BOSANSKOHERCEGOVACKO POMIRENJE

(NI)KO (NI)JE KRIV

AIM, SARAJEVO, 18.11.96. Biloje to krajem marta 1994. godine. Sarajevski hotel "Holiday Inn" u svecarskoj atmosferi, ugostio je poslanike republickog parlamenta Bosne i Hercegovine, koji su, nakon potpisivanja Washingtonskog dogovora o stvaranju Federacije, trebalo da konstituisu federalni parlament. Po prvi put tokom rata u Sarajevo su dosli i poslanici HDZ, i to nakon nimalo ugodnih sukoba izmedju Armije BiH i HVO.

Cijela atmosfera je bila nastimana tako da se sto manje govori o medjusobno nanijetim ranama, a poslanici SDA i HDZ, na zaprepastenje prisutnih novinara, ponasali su se kao da su vjekovni prijatelji, a ne dojucerasnji neprijatelji, i kao da one hiljade poginulih nikada nisu ni postojali. Bilo je grljenja, ljubljenja, rukovanja, ulizivackih govora, dobrodoslica...

Medjutim, cijeli stimung pokvario je predsjednik republickog parlamenta, bosanski Srbin, Miro Lazovic. Kada su poslanici, a i brojni gosti, zauzeli mjesta, Lazovic ih je naprosto tusirao zatrazivsi da salu napuste nepozvani i oni koji su proteklih godina sijali mrznju prema drugim narodima. Nastao je tajac, pridosli HDZ-poslanici su se unezgodili. Vidjevsi da se niko ne mrda, Lazovic je bio konkretan, prozvao je dr Jadranka Prlica (tada bez legalne funkcije) i upitao u kom svojstvu je on na sjednici republickog parlamenta. Reagovao je Ivan Bender (zastupnik HDZ), ustvrdisvi da je Prlic predstavnik hrvatskog naroda. Medjutim, predsjednik parlamenta je neumoljiv i trazi da u sali ostanu samo poslanici i zvanicno pozvani gosti, a ne i predsjednik vlade "Herceg-Bosne", sto je Jadranko Prlic u to vrijeme bio.

Na koncu, Prlic je napustio salu, ali je vratio koji minut kasnije, nakon sto je repunblicki parlament donio odluku da se transformise u federalni. Vratio se, dakle, na sjednicu federalnog parlamenta, kojim je sada predsjedavao, ne Miro Lazovic, vec bosanski Hrvat, Mariofil Ljubic

Ne bi se moglo reci da je tada Sarajevo bas sa puno odusevljenja docekalo poslanike HDZ. Medjutim, nije im se previse ni zamjeralo. U holu "Holiday Inna" cak se moglo biti svjedokom i neuobicajeno srdasnog rukovanja izmedju Prlica, kojeg je pratilo kazivanje o direktnom ucescu u rucenju Starog mosta, i jednog mostarskog novinara Bosnjaka. Taj ce se novinar kasnije "pravdati" svojim kolegama da "ni njemu nije drago to rukovanje, ali valja dalje zivjeti".

I bio je u pravu, jer kapricioznost Mire Lazovica bila je kratka vijeka. Prlic ce ubrzo postati, prvo potpredsjednikom zajednicke Vlade Republike i Federacije, a kada je pocetkom ove godine ona podijeljena "prekomandovan" je za ministra vanjskih poslova. On je, dakle, napredovao, a Lazovic je danas raritetni jedini Srbin, poslanik u predstavnickom domu parlamenta Federacije.

Dvije i po godine kasnije u Parizu, na Medjunarodnoj konferenciji o Bosni i Hercegovini, jedna od odredbi zavrsnog dokumenta je postao i zadatak trajnog izmirenja. Zapisano je to uopstenim rijecima. "Izmirenje - istrajati na trajnom izmirenju strana", navodi se u dokumentu iz Pariza.

Medjutim, tu naizgled lijepu zelju tesko ce biti pretociti u bosanskohercegovacku stvarnost za jos dugo vremena. Prlicu, mozda, lideri bosnjackog naroda, okupljeni u SDA, i mogu oprostiti zbog onog sto je cinio. Ali, stanovnici istocnog Mostara jos uvijek se najeze na pominjanje njegovog imena. Ili, samo dan posto je objelodanjen dokument iz Pariza, pa i opredjeljenje za trajno izmirenje, televizija Republike Srpske emitovala je vijest o pocetku sudjenja Aliji Izetbegovicu 24. novembra u Banjaluci. Optuzen je za "ratne zlocine", sto je, u stvari, odgovor srpske strane na optuznicu Medjunarodnog suda u Haagu protiv Radovana Karadzica i Ratka Mladica.

Na drugoj strani bez istinskog pomirenja, koje ne mora znaciti i obnavljanje komunisticke parole bratstva i jedinstva, malo je vjerovatno da ce Bosna i Hercegovina postati stabilna drzava, a to znaci i da ce u njoj biti mira. Iako Pariski dokument barata sa terminom "strane", u pitanju je, u stvari, pomirenje medju narodima. Zbilja Bosne i Hercegovine je da su interesi tih naroda, bar za sada, izrazeni kroz politike tri vodece nacionalne stranke - SDA, SDS i HDZ. Dakle, prvo bi trebalo pronaci modus za izmirenje tih politika, pa i stranackih lidera.

Ali, oni se jos uvijek ponasaju poput rogova u vreci. Nepobitna cinjenica je, na primjer, iako je rat izmedju Bosnjaka i Hrvata stao jos prije dvije i po godine, da Alija Izetbegovic jos nijednom nije krocio u zapadni Mostar ili bilo koji dio teritorije sto se nazivao "Herceg-Bosnom". Moze li se on u takvim uslovima nazivati predsjedsjedavajucim Predsjednistva cijele Bosne i Hercegovine, ako se ne osjeca jednako bezbjednim u Grudama i Sirokom Brijegu kao u Sarajevu ili Zenici. Kako bi tek sutra otisao u Banjaluku?

Naravno, njegov put u te gradove BiH zavisi i od stava vladajucih struktura u Republici Srpskoj i "Herceg-Bosni". Vise je nego ocigledno da za njih Izetbegovic nije osoba ciji posjet prizeljkuju. Oni ne zele Izetbegovica jer bi time mogli ugroziti tokom rata gradjenu nacionalnu monolitnost, a s druge strane, predsjedavajuci u Predsjednistvu BiH im je dobar alibi za daljnje gradjenje vlastite nesigurnosti na podrucjima pod kontrolom Armije BiH. Jer, dok Momcilo Krajisnik u Sarajevo, na sjednice Predsjednistva drzave ciji je formalni sef, dolazi vozilom Ifora, cinice to i Izetbegovic odlazeci u Lukavicu. Sa Zubakom je, doduse, nesto drugacija situacija, jer on sasvim nesmetano vec dvije godine dolazi u Sarajevo i odlazi iz njega sa vozilom koji krase mostarske tablice sa sahovnicom. I, zanimljivo, tu u Sarajevu vise nikom ne bode oci.

Sarajlije su se na vozila sa sahovnicama navikli i zbog toga sto oficijelna poilitika nije nikada pravila problem oko toga, kao sto nikada Zubaku nije zvanicno zamjereno sto za put u inostranstvo koristi hrvatski, a ne bosanskohercegovacki pasos. Ukoliko se istinski zeli izmirenje neke stvari se moraju progutati. A prvo to moraju uciniti vodje naroda.

Jedina dilema je do koje granice se moze ici u serviranju gorkih zalogaja i da li se u trsiranju puta pomirenja trebaju traziti samo ustupci druge strane. Mogu li Bosnjaci vjerovati u namjere Srba sve dok se ne razjasni istina o
Srebrenici? Ili obrnuto, hoce li Srbi povjerovati Bosnjacima ako se ne dozna kakav je bio stvarni i jos uvijek jeste polozaj Srba u Sarajevu? Za te stvari, i na jednoj i na drugoj strani, neko mora odgovarati. Narodima se ne smije pripisati kolektivna krivica, vec onima koji su izdavali naredjenja.

No, dok se stvarni krivci sakrivaju iza interesa naroda tesko da ce biti pomirenja. Naprotiv, oni ce ciniti sve da do njega nikada ne dodje.

SEJAD LUCKIN