INTERWIEV S BORISOM BUDENOM

AIM, ZAGREB, 18.11.1996. Boris Buden je knjizevni prevodilac, publicista i novinar "Arkzina". Trenutno zivi i radi u Becu gdje pise doktorsku disertaciju o ideologiji kritike. Preveo je dva djela Sigmunda Freuda. Nedavno je izdao knjigu eseja "Barikade" u izdanju Arkzinove biblioteke "Bastard". Bio je to povod za razgovor s njime. AIM: Moj dojam iz citanja "Barikada" jest uskrsnuce autenticne gradjanske kritike, koja se u Hrvatskoj nije izgubila, jer je gotovo nikada nije ni bilo. BUDEN: Bravo! Uskrsnuo sam nesto sto se nikada nije izgubilo jer ga nikada nije ni bilo. Tako je. Paradoks je jedini nacin da se o gradjanskoj kritici u Hrvatskoj nesto kaze. Ali sto bi ona trebala biti? Mozda nesto sasvim jednostavno. Na primjer, da covjek nije sovinisticka svinja. Sto je puno, mozda cak i sasvim ekstravagantno, jer tko tvori takozvanu hrvatsku gradjansku scenu ako ne takve sovinisticke svinje, zajedno s onima koji se iz kukavicluka, oportunizma ili karijerizma valjaju u njihovu kalu. Ja nisam ta sovinisticka svinja i u tome je gotovo sva moja originalnost. U knjizi sam vise puta naglasio da se do identiteta gradjanina u modernom smislu te rijeci ne dolazi iz hrvatske tradicije, a jos manje iz okolnosti, kulturnih i politickih koje vladaju i vladale su na ovim, ne samo hrvatskim prostorima. Samo u raskidu s tradicijom, samo u radikalnom protivljenju danasnjem stanju i duha i intelekta i morala, moguce je izboriti svoj identiet. Kazem izboriti, jer identitet za mene nije nesto sto se ima, nesto sto se dobija, kao nacionalni identitet, rodjenjem, pukim bivanjem u nekoj sredini, nije ni pripadnost nekom drustvenom sloju, sloju intelektualaca na primjer, nego sadrzi taj moment slobode. Slobodan si da od sebe napravis sto hoces. Nacionalnog junaka, ratnog zlocinca, sovinisticku svinju, hrvatskog intelektualca. Ali i odgovoran si za to sto si od sebe napravio. Mislim da je malo kome to jasno na ovim nasim bivsejugoslavenskim prostorima i to govori koliko je moderni gradjanski identitet jos daleko od nas. Sve se moze podnijeti osim izazova slobode. A sto se kritike tice, ja nisam prikrivao njene izvore u evropskoj filozofskoj prosvjecenosti, sto moze zvucati i kao jos jedan paradoks u ovo nase postmoderno vrijeme. Ali u nas je citanje Kanta jos uvijek revolucionarni akt, koji okolina dakako ne oprasta. AIM: Iako je, naime, Igor Mandic napisao u Feralu da si najbolji izdanak hrvatske literature, tvoje ideje o svemu sto se ovdje dogodilo i dogadja ne izgledaju prihvacene, posebno medju inteligencijom koja je i najcesci predmet tvoje kritike. Kako na to gledas? BUDEN: Mandic je napisao nesto drugo, naime, da je takva vrsta intelektualne kritike bila u nas nepoznata, sto je tocno. Rijec je o kritici koja se eksplicitno oslanja na neke teorije, skole misljenja. Sto se tice hrvatske literature ja sam prije njen izrod, nego nekakav izdanak. Ona me nikada nije zanimala i kao vecina ostalih iz moje generacije, citao sam svjetsku knjizevnost i filozofiju, isao u kino i interesirao se daleko vise za seks, droge i rokenrol nego za hrvatsku knjizevnost. Danas ne mislim da joj na bilo koji nacin pripadam, niti imam ikakvih planova s njom. Mozda bi ipak bilo zgodno napraviti neko arheolosko istrazivanje i otkriti u toj knjizevnoj i kulturnoj tradiciji sedimentacije danasnjih intelektualnih i politickih zabluda, osnovne crte hrvatske ideologije. Dakle ja nikada nisam imao razumijevanja za hrvatsku knjizevnost i tradiciju, pa nije nikakvo cudo da se moje ideje ne prihvacaju u njihovom okruzju, medju takozvanom hrvatskom inteligencijom. Ta hrvatska inteligencija nije uostalom nikakav intelektualni faktor, nego puki drustveni sloj, oportunisticka malogradjanstina u najgorem smislu te rijeci. Ja joj ne pripadam, ni fizicki, i ne trazim od nje da me prizna. U tome smislu ja jos nisam nacisto s tim tko je moja ciljna publika, ali nadam se da ce se sama javiti. Ta nisam ja jedini izrod i bastard hrvatskih i bivsejugoslavenskih prilika. AIM: Kako je zivjeti u Becu, a pisati o Hrvatskoj? Mnogi na to gledaju podozrivo. Naime, tvrdo vjeruju da se o Hrvatskoj moze pisati samo iz Hrvatske. Ti si to okrenuo naopacke i dokazao da je to moguce. Kakav je dakle pogled sa strane? Sto se to bolje vidi? BUDEN: To da se samo iz Hrvatske moze pisati o Hrvatskoj nema nikakve intelektualne logike. To je isprazna vjera da je neposredno iskustvo spoznajno vrednije od na primjer distancirane refleksije. Ne vjerujem u autenticnost neposrednog iskustva, ne vjerujem u izravni dodir sa stvarnoscu. Svijet je nesto sto je uvijek medijski posredovano i svako je iskustvo uvijek u nekoj interakciji s vlastitom refleksijom. Inace se ne moze ni konstituirati kao iskustvo. Takozvani autenticni svjedoci vremena i povijesnih zbivanja u Hrvatskoj upravo su najnepouzdaniji svjedoci te hrvatske stvarnosti. Jer to sto se njima ukazuje kao autenticna stvarnost proizvod je najcesce njihove ideoloske fantazme. A upravo sam to raskrinkavao u knjizi. Ne mislim ni da biti negdje drugdje nuzno osigurava istinitiju spoznaju. Vazno je naprosto da se covjek oslobodi ideologema neposrednog iskustva, ma gdje se nalazio, jer postmoderni svijet vise ne funkcionira prema tom kljucu. Kao sto vise nema neposrednog autenticnog dozivljaja umjetnosti, nego je taj dozivljaj unaprijed uvijek determiniran teorijom, kritikom i refleksijom umjetnosti, tako nema vise ni autenticnog dozivljaja neposredne povijesnosti. A sto se moje konkretne dislociranosti tice, ona na mene djeluje kreativno. I domovina je samo jedan ideologem i promatrati je kako se gubi na horizontu, takodjer daje osjecaj slobode. AIM: Cesto govoris o potrebi kriticko-teorijskog objasnjavanja stvarnosti, odnosno drustvene situacije koja reciklira gradjanski konformizam i intelektualni slamperaj. A koje je na koncu i opce mjesto hrvatske kulture i drustva. I to ne samo danas. Sto je dakle ciniti, gdje je fals? BUDEN: Sto je ciniti, to ja ne znam i u tome je moja razlika spram tradicionalnog hrvatskog intelektualca. On je oduvijek mislio da zna sto nam je ciniti. Osjecao se pozvanim da zastupa nacionalnu istinu, opcedrustveno dobro, da bude savjest zajednice i vremena. Agent i advokat povijesti koji je toga svjestan i koji zna sto je za narod dobro, a sto nije. Upravo je pristajanje na tu ulogu ono sto reproducira intelektualni i drustveni konformizam u Hrvatskoj. Najniza tocka do koje je pao hrvatski intelektualac, ono intelektualno i moralno dno koje je posljednjih godina dosegao jest ta rola reprezentanta nacionalne stvari, ali to svakako nije samo hrvatski problem. AIM: Koji je danas pozeljan model intelektualca u Hrvatskoj? BUDEN: Taj da modela vise nema. Ne postoji vise neka odlikovana tocka u drustvu s koje se vidi istina tog drustva i s koje je moguc pregled nad cjelinom, kao sto nema vise ni nekog drustvenog sredista koje popunjuju intelektualne i politicke elite koje posjeduju neke vise istine koje ostalim clanovima drustva ne bi bile dostupne. Srediste je prazno, margina je naprotiv mjesto na kojem se reproducira smisao i s kojeg se moze uhvatiti neka istina, efemerna dakako, jer vjecnih istina vise nema. Nema vise proroka, nema gotovih znanja, svatko je odgovoran sam za ono sto cini i ono sto spoznaje. AIM: Sto si mislio kada si napisao u jednom tekstu "bespomocna hrvatska mutavost"? Odnosi li se to na kulturu, na politiku, na gradjansku svijest uopce? BUDEN: Hrvatska mutavost, autizam, jest prije svega nemogucnost artikuliranja svoga iskustva, nemogucnost osvajanja jezika kojim bi bilo moguce kakvo-takvo komuniciranje sa svijetom. Prosjecni hrvatski intelektualac i covjek uopce ima dojam, uostalom kao i Srbi, da ga svijet ne razumije. Misli da je svijet gluh za njegovu istinu, ali problem je u njegovoj artikulaciji te takozvane istine. Nije svijet gluh, mi smo mutavi. Ovdje se jos nitko nije oslobodio iluzije nekakvog ljubavnog odnosa sa svijetom. Svi bi ovdje htjeli da ih svijet voli, a on nas je doista volio ovih posljednjih godina - kao sazaljenja vrijednu zrtvu vlastite gluposti, samoskrivljene nesrece. AIM: Kako danas stoje stvari sa sansom Hrvatske da postane normalna gradjansko-liberalna drzava? Naime, u tekstu o Kardinalu Kuharicu kazes da je Hrvatska danas vise "stvar pseudoreligijskog kulta, ne s Predsjednikom, nego s prvosvecenikom na celu". BUDEN: Laz hrvatske drzavotvornosti otkriva se u toj potrebi da drzava bude nesto vise od onoga sto ona u stvari jest. Da bude cilj i dovrsenje povijesti, smisao zivota hrvatskog covjeka, nesto prisno, toplo, blisko svakom gradjaninu, nesto njegovo za razliku od neke druge drzave koja mu je tudja. Mislim naprotiv da je drzava, kolikogod to paradoksalno zvucalo, moja tek onda kad ju osjecam kao neko strano tijelo, kao nesto otudjeno. U normalnoj drzavi nema nista uzviseno, a ono sto je u hrvatskoj drzavi uzviseno to je zapravo prizemnost golog interesa autoritarne vlasti. Naravno da ce se hrvatska drzava sve vise demokratizirati, naravno da ce biti bolje. Posvuda se osjeca taj glupi optimizam poslijeratne obnove. Ljudi su optimisti jer im nista drugo ne preostaje. poslije kise dolazi sunce. To je narodna mudrost, a narodna mudrost je najvazniji oblik misljenja u nas. Ali pitanje je koliko je taj optimizam i sam u funkciji zaborava, ne naprosto onoga sto se dogodilo, nego potiskivanja pitanja zasto se je to dogodilo i je li bas moralo biti tako kako jest. Sad kad su svi prionuli na rasciscavanje rusevina i veselo se bacaju na izgradnju nove kuce, zelim poruciti - hej, cekajte, ali tu je vec bila kuca. Nikako se ne veselim svijetloj buducnosti u koju se ponovo s takvom lakocom preskace preko tolikih grobova. AIM: Dio tvojih tekstova govori i o nesposobnosti hrvatskog naroda da se suoci sa traumama vlastite proslosti. Primjer za to je tzv. NDH kao prakticni temelj hrvatske drzavnosti u nacionalistickim glavama, te uz to Bleiburg i Jasenovac, dva stratista, prvi uzet kao zlocin, a drugi kao nuznost u kontinuitetu stvaranja hrvatske drzave. Slicna je stvar i sa srpskim narodom koji je svoju drzavnu ideologiju utemeljio i na pobjedi koja je zapravo poraz. Koji je u stvari pravi psiholoski motiv takvih histericnih samoiskrivljenja i paranoja? BUDEN: Uzmimo Jasenovac. Nemam nista protiv ako se NDH integrira u hrvatsku povijest kao jedna od, vise manje problematicnih, stepenica na usponu do konacnog cilja te povijesti - ostvarenja samostalne hrvatske drzave. Ali proslost nije besplatno samoposluzivanje u kojem se s polica proizvoljno uzima ono sto mi u danom trenutku treba. Zelite da NDH bude dio vaseg povijesnog identiteta? Dobro, ali onda preuzmite odgovornost za njene zlocine. Danas je u Hrvatskoj Jasenovac simbol srpskog zlocina. Pokvarenog pokusaja da se jadnim, podjarmljenim Hrvatima neopravdano natovari strasna povijesna krivnja. I nista vise. U tome i jest povijesna uloga Tudjmana - osigurati hrvatskomu narodu kontinuitet u samozaboravu. Ponovno se nitko ne mora suocavati sa svojim povijesnim traumama. Ponovno je povijesna stvarnost do kraja ideoloski preparirana. A kako ce Srbi izici na kraj sa svojom stvarnom krivnjom za rat i razbijanje Jugoslavije, sa svojim Vukovarima i Srebrenicama, to cemo tek vidjeti, ali ne treba se nadati nikakvom pozitivnom iznenadjenju. AIM: Po tebi su hrvatski Srbi posluzili kao najvazniji malter u procesu stvaranja hrvatske drzave. Drugim rijecima, nisu bili nista vise od projekcije hrvatske drzavotvorne fantazme, koja postojanje hrvatske drzave nije nasla u - kako negdje kazes - projektu radikalne demokracije, vec u hladnoj mrznji prema stranom etnickom elementu. BUDEN: Srbi nisu bili nikakva imanentna, po sebi dana prepreka ostvarenju hrvatske drzave, nego osnovni pokretacki motiv njene uspostave - kao onaj ideologijski konstruirani strani element oko cijeg se iskljucenja kristalizirao hrvatski drzavotvorni pokret, a ujedno i danasnji nacionalni ili nacionalisticki hrvatski identitet. Fascinantno je koliko su dobro odigrali ulogu koju im je pripisivala hrvatska ideologija. Mislim, da se nisu dohvatili oruzja, vjerojatno bi svi ostali na svojim ognjistima, ali mozda, istina, ne bi bilo hrvatske drzave u ovom obliku u kojem je imamo danas. U knjizi sam napisao da ne mogu zaliti njihovu sudbinu kao sudbinu kolektivnog entiteta. Zato jer su s Olujom dobili svoju moralnu satisfakciju. Dobili su konacni razlog za pobunu koji nisu imali onda kada su je stvarno zapoceli. Postali su napokon zrtve povijesti i naknadno su potvrdili srpsku demagogiju o genocidnim Hrvatima kojima je jedini cilj likvidacija Srba. Povijesnu stvarnost do kraja su sami prilagodili temeljnim zasadama svoje srpske nacionalisticke ideologije. Otuda i taj dojam da oni zapravo nisu dozivjeli nikakvu tragediju - i pored svih pojedinacnih katastrofa - jer su taj egzodus prihvatili do kraja fatalisticki. Fataliste se ne moze zaliti, moze ih se samo prezirati. Cinicno receno, oni su cijeloj srpskoj naciji svojom zrtvom ponovo dali smisao postojanja, koji se kao sto znamo u Srba sastoji u porazima i seobama. Napisao sam da je protjerivanje Srba, a o tomu je bila rijec, na prvom mjestu hrvatski problem. Srbi ce s konacnim rjesenjem srpskog pitanja u Hrvatskoj lakse izici na kraj od Hrvata. Hrvati su naime ostali na koncu sami sa sobom, a gore sudbine im ni najveci neprijatelj nije mogao pozeljeti.

ALEN ANIC