GODISNJICA DAYTONA

PROVRTITI SE PO BOSNI, JOS OVAJ PUT

AIM SARAJEVO, 20.11.96. Godisnjicu Daytona, uz Bosance i Hercegovce, prvi su - kako i dolikuje - obiljezili Amerikanci. Svecarskim i naoko pompeznim rijecima, sto je opet u ovakvim trenutcima nezaobilazno, Clintonov nam je izaslanik Cornblum porucio kako nema sansi za nekakav novi rat u BiH, te kako ce se njihovi marinci, uz ostatak natovaca, provrititi po Bosni jos narednu godinu dana, pa onda otici kuci. Jer, drugu cemo daytonsku obljetnicu, veli Cornblum, docekati u jednoj sredjenoj zemlj!?

Godinu ranije, kada je nastao, Daytonski je sporazum docekan kao najoptimalniji kompromis tri bosanskohercegovacke strane, iliti maksimum na koji su vlastodrsci u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu mogli pristati. U sjeni tog kompromisa ostao je prvotni i istinski: kompromis na relaciji SAD - Evropa, odnosno unutarevropski na relaciji Velika Britanija, Francuska, Njemacka ili Rusija, kao preduvjet da 60 hiljada natovih marinaca uopce kroci na bosnako tle. Kako god niti jedna od bosanskih strana Daytonski sporazum ne dozivljava kao obistinjenje svojih planova - pokusavajuci iz dokumenta prezentirati tek ono sto odgovara njihovim politickim opcijama u cilju ocuvanja fame o svojoj pobjedi - tako ni njegovi tvorci iz medjunarodnih krugova ne mogu uskladiti sta i kako dalje sa Sporazumom treba ciniti.

Nesporno, Daytonski je sporazum na bosnakohercegovacke prostore donio ono najvrednije - prestanak oruzanog sukoba. Koji, opet, ne znaci stabilni mir, niti daje neke ozbiljnije naznake da ce se takvo sto i ostvariti s aktualnim dokumentom.

Medjunarodna krizna grupa (ICG), predvodjena bivsim americkim senatorom Georgijem Mitchellom, sumirala je u svom izvjestaju situaciju u Bosni tvrdnjom da "ukoliko medjunarodna zajednica ne poduzme trenutnu i odlucnu akciju, Dayton moze otici u povjest kao skupi prekid vatre, a ne kao osnova za trajni mir".

Razloge koje ICG navodi kao kljucne za situaciju u kojoj se nakon godinu dana nasao Daytonski sporazum, mogao bi nabrojati svaki prosjecni Bosanac ili Hercegovac. Naravno, pod uvjetom da ne praticipira u bilo kojoj od tri vladajuce nacionalne oligarhije u BiH, ili od njih ne crpi kakvu materijalnu korist: lideri koji su doveli do rata i dalje su prisutni; institucije koje po Daytonu trebaju djelovati na cijeloj teritoriji BiH nisu se u sustini materijalizirale; povratak izbjeglica garantiran Daytonom osujecen je od vladajucih rezima, posebice paljanskog; hapsenje onih koji se traze zbog genocida i krivicnih djela protiv humanosti nije otislo ni korak dalje od vremena sacinjavanja Sporazuma; postivanje ljudskih prava i prava manjina su na vrlo niskoj ljestvici, sloboda kretanja i sloboda medija vise nego zabrinjavajuca

Kompletan spisak Daytonskih neostvarenja moze se podvesti pod tvrdnju da takav Sporazum i dalje niti jedna od vladajucih struktura u BiH jednostavno - ne zeli. Iluzorno je, primjerice, ocekivati da ce SDS prionuti na reliziranje Sporazuma cija preambula nedvojbeno tvrdi da je Bosna i Hercegovina suverena drzava, a glavne odrednice dokumenta ne samo da negiraju do sada koliko-toliko stvorenu etnicki homogenu cjelinu Republike Srpske, vec rade o glavama vodecih tvoraca takve ideologije. Stoga, aktualni rezim RS prije je spreman na nasilni pokusaj sprecavanja dolaska Daytona u njihovo carstvo, nego li otvorenog priznanja da je potpisanim Sporazumom zavrsen san o suverenoj srpskoj drzavi na tlu BiH, njenim granicama
na Neretvi, Miljacki, Jadranu Ocekivati kooperativnost od Republike Plavsickine (omiljeni termin za RS u sarajevskim rezimskim medijima) u implementiranju Daytonskog sporazuma ravno je iscekivanju da osudjenik na smrt propusti posljednju zelju - pomilovanje od kazne. Stoga, svako daljnje otezanje sprovodjenja Sporazuma za Pale je iznova dobijeno vrijeme u kojem ce se bosanska tragedija "ohladiti" (sto u Bijeloj kuci, sto u Haagu), a njeno mjesto zauzeti neka nova kataklizma bilo Ruande, bilo danasnje top-teme, Zaira.

Slicno iskusto "zatezanja" sprovodjenja Sporazuma usavrsilo je i herceg-bosansko vodstvo, s danas vec trogodisnjim neimplementiranim Washingtonskim dokumentom. Na papiru, sto ce reci nakon silnih pritisaka i diktiranja, sve stima: Herceg-Bosna, navodno ne postoji. Izvan papira taj je prostor temeljito inkorporiran u susjednu Republiku Hrvatsku: jedna moneta (hrvatska kuna), jedno drzavljanstvo (domovnica, putovnica), jedan medij (HTV), jedno trziste, pa cak i isti parlamentarci koji prije podne sjede u hrvatskom, a poslije podne u Prlamentu Federacije. To sto je po Daytonu Bosna i Hercegovina suverena drzava i sto "Herceg-Bosna" nije legalno pripojena Hrvatskoj, HDZ je takodjer pokusao ubiljeziti kao svoju pobjedu. ("Opet smo na dobitku. Borili smo se za jednu, a sad imamo dvije drzave" - Jadranko Prlic nakon "objasnjavajuci" Dayton)

Navodno najkooperativnija strana - ona koju jedni nazivaju legalnom vladom u Sarajevu, a drugi Izetbegovicevom Strankom demokratske akcije - Daytonski je sporazum docekala kao nuzno zlo iz kojeg se da izvuci i dosta toga dobrog. Na dusu tadasnjeg Izetbegovicevog internacionalnog emisara Muhameda Sacirbegovica stavljalo se, medjutim, priznanje Republike Srpske, ali se i opravdavalo time da sporni naziv ipak ne znaci njeno odvajanje od BiH. Prvobitno zadovoljstvo ocuvanjem BiH u medjunarodno priznatim granicama i dolazkom nato-trupa (prizivanih jos 1993) za ovu je godinu dana stolovanja Daytona zamijenjeno nezadovoljstvom. Umjesto prizeljkivanog prosirivanja svojih ovlasti (citaj vlasti) i na prostore "Herceg-Bosne" i Republike Srpske, Izetbegoviceva je stranka s Daytonom dobila jos jednog partnera s kojim valja ponovno dijeliti vlast. Otimanje prikrivenom medjunarodnom protektoratu, koji nezajazljivo grabi sve sto je ova partija na teritoriju koji kontrolora smatra neprikosovenom svetinjom (kadrovska politika, Armija, privatizacija, repatrijacija, mediji ) na godisnjicu Daytona dozivljava svoju kulminaciju.

Sarajevski su mediji, primjerice, povodom nedavnog zahtjeva za smjenom zamjenika ministra obrane Cengica, nasiroko i nadugacko "objasnjavali" kako je to uplitanje u unutarnje poslove jedne uverene drzave, stranke su slale protestna saopcenja u medije, a premijer bh. Vlade, Hasan Muratovic, javno je zapomagao "da mu Ifor sve bezocnije otima suverenitet".

S druge strane, sve ucestalijoj jadikovki na mjedjunarodnu zajednicu, otvoreno parira pokusaj skrivanja nekih drugih slucajeva "bezocnog otimanja suvereniteta" ne bi li se privid suverene vladavine i dalje odrzavao.

Nedavno ce, tako, daleko od ociju javnosti, armijski general Rasim Delic izjaviti da je falilo tek petnaest minuta (akademska cetvrt, sta li?) do oruzanog sukoba Armije BiH i francuskih pripadnika Ifora. Razlog: naletio Nato na nekom bonasnkom drumu na Delicevu kolonu pa bi da je prekontrolira i propita, kako to sila svugdje u svijetu radi. Delic, pak, zapeo da njegova kola niko ne moze pregledti, jer ako je ko u ovom dijelu Bosne sila, onda je to valjda Armija BiH i njen general. Tu Iforci uperise u Delica PAM-ove, transportere, snajpere i mitraljeze... Delic opet hitno naredio podizanje borbene gotovosti Gardijske brigade, a sef mu kabineta odaslao ultimatum generalu Walkeru da u roku 12 satu pusti Delica ili ce to Gardijska brigada uciniti silom.

Mada sve podjeca na uvjek aktualni bosanski vic o izazivanju rata s Amerikom ("pa ili oni, nasi ili mi njihovi") konflikt Armija BiH - NATO okoncan je vec nakon 45 minuta kako bi naglasili iforci, odnosno prije isteka ultimatuma kako likuje bosanska Armija. Ipak, ostaje pitanje - ko je u posdaytonskog Bosni i Hercegovini istinska vlast, odnosno tko odlucuje o njenoj buducnosti.

Ishod odlucivanja tri vladajuce nacionalne oligarhije u BiH vise je nego poznat. Njihov su ucinak Bosanci i Hercegovci cetiri krvave godine nosili na svojim plecima. Ishod odlucivanja medjunarodne zajednice ni nakon godinu dana Daytonskog sporazuma (ili kako bi Francuzi kontrirali - Pariskog) nije siguran. Cini se da je Bosna osudjena na jos jedan kompromis SAD - Evropa, ovaj put da li su vodece zemlje svijeta za to da se Dayton konacno sprovede ili ne.

U protivnom, naraslo nezadovoljstvo vise nego bijednim prezivljavanjem u oba bh. entiteta, moglo bi prerasti u socijalne buntove. Da li ce oni konacno isprovocirati smjenu odgovornih za ovakvo stanje, ili odvesti Bosnu u daljnju radikalizaciju, pitanje je na koji ne odgodavara jos ni jedan sporazum.

DRAZENA PERANIC