"VELIKA" IDEJA MALOG VODjE NARODA

AIM, ZAGREB, 26.11.1996. U subotu (23. studenoga), po povratku s jedanaestodnevnoga zdravstvenog posjeta SAD-u, dr. Franjo Tudjman je u zagrebackoj zracnoj luci Pleso odgovarao na pitanja predstavnika tri "izabrane" medijske kuce. I opet se pokazalo da se gotovo svaka besjeda aktualnog predsjednika Republike Hrvatske moze smatrati povijesnom. Ako ni zbog cega drugog, a ono zbog protupovijesnosti u tim izjavama.

Rekao je da "necemo dopustiti ostacima jugokomunistickog sustava stvaranje jugosrpskog stanja", da bi potom nedopustanje rasirio na "politicke diletante, bezglave smusenjake", te one koji se vezu "ne samo sa crnim nego i sa zelenim i zutim vragovima". Stovise, odnosno ukratko, nedopustanje se odnosi na sve "koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine skude". Da je ostao na ovome, Tudjmanov bi govor bio tipa i kalibra, primjerice, njegovog svibanjskog nastupa u Okucanima, za prvu obljetnicu "Bljeska". Tada je oporbu direktno doveo u vezu s Hitlerovim dolaskom na vlast, obrusio se na "psiholoski rat" protiv RH, "pripreman u razlicitim vanjskim centrima", itd. Tema, odnosno teza koja se moze oznaciti kao novost u Tudjmanovom obracanju masama pocinje spominjanjem onih koji povezuju hrvatske raznobojne "vragove": to su "pseudodemokratski obmanjivaci koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija".

Predsjednik je na Plesu izjavio kako su hrvatski narod i njegovo drzavotvorno vodstvo, znali iz tih velikih ideja izvuci pouke i zakljucke. Da se slucajno ne bi doslo do pogresnih zakljucaka o poukama, Tudjman je odmah podsjetio na svoju knjigu "Velike ideje i mali narodi", objavljenu 1969, istakavsi da "sveukupno povijesno iskustvo pokazuje da je svaka velika ideja bila preuzeta od onih koji se zele nametnuti svijetu i vladati pojedinim podrucjima u interesu pojedinih sila. Isto je u ovim nasim danasnjim uvjetima, kad europske drzave, ali i prekooceanske sile, prodaju takve ideje opet za svoje interese, kako bi osigurali svoju sferu utjecaja na ovim prostorima". Danas u Hrvatskoj, - koja je "prosla", poimenice, krscanstvo, liberalizam, socijalisticki internacionalizam - u ime ljudskih prava "prodaju obmane" oni koji nisu bili kadri pravodobno i valjano reagirati na agresiju na Hrvatsku i BiH, te koji nisu rijesili, primjerice nacionalne, odnose u svojim zemljama.

Razumljiva je ogorcenost (ne samo predsjednika Tudjmana) na ponasanje, osobito 1991. i 1992, tzv. medjunarodne zajednice, zapravo stalnih clanica Vijeca sigurnosti UN-a. Medjutim direktnim odbacivanjem ljudskih prava - kao doista "velike ideje", jedne od temeljnijih proklamiranih znacajki SAD-a, Njemacke, UN, Francuske,... - najdirektnije se dovodi u pitanje politicki polozaj Hrvatske i u samoj jugoistocnoj Europi! Jugoistok jest kraj, rub Starog kontinenta, ali je ipak, i u turskom slucaju, rijec o teznjama za zapadnoeuropskim standardima (normama), medju kojima su - vec dva stoljeca - i obveze razvijanja (sirenja) ljudskih prava. Daleko od toga da su u Srbiji, Bugarskoj ili Grckoj ljudska prava svetinje pred kojima se pada nicice, ali dosad se nitko od jugoistocnjaka-predsjednika nije usudio otvoreno reci da su ljudska prava koncept neprimjeren njihovim drzavama, odnosno da su ljudska prava samo poluge velesilskih utjecaja. Glavasi izvrsne vlasti u postsocijalistickim drzavama nemaju nista protiv hajki na promicatelje ljudskih prava ili na djelatnost Georga Sorosa, te u pravilu gazenje ljudskih prava i/ili sloboda izrazavanja nastoje opravdati upravo ugrozenoscu ljudskih prava svojih sunarodnjaka. Ali, ako nas dokumentacija ne vara, jos nije zabiljezeno da neki od tih predsjednika ili premijera univerzalnosti ljudskih prava "programski" pokaze - "bosanski grb".

Opci, nacelni "progon" ljudskih prava nisu izrekli, eto, ni Slobodan Milosevic ni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukasenko (zaljubljenik u Rusiju), nego je to ucinio Franjo Tudjman, koji stalno istice kako Hrvatskoj nikako ne odgovara svrstavanje u jugoistocnu Evropu, jer je RH srednjoeuropska zemlja. Cak se i mediteranska komponenta stavlja u drugi, ako ne i treci plan, posto bi onda Hrvatska bila u drustvu ne samo s Italijom, nego i s Albanijom i Turskom. Reklo bi se da je za Tudjmana "srednjoeuropskost" Hrvatske u prvom redu, mozda cak i iskljucivo, geografska cinjenica, koju je nepotrebno potkrepljivati nastojanjima i procesima ocitim, primjerice, u Ceskoj. A zasto da se RH dokazuje (sebi i drugima), zasto da se "priblizava Europi", kad smo "mi i znatno prije drugih bili dio moderne europske civilizacije, imali smo mi i poznate knjizevnike i filozofe i prije drugih, a iskazivali smo se i modernim gospodarskim inicijativama".

I posto nikoga ne uspijeva uvjeriti kako je Hrvatska bila Europa i prije Europe, odlucio je zaplesati drugu igru: na Plesu je otvoreno zagrmio protiv univerzalnosti ljudskih prava, vrednote do koje mora drzati svatko tko se smatra Europljaninom i sire - modernim Zemljaninom. U glavnini krscanstva - ciji je univerzalizam vec naisao na Tudjmanov mrkogled (1994.) - dugo su se ljudska prava smatrala otimanjem Bozjih prava, da bi se u suvremenosti, osobito nakon II vatikanskog koncila probio nauk o njihovoj utemeljenosti u Bozjoj objavi, odnosno da su ona duznost u suzivotu covjeka s Bogom. I dok u (rimo)katolicanstvu i mnogim drugim vjeroispovestima - bar nacelno, odnosno u tendenciji - covjek, sa svojim pravima i slobodama, dolazi iznad/ispred ove ili one vjerske pripadnosti, mali vodja Tudjman je objavio "veliku" ideju za mali narod. Rekao je da "mi jesmo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i slobode medija, ali za ljudska prava prije svega vecine hrvatskog naroda, iako ce upravo ta hrvatska sloboda i demokracija osigurati i manjini ljudska prava te slobode medija, ali necemo dopustiti da nam ti sa strane namecu rjesenja".

Sve u svemu, po Tudjmanovom autizmu, politickim, nacionalnim, medijskim manjinama ili drugomisljenicima obecavaju se mrvice prava i sloboda s HDZ-stola. Za razliku od celnika drugih postsocijalistickih drzava, koji su "prakticari", Tudjman je ideolog, "vizionar". Slikovito: Milosevic je trebao SANU, a Tudjman je sam pisao svoj "Memorandum". On govori ono sto njegove kolege po "tvrdoci" rade i zele. A svi oni zude za "nacionalizacijom" ljudskih prava i sloboda izrazavanja, da te vrednote vise ne budu samo univerzalne. Tudjman bi zapadna dostignuca - uostalom, lijecio se u "Walteru Reedu", washingtonskoj a ne kninskoj bolnici - ali ne bi "americku ideologiju", koja je omogucavanjem oslobadjanja kreativnih potencijala, sto je neraskidivo povezano s ljudskim pravima, i dovela do nebrojenih uspjeha i u medicini. Kob Tudjmana i njegovih kolega je u tome sto njihove drzave nisu Kine ili sto se nisu rodili kao Kinezi. Pa da francuski premijer Alain Juppe na koncu odustane od cijele zdravice, samo zato sto je njegovom gostu Li Pengu bila sporna recenica: "Svaki trajni privredni i drustveni razvoj mora ici paralelno s razvojem demokracije i ljudskih prava". Premijer Li Peng nije htio cuti to "mijesanje u unutrasnje kineske stvari" (poput Tudjmana na Plesu: "Hrvatska nece biti nicija kolonija"), pa je domacin Juppe zrtvovao zdravicu. Ipak je bio vazniji izvoz zrakoplova i druge robe "teske" deset milijardi franaka.

Nitko RH toliko ne vraca na Balkan (ne u zemljopisnom, nego u politicko-kulturnom smislu, kao sinonim za zaostalost), ne baca je na bespuca (protu)povijesnih zbiljnosti, kao sam predsjednik RH kojemu je, ocito, vise stalo do bratimljenja kostiju ustasa, domobrana i partizana nego do prava i sloboda zivih ljudi. Uostalom, jedna od rijetkih prigoda kad je ocitovao predsjednicku milost pozabaviti se ljudskim pravima bila je 1994., kad je u jednoj od svojih poslanica zapitao drzavne odgovornike zna li se tko je ubio Josipa Reihla-Kira, obitelj Zec... Ali, i to je bilo vise zbog imagea, tj. za strane usi.

To sto je Tudjman na Plesu "raskrstio" s univerzalnoscu ljudskih prava i medijskih sloboda nije samo obznanjenje kraja jedne nesretne veze. Zestina njegovog govora ima real-politicku podlogu upozoravanja 100.000 Zagrepcana koji su 21. studenoga na Trgu bana Josipa Jelacica prosvjedovali protiv toga sto Vijece za telekomunikacije nije Radiju 101 dalo koncesiju. Na stranu popularnog urbanog Radija odmah su stali State Deprtment i slicne institucije, pa cak i nekoliko clanova Vlade RH. Poruka mitinga mogla bi se sazeti u slogan: "Nemamo gradonacelnika, nemamo 'Dinamo', nemamo Radio 101. A sto imamo?". Naravno, "imamo Hrvatsku", uskliknuli bi HDZ-ovci. Hrvatsku u kojoj se "vragovi" tek trebaju izboriti za ljudsko pravo da se glavni zagrebacki nogometni klub zove kako bi zeljeli deseci tisuca navijaca ("Dinamo"), a ne da se zove "Croatia", kako je htio "Caca". A posto je on jedan, dakle u doista debeloj manjini, gdje ces boljeg dokaza da tko kaze da se u RH ne postuju prava covjeka - samo klevece i laze.

MIRKO VID MLAKAR