PRAZNICI - MARAME I MAHRAME

AIM, SARAJEVO, 25. 11.1996.

Danas je u Sarajevu praznik. Novo - stari, 25. novembar dan drzavnosti BiH. Bilo kako bilo, u redakcijama se radi. I tako jednom za neki 29. novembar u jednu sarajevsku novinsku kucu dosao pjesnik boem, Nedzad Ibrisimovic ( danas predsjednik Drustva pisaca BiH i nimalo vise boem) i kaze : "Znate li zasto se kaze praznik? Zato sto je sve prazno. Pogledajte samo ulice!"

Uistinu bio je ruzan siv dan, a na vjetru su se vijorile velike zastave. Danas na putu do redakcije AIM-a nisam vidjela nijednu zastavu. Pjesniku vjerovatno nije prazno u velikom stanu u centru grada koji mu je pripao po zaslugama u ovom ratu. Ali, to je druga prica. Ovo bi trebalo da bude prica o praznicima. Onim jucer, i ovim danas. Zvali nas jugonostalgicarima (najblazi izraz) ili generacijom kojoj su svijet slikali crno- bijelim, svejedno, nasi su praznici bili ako nista drugo topliji. Jos se pamte uzbudjenja primanja u pionirsku organizaciju, ponos zbog "crvene marame i plave kapice"i neke "horske" recitacije. Obavezna je bila i Copiceva "Herojeva majka", pa Skenderova "majka Knespoljka", pa ...

U tom horskom pjevanju, zajednicki su bili i praznici, kolektivno proslavljanje. U jednoj sceni filma "Zivot sa stricem" na nekoj zabavi, sa obaveznom pozornicom i socrealistickim znamenjem bila je velika parola (odnosila se na ples, a zapravo je otkrivala sustinu kolektivnog): Svako sa svakim, niko ni s kim, dva puta! Glavni junak, mladi skolarac i njegova prva simpatija dosjete se pa plesu "zajedno" tako sto ona plese sama u jednom kraju dvorane a on u drugom...

Horsko pjevanje i kolektivne izlete zamijenile su narednih decenija, tamo negdje sedamdesetih godina individualno proslavljanje praznika, spajanjem neradnih dana, odlaskom na gradnju prvih vikendica. "Proleteri" i "partizani" su se udaljavali, bukvalno i sustinski... Pa su postali moderni odlasci na more , ne u kolektivna radnicka odmaralista nego u skupe hotele ( ipak mnogo dostupnije u zimskom periodu), pa je ... Proslo pedeset godina i vise nije bilo "Do vidjenja u sljedecem ratu", rat je postao stvarnost. A porace, stiglo medju prvim stvarima da promijeni nazive uclica i trgova, poskida slike Titove. Nedavno je u jednoj izdavackoj kuci koja uglavnom umjesto knjiga izdaje prostor strancima hodnik bio zakrcen Titovim portretima, i niko nije vidio gdje su zavrsili. Ali zato gledaoci drzavne televizije nisu mogli a da ne zapaze insistiranje na velikom Titovom portretu u sudnici prilikom citanja presude, sedamdeset i neke, danasnjem aktuelnom predsjedniku, kao ni svojevrsno ogradjivanje tadasnjeg rezimskog sudije da se ne sudi vjeri nego zloupotrebi vjere u politicke cijlev ( rijec je o dokumentarnom materijalu koji se koristi u serijalu o zivotu Alije Izetbegovica).

I tako slika Titovih, ni mnogih drugih obiljezja nema, vjeri niko ne brani da se ucvrscuje kako i koliko hoce. Ima slucajeva da djeca drugih narodnosti jednostavno da se ne bi izdvajala uce i "uce" vjeru vladajuce stranke. I bas uoci praznika, prilog na televiziji, o skoli i vjeri. ne mogu djeca bosnjacka i hrvatska zajedno u jednu skolu. ne mogu zapravo njihovi roditelji, a i djeca vise nisu sto su bila, pa ni ona nece da uce iz istih udzbenika,odnosno onih u kojima se narod kojem pripadaju proglasava neprijateljskim. I tako jedni u skoli, drugi, samo pedesetak metara dalje u improvizovanim ucionicama. Ne moze ni ko nekad, kad su njihove bake, prije onog rata, isle u zajednicke skole, pa se razdvajali djaci na vjeronauci.

Opet uoci praznika cuveni talijanski tenor Luciano Pavarotti pjeva djeci, ratnoj sirocadi. Zajedno sa Lizom Minnelli, Eltonom Johnom i Ercom Claptonom, Pavarotti je snimio dobrotvorni album koji se priblizava tirazu od milion prodatih primjeraka, a ciji je prihod namijenjen djeci rata,( Pavarotti je sam bio ratno siroce), izmedju ostaloga i za formiranje centra za muzicku terapiju ratom ostecene djece u Mostaru:

"Muzicki centar u Mostaru se podize iz rusevina rata da bi napravio raj za djecu, gdje bi se ona mogla sakupljati i jacati", rekao je Pavarotti. Sjajni umjetnik i sjajna gesta. Samo moze li muzika sakriti prazninu praznika, pomiriti maramu oko vrata, onako kao stos ili modni hit i mahramu na glavi, odnosno maramu i mahramu u djackoj gramatici.

Starijima ostaje za utjehu da su im roditelji (najveci dio) pripadali "generaciji svjetlog obraza", kako je to rekao nekada vrsni privredni rukovodilac, borac iz 2. svjetskog rata, Dragutin Kosovac, na svecanoj akademiji povodom 53. godisnjice ZAVNOBiH-a i dana drzavnosti BiH. Jos je rekao Kosovac da se trajni planovi za opstanak i buducnost BiH moraju oslanjati na nas narodnooslobodilacki rat i poruke ZAVNOBiH-a.

Valjda neko i od ovih sadasnjih roditelja,ako nista vise, svoijm klincima i klincezama kaze tek toliko da je ZAVNOBiH, zasjedanje odrzano 25. novembra 1943. godine u Mrkonjic gradu, poslije 480 godina onovio drzavnost Bosne i Hercegovine, te da se u njegovoj deklaraciji na prvom mjestu kaze da je to zemlja zbratimljenih naroda, ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska...

Mogu i da preskoce onu rijec zbratimljeni. Al, onda nek ucine da marama i mahrama ne budu toliko razlicite, a praznici toliko hladni, i prazni.

Tanja IVANOVA