekujuci da se pojavi kupac.

Tokom citavog spora izmedju "Energoinvesta" i radnika "Armatura" , kao najjaci argumenat radnici su spominjali svoje interne dionice i pravo da u skladu sa tim oni sami odlucuju o buducem statusu preduzeca.

I dok su se desavanja u "Armaturama" polako smirivala u javnosti je otvoren "slucaj Energopetrol". Prica se i ovoga puta ponavlja. Na jednoj strani radnici "Energopetrola" a na drugoj rukovodstvo "Energonvesta" sa glavnim direktorom Edibom Bukvicem, na celu. Povod za konfrontaciju predstavljala je odluka direktora Bukvica o smjenjivanju aktuelnog direktora "Energopetrola" Namika Busatlica. Na njegovu stranu direktora staju zaposleni, kao vlasnici internih dionica, i organizacija boraca . Na optuzbama ne stedi ni jedna strana i ponovo se cuju prijetnje o iznosenju u javnost "prljavog vesa". Ponovo u prvi plan izbija pitanje vlasnistva. Dok su zaposleni tvrdili da imaju u svojm rukama vise od 60 odsto dionica, direktor "Energoinvesta" tvrdi da ukupne dionice zaposlenih ne prelaze sedam odsto vrijednosti preduzeca.

Drzava, odnosno nadlezna ministarstva, imali su znacajnog udjela u "zakuhavanju" u "Energopetrolu".I "Energoinvest" i zaposleni u "Energopetrolu" mahali su papirima iz federalnog ministarstva industrije koji su davali za pravo i radnicima "Energopetrola" ali i direkciji "Energoinvesta". Nakon poziva obiju strana upucenih ministarsvu da se konacno opredjeli i "presudi" nadlezni ministar Enver Kreso, proglasio se nenadleznim opredjelivsi se za mudro cutanje, i nezamjeranje.

Kada je sukob dostigao vrhunac kao i optuzbe i kontra optuzbe iznesene putem medija, neocekivano je na zajednickom sastanku rukovodstva "Energoinvesta" i zaposlenih u "Energopetrolu" pronadjeno kompromisno rjesenje i citava stvar je "legla". Direktor Busatlic je ostao na svom mjestu. Medjusobne optuzbe su zaboravljene a a "Energopetrol" dobio je vecu samostalnost u okviru "Energoinvesta" i svi su na kraju "sretni i zadovoljni".

Sva ova dogadjanja ne mogu se ni u kom slucaju posmatrati izolovano. Nemoguce je oteti se utisku da je u svemu ovome postojao sistem. Bilo bi previse naivno ocekivati da je niz udara iznutra na "Energoinvest" plod ciste slucajnosti.

Iako proces privatizacije zvanicno jos nije poceo u Federaciji BiH, ocigledno da je trka za zauzimanje sto boljih pocetnih pozicija, vec odavno zapocela. Kao sto se moglo i ocekivati "igre" su pocele prvo oko najprivlacnijih preduzeca.

Zainteresovani i uz to dobro upuceni, tacno znaju sta od preostale bh. privrede vrijedi i koliko. Slucaj sa "Energopetrolom" to najbolje potvrdjuje. Svuda u svijetu u biznisu sa naftom okrece se veliki novac a u nasim uslovima gdje prakticno "Energopetrol" ima monopol- radi se o pravoj "zlatnoj koki". "Armature" su takodje jedno od onih preduzeca koja uz mala ulaganja i dobru organizaciju mogu postati prava "tvornica profita". Medjutim, sve dok se ova i slicne fabrike nalaze pod okriljem jednog velikog poslovnog sistema poput "Energoinvesta" njihova privatizacija po vec vidjenom hrvatskom receptu, malo je teze izvodljiva. Razlog je u cinjenici da tehnika privatizacije velikih giganata poput "Energoinvesta" i "Unisa" jos uvijek nije utvrdjena, pa ce stoga njihova privatizacija malo pricekati, za razliku od drugih, narocito manjih preduzeca, koja egzstiraju kao samostalna pravna lica.

Zaposlenim radnicima u svemu ovome namjenjena je uloga izvodjaca "prljavih poslova". Iako vecina njh to ne zeli, oni su prakticno marionete igraca koj se jos uvijek nalaze duboko u sjeni i visoko na ljestvicama moci. Svojim opredjeljivanjima za jednog ili drugog rukovodioca oni zapravo biju tudje bitke nakon kojih ce biti odbaceni. Strah od prodaje firme koju su oni svojim radom i izdvajanjima podigli, kao i prilicno izvjesna masovna otpustanja u tom slucaju cine ih idealnim objektom manipulacije. Nerijesena sudbina nekadasnjih internih dionica dovodi tako do situacije da se zapravo ne zna koliki je udio radnika a koliki drzave. Zato se moglo i desiti, kao u slucaju "Energopetrola", da radnici tvrde kako imaju vise od 60 odsto vlasnistva u svojim rukama dok u isto vrijeme rukovodstvo tvrdi suprotno.

Privatizacijske igre u Federaciji BiH iz dana u dan dobijaju na zamahu. Utjesno je jedino da i nakon cetiri godine rata i razaranja jos uvijek ima preduzeca koja buducim vlasnicima mogu donijeti zaradu. Koliko ce medju buducim vlasnicima biti danasnjih radnika, drugo je pitanje. Privatizacije je u svakom slucaju neminovnost, sa svim onim sto ona nosi sa sobom. Apsolutno pravedne privatizacije nema a koliko ce odabrani model privatizacije u Federaciji BiH biti pravedan pokazace njegova prakticna primjena.

Drazen SIMIC