SPORO OSVJESCIVANJE

"PAX KRISTI" mirovnjacima

Jelena Santic: Jos uvek su prisutni ostaci nacional romantizma Gordana Stojanovic: Mora se verovati u buducnost

AIM, Beograd, 21.11. 1996.

"Moja zivotna filozofija je nenasilje. Rat je najgora moguca varijanta za resenje bilo kog problema. Ratom se, zapravo, ne moze resiti nista. Nesreca, koju je rat na prostorima bivse Jugoslavije doneo, je toliko velika tako da smatram da je sve ono sto se cini, u sustini, malo. Kada sam saznala da sam dobila nagradu 'Paks Kristi' u pocetku mi je cak bilo neprijatno, ali procitavsi imena drugih dobitnika bila sam veoma srecna sto se nalazim u takvom drustvu" - kaze za AIM Jelena Santic, koja je zajedno sa Grodanom Stojanovic, predsjednicom Udruzenja za mir i ljudska prava Baranje, biskupom banjaluckim, Franjom Komaricom i muftijom iz istog grada, Ibrahimom Halilovicem, dobila prestiznu godisnju nagradu Medjunarodne katolicke mirovne organizacije Pax Kristi.

Ova organizacija osnovana je 1945. godine, sa ciljem da radi na pomirenju Francuza i Nijemaca, poslije Drugog svjetskog rata. Vremenom ona je, pojednostavljeno receno, nadrastala samu sebe tako da vec odavno nije okrenuta samo katolicima, a njenu godisnju nagradu dobijaju najistaknutiji borci za ljudska prava i mirotvorci sa svih strana svijeta, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, kao i na zvanicni polozaj koji imaju.

Jelena Santic je ucestvovala u osnivanju beogradskog Centra za antiratnu akciju, a trenutno vodi "Grupu 484", ciji je osnovni cilj da pomaze krajiskim izbjeglicama, " koji su se poslije svih nesreca nasli ovde na margini drustva". Na taj nacin se pomenuti Centar svojim aktivnostima uklapa u mirnodopske uslove, jer rat je, bar, zvanicno prestao. Nasa sagovornica skrece paznju da je rat zavrsen pod medjunarodnom prisilom, jer se uvidjelo da su ljudi, u najsirem smislu rijeci, samo gubitnici bez obzira da li se nekada nekome cinilo da na bojnom polju i dobija. Da li ce poslije rata mirovni pokreti i antiratni centri imati posla:

• Ovo je jos uvek samo prestanak ubijanja, to nije mir u punom smislu reci. Mir podrazumeva, pre svega, jednu normalnu ljudsku, ekonomsku i politicku komunikaciju. Te komunikacija nema, jer na svim stranama ljudi su razdvojeni. Mislim da ce traganje za pravim mirom trajati jos jako dugo. Mir, sto je veoma bitno, podrazumeva i pomirenje naroda. Ja radim na tome".

To je, po njenom misljenju, veoma dug proces. Smatra da ce joj veoma koristiti to sto je, tokom rata, putovala po svim dijelovima bivse Jugoslavije tako da ima sliku stanja duha, posebno u onim krajevima koji su bili direktno zahvaceni ratnim pozarom. Tvrdi da ce pomirenje ici mnogo brze na "cisto ljudskim relacijama". Jer, i u najtezim situacijama "obicni ljudi su nalazili nacina da jedni drugima pomognu i da komunciraju: Srbi su pomagali Muslimanima, Muslimani Hrvatima i Srbima, Hrvati Srbima... zavisno gde se ko nalazio i sta je mogao da ucini. Podvlacim da je rec o obicnim, prosecnim ljudima".

Baveci se sada konkretno problemom izbjeglica iz Krajine Jelena Santic primjecuje da ti ljudi sada mnogo realisticnije gledaju na sve ono sto ih je snaslo, gdje su oni grijesili zahvaljujuci medijskoj propagandi, gdje su grijesili drugi. Ona, medjutim, jos uvek nalazi ostatke nacionalnog romantizma, "koji je bio pogresan put homogenizacije", ali i da polako iscezava zato sto su ljudi svjesni do cega ih je doveo:

• Isti ljudi danas sasvim drugacije govore i misle nego pre cetiri ili pet godina. Ja to slusam sa zaprepascenjem, ali sve je bolje od nacionalnog ludila. Da sam im pre cetiri godine rekla da Republika Srpska Krajina ne moze opstati ubili bi me. Sad tu realnost sagledavaju sasvim drugacije, svesni koliko su bili zavadeni. Treba, medjutim, pogledati istini u oci; jos nema pravog osvescenja. Pravo osvescenje nastupa kada si svestan sta si ti uradio, ne samo sta je drugi uradio tebi. Pri tome mislim na svaki sovinizam i nacional romantizam. Bez uvidjanja i sopstvenih gresaka ne moze biti pravog otrezenjenja i osvescenja. Mislim da toga jos nema dovoljno".

Gordana Stojanovic je prije dvije godine osnovala Udruzenje za mir i zastitu ljudskih prava u Baranji, veoma neuralgicnom podrucju, cija sudbina je jos uvijek velika zagonetka, bez obzira na sve potpisane sporazume. Udruzenje je i tokom rata odrzavalo veze sa mirovnim pokretima sa prostora bivse Jugoslavije. Ti kontakti, narocito sa pojedinim slicnim udruzenjima iz Zagreba, smatrani su od strane politicara kao neka vrsta izdaje. O sadasnjem trenutku u ovoj oblasti kaze:

• Ljudi su jos uvek veoma sumnjicavi, plase se dolaska hrvatskih vlasti. Mi pokusavamo da ih ubedimo kako svi treba da ostanemo na ovom podrucju, ali to ide veoma tesko, jer niko ne zna sta ga tacno ceka".

Po njenom misljenju, jedna od formula za eventualni buduci suzivot, u okvirima drzave Hrvatske, jeste razbijanje predrasuda, zaposljavanje i ozivljavanje privrede:

• Treba verovati u nekakvu zajednicku buducnost, ako ne da zivimo zajedno, a ono bar jedni pored drugih. Neophodno je razbiti predrasude i uspostaviti komunikacije kako bi se doslo do saznanja da nije sve crno kako na prvi pogled izgleda. Velikim uspehom smatramo to sto smo uspeli da organizujemo susrete oko hiljadu ljudi, sa jedne i druge strane. Najveci broj njih je dobio je sasvim drugu sliku od one koju dobija u medijima.

Mislim da je najvaznije da ljudi stanu na noge u ekonomskom pogledu. Kad se ne mora da razmisljaju o tome kako ce se preziveti od jadne plate onda se drugacije misle i o drugima, zaboravlja se i na ono ruzno sto se dogodilo, sovinizam i nacionalna mrzanja same po sebi idu u drugi plan" - kaze sagovornica AIM.

Misljenja Jelen Santic i Gordane Stojanovic su vrlo karakteristicna, kada je uopste rijec o mirovnjacima. Iz razgovora sa desetak njih iz Beograda, Novog Sada i Subotice stice se utisak da njihove nagrade dozivljavaju i kao svoje.

Uzgred, vecina mirovnih pokreta u SRJ svoje djelatnosti usmjerava na pomaganje, u prvom redu, izbjeglicama i povezivanje razbijenih porodica. Primjetne su, istovremeno, i vrlo kriticke analize ko je tokom rata bio pravi mirotvorac, a ko je u te pokrete ulazio iz drugih razloga, kao sto je mogucnost putovanja na razne skupove. Takve obicno nazivaju "mirovnim profiterima". Njihov broj je, medjutim, relativno mali u odnosu na one koji su iz ljudskog i politickog ubjedjenja javno ukazivali na sve pogubnosti rat ne politike. Takvi su najcesce od strane kontrolisanih medija i nacionalisticki nastrojenih politicara proglasavani izdajnicima ili stranim placenicima.

Jedan clan Mirovnog pokreta iz Novog Sada tvrdi da je sadasnja zvanicna politika u Srbiji "pozajmila" pola njihovog programa, ali joj ne zamjera zbog toga. Razlika je, kaze, u tome "sto smo mi taj program pravili na osnovu svojih ubedjenja, dok je begradski politicki vrh svoj mirotvorni program morao da da radi pod pretnjom i prisilom medjunarodne zajednice".

(AIM) Ejub Stitkovac Ejub [titkovac