GENERALSKI RINGI'PIL

ObraYuni

'to nije uspjelo dr Radovanu KaradõiCu, pokucava iznova njegova nasljednica na mjestu predsjednika Republike Srpske (RS) dr Biljana Plavsic. Rijec je o razvlascivanju i smjenjivanju Nacelnika Glavnog staba Vojske Republike Srpske (GS VRS) generala Ratka Mladica.

AIM, Beograd, 14. 11. 1996.

Kao svojedobno dr Karadzic i dr Plavsic je delikatnu operaciju uklanjanja najpoznatijeg srpskog generala poslije raspada SFRJ i jedne od dvije mega "zvijezde" Medjunarodnog tribunala u Hagu zapocela oprezno. Prvi put, Mladic je smjenjivan tako sto je unaprijedjen na nepostojeci polozaj Vrhovnog inspektora VRS. Drugi put, njegovo razvlascivnje zapakovano je u neminovnost postdejtonske reorganizacije vojske bosanskih Srba: ukinut je GS u Han Pijesku i formiran Genralstab na Palama. Plavsiceva se, u tom kontekstu, javno zahvalila generalu i prolila krokodilsku suzu zato sto ga nije mogla imenovati na mjesto Nacelnika Generalstaba zbog "poznatog stava medjunarodne zajednice".

U oba slucaja Mladic i njegovi suradnici reagirali su munjevito i ratoborno proglasavjuci slatkorjecive odluke svojih nominalnih vrhovnih komadanata nevazecim. Ili, kako bi rekao zamjenik Nacelnika GS VRS Manojlo Milovanovic: "Nema nikakvih smena, sve ide po planu". Prvi pokusaj smjenjivanja Mladic je prezivio u velikom stilu. Kroz bezrezervnu podrsku koju mu je pruzio njegov monolitni generalitet progovorio je sluzbeni Beograd. Ovdasnji drzavni mediji su - naglasavjuci da je dr Karadzic "najobicni kockar i hohstapler" - sugerirali da je dozrelo vrijeme da se bas on smjeni. Po istima, Mladic je trebao vojskom blokirati Pale, poslanike i druge politicke funkicionare lisiti oruzane pratnje, narediti zasjedanje Skustine opkoljen vojnom policijom (po tradiciji umornom i nervoznom), te, preko noci, postati mirotvorac po mjeri predsjednika Srbije Slobodana Milosevica. Trebao je samo prihvatiti mape kontakt grupe, tvrdili su i imao bi punu podrsku medjunarodne zajednice koju je Beograd uvjeravo da ga u potpunosti kontrolira.

Iz svega toga Mladic nije nista naucio: samozadovoljno se nastavio drzati kao da mu nitko nista ne moze. Umjesto potpisivanja mapa, napravio je krvavi pir u Srebrenici, poslije haske optuznice nasao se opet u zagrljaju sa dr Karadzicem, odbijaci ultimatum NATO satro je svoju vojsku oko Sarajeva da bi u finisu rata u BiH izgubio trinest opcina u bosanskoj Krajini... Od posvemasnjeg vojnog sloma i gubitaka Banjaluke, Mladica i njegovu vojsku spasilo je potpisivanje Dejtonskog sporazuma.

No, pouke koje je on propustio izvuci, nije zanemarila dr Plavsic. Smjenjujuci Mladica, postarala se da istodobno imenuje njegovog nasljednika kako se ni u kom slucaju ne bi moglo tvrditi da je vojska obezglavljena. To je general major Pero Colic. Sluzbeno je sa Pala saopceno da je novi Nacelnik zavrsio Vojnu akademiju i visu politicku skolu, te da je odlikovan Ordenom Obilica. Prema nesluzbenim informacijama iz Han Pijeska, Colic je zavrsio samo podoficirsku skolu, visa politicku nije mogao jer da nikad nije postajala, a penzioniran je kao major da bi se u ratu reaktivirao. U svakom slucaju, rat je zavrsio kao komandant Pete kozarske brigade VRS u cinu pukovnika. Kad je rijec o njegovom ratnom putu, liku i djelu, saznaje se da se istakao u zaustavljanju Armije BiH u ofanzivi na Kljuc, no da se ubrzo "iz neobjasnjivih razloga povukao" i popustio na djelu fronta gdje je Armije bila slabija nego pred Kljucem.

Colic jedan je od tri generala koje su vlasti sa Pala direktno unaprjedile. Prije njega u generale su avanzovali na isti nacin bivsi ministri obrane u Vladi RS Subotic i Kovacevic. Prema standardima koji vrijede u Vojsci Jugoslavije (VJ) - sto ce reci i u VRS - jos od JNA, general Colic nema obrazovanja za obavljanje duznosti Nacelnika Genralstaba i reorganizaciju vojske. Ne samo da je do cina generala preskocio barem jednu stepenicu - komandu sa opertivnom grupom - vec je i predhodno morao, da bi dospio na sadasnji polazaj, biti nacelnik i komadant korpusa.

Colic, dakle svoje cin i polozaj duguje direktno civilnim vlastima. Slicno je i sa njegovim zamjenikom Draganom Josipovicem. Dok Pale tvrde da je zavrsio Vojnu akademiju, iz Han Pijeska porucuju da je njegova akademija itendantska, da je vise puta dezertirao i da je upleten u razlicite mutne poslove na Ilijasu, mada ima svjedocenja da je kao komadant uzivao povjerenje boraca. U tom konteksu da Mladic ne bi, sve i da prihvati smjenu, iz sjenke komandovao, u istom paketu penzionirani su i njegovi najblizi suradnici - generali Zdravko Tolimir, Milan Gvero i Grujo Boric. Vecina ostalih razrjesena je sa dosadasnjih duznosti i stavljena na raspolaganje izuzev - ma sto to znacilo i kako se tumacilo - generala Momira Talica i Bosko Kelecevica na mjestu komadanta i nacelnika staba Prvog korpusa VRS i generala Novice Simica i Budimira Gavrica na istim polozajima u Trecem korpusu. Novoustanovljeni Generalstab je kao sto se i htjelo, za siru javnost anoniman, bez kredibiliteta i bez ikakvog politickog uticaja.

Izuzetak donekle predstavlja pukovnik Vinko Pandurovic, novi pomocnik Nacelnika GS za vjerske, moralne i pravne poslove, a na taj polozaj dosao je sa mjesta komadanta zvornickog garnizona. Ako se zna koliko je Zvornik bio vazan za odnose Beograda i glavesina bosanskih Srba kada je SR Jugoslavija 4. augusta 1994. "prekinula svake odnose sa RS izuzev humanitarnih" (susreti Nacelnika genralstaba VJ Momcila Perisica i Mladica, oslobadjanje oborenih francuskih pilota itd), onda se zna da Pandurovic to sto govori ne govori samo u svoje ime. A kaze sljedece: "Neminovna je civilna kontrola i supermacija nad vojskom".

Druga pouka koju je Plavsiceva izvela, bila je da odmah upotrebi policiju koje su Pale odavno formirale po ugledu na Milosevicev MUP Srbije. Rijec je dobro placenim, uvjezbenim i apsolutno lojalnim formacijama cije je jedini zadatak zastita rezima. Ako se Mladic onomad skanjerao da blokira Pale, Plavsiceva nije ni sekuda predomisljala vec je blokirala Han Pijesak. U saopcenju Informativne sluzbe GS kaze se da policija nije propustala generale u Han Pijesak: general Grujo Boric tako se probio "sa bombom u ruci i oruzjem pratioca", dok se general Ninkovic kad mu nije dopusten prolaz, vratio u Bijeljinu. Iz istog izvora saznaje se, dalje da policija "neovlasteno ulazi u vojne objekte", "distribuira naredjenja i druge akte nizim komandama mimo znanja Glavnog staba", "pojacano prati i kontrolira vojni saobraca i vojna lica", kao i da su "jedinice MUP stavljene u povisenu borbenu gotovost". U sklopu toga nekoliko generala je privodjeno i prisilno prebaceno na Pale.

No, po svemu sudeci Plavisceva je za svoj potez dobila - makar i precutnu - podrsku Beograda, a to je i najvaznije. To se moze vidjeti po tome sto ovdasnji rezemski mediji gotovo jedva i da konstatiraju genralski ringispil i vojno dvovlasce u RS. Potom, iznenada se na Plama obreo potpredsjednik Vlade SR Jugoslavije Nikola Sainovic. O sukobu civilnih i vojnih vlasti, javno nije rekao nista: polozio je kamen temeljac za izgaradnju "srpskog Sarajeva". Ako se zna da je VRS imala sukobe sa civilnim vlastima upravo oko izmjestanja namjenske industrije iz Sarajeva u to fantomsko naselje umjesto, recimo, u Bijeljinu ili Banja Luku, kao i njegove izgradnje uopce, sve dovoljno govori samo po sebi. Konacno, pomocnik drzavnog sekretara SAD Dzon Kornblum izjavio je da mu je Milosevic rekao za njihovog sastanaka u Beogradu 12. novembra u Beogradu da se ocekuje da ce odluka civilnih vlasti ostati na snazi".

Informativna sluzba Mladicevog Glavnog staba tvrdi da glavne konce u pokusaju smjene zapravo vuce dr Karadzic "jer se panicno plasi uspjesne ratne vojske i njene veoma dobre suradnje u realizaciji mira". U napadu nakndne pameti dosjetili su se da sada oni dozivljavaju upravo ono sto su trebali prirediti Karadzicu.

Tesko je sustinu ovog sukoba objasniti nekim politickim i ideoloskim razlozima. Izvjesno je da su od prvog dana u svemu bili zajedno i da su rat izgubili.

Kada je, poslije gubitka Vlasica bosanskim Srbima postalo jasno da im ratna sreca polako ali sigurno okrece ledja, pojavile su se i prve pukotine izmedju civilnog i vojnog vrha. No, ni tada se nije radilo o sukobu oko redefiniranja nacionalnih ciljeva, odnosno, prihvatanja mirovnog plana. Rijec je bila o kontroli troskova rata i profita koji se iz rata izvalace. Mladic i vojska prozivali su civilne ratne profitere, upozoravali da su gladni, goli i bosi. Odgovarno im je da su "crveni", "komunisti" i "poslusnici Beograda". Prakticno, pokusaj dr Karadzica da smjeni Mladica vise je isao za tim da se obezbjedi od opce pobune sirotinje u uniformama, poput one koja se desila u Banja Luci septembar 1993.godine. Slicno se desava i sada. Dejtonskim sporazumom VRS je limitirana na 12 000 vojnika - prakticno tri postene brigade - i kao takva sve je "sem jedinog garanta sigurnosti srpskog naroda". U takvoj situaciji, svjedno je da li ce njima komandovati famozni general Mladic ili anonimni general Colic.

No, tu je preko 130 000 ljudi kojim je Mladic komandovao na kraju rata, a i da se ne govori o ranjenicima, porodicama poginulih, izbjeglicama itd. Tko bude raspolagao stambenim fondom, socijalnom pomoci, penzijama, itd, dakle parama iz dva buzeta - RS i SR Jugoslavije, taj ce imati stvarnu vlast.

Mladic i njegovi toga su svjesni i zato se grcevito drze svojih funkcija. Na drugoj strani dr Plavsic vec biljezi prve poene: ona sada ima dobiva podrsku onog sto se zove medjunarodna zajednica u prvim koracima ka razmontiravanju haskog kandidata koji za Beograd vec duze vrijeme predstavlja politicki balast. Ukoliko se Mladic dovoljno dugo bude opirao, jos ce i kao i Milosevic preci put od od agresivnog nacionaliste do "faktora mira i bezbednosti u regionu". Naime, i on je taj svoj put zapoceo upravo smjenom gotovo cijelog vrha nekadasnje JNA.

(AIM) Filip Svarm