SNAGA SRUSENOG KROVA

Izazovi normalizacije: povratak izbjeglica

AIM, Beograd, 11.11. 1996.

Moze li se, nakon svega, ponovo zivjeti zajedno? Da li je i u kojoj mjeri ostvariv povratak izbjeglih i raseljenih lica njihovim kucama? Kako ublaziti otpor repatrijaciji sto ga konstantno ispoljavaju vlasti novoformiranih drzava na prostoru prethodne Jugoslavije? Koliko su nevladine mirovne i humanitarne organizacije, izrasle u tim drzavama, uticajne i mocne da zastite gubitnike i da za rjesavanje njihovog problema ponovo angazuju, inace izgubljeno interesovanje predstavnika medjunarodne zajednice?

Na ta su pitanja pokusali da odgovore ucesnici dvodnevnog skupa nevladinih mirovnih udruzenja iz Srbije i Hrvatske, sto je prosle sedmice odrzan u Beogradu, u organizaciji "Grupe 484" i njezine voditeljice Jelene Santic.

Iako je beogradski skup zamisljen kao tribina na kojoj ce se razmotriti izazovi normalizacije u istocnoj i zapadnoj Slavoniji, njegovi sudionici prosirili su temu i na druge dijelove Hrvatske iz kojih su, proslogodisnjom vojnom akcijom "Oluja" protjerani krajiski Srbi.

Pomoci svakom pojedincu

Jer, kako je istakla Veronika Reskovec iz Antiratne kampanje Hrvatske, "povratak izbjeglica ne smije se locirati samo na slavonsko podrucje". Time se, smatra ona, "ide na ruku vlastima koje sve ocitije uskracuju pravo ostalim Srbima, onima iz Banije, Korduna, Like i Dalmacije da se vrate u svoj zavicaj, odnosno da sami izaberu gdje ce zivjeti".

Vojko Ivica, aktivista splitskog DOS-a (Dalmatinski odbor solidarnosti) misljenja je da je politicka klima u Hrvatskoj i dalje takva da ne dozvoljava vece korake na planu repatrijacije. "Medjutim", kaze on, "to ne smije da nas obeshrabri, mi pomazemo i pomoci cemo svakom pojedincu koji zeli da se vrati, koji smogne snage za takvu odluku. Ja razumijem izgubljenost i ocaj tih ljudi. Bio sam osupnut kad je lani UNHCR u Kninu, u nekoj vrsti logora, 42 dana drzao tisucu Srba. Oni su mogli cuti kako se unistava, pali i pljacka njihova imovina, a nisu nista mogli uciniti da to sprece"... Ivica je atmosferu koja vlada u Dalmaciji u vezi povratka Srba ilustrirao i podatkom da je u Splitu 200 srpskih obitelji izbaceno iz njihovih stanova.

"Za dvije godine samo su dva slucaja sudski rijesena i samo dvije porodice vracene u svoje stanove. Naravno, sudskih presuda je bilo vise, ali se one ne mogu izvrsiti. Imamo slucaj da je jedna obitelj, nakon pozitivne sudske odluke cak 12 puta pokusavala da se vrati u svoj stan, ali nije uspjela" - pojasnjava on i dodaje: "Srbi s pravom zakljucuju kako hrvatska vlast ne zeli njihov povratak. Ali, isto tako, oni moraju znati da imaju pravo na povratak i da im to pravo niko ne moze oduzeti. Ne vjerujem u sluzbene podatke o tome da se samo devet posto popisanih izbjeglica u Srbiji izjasnilo za povratak. To naprosto ne moze biti, i zato molim sve one koji bi natrag, svojim kucama, da s nama suradjuju, jer za sada nemaju sa kim drugim".

Mole boga da ih sto pre uzme...

Zdravko Marjanovic, predstavnik Drustva za mir i toleranciju iz Backe Palanke nedavno je boravio u Hrvatskoj i posjetio podrucja oko Karlovca i dio Banije. O svojim utiscima kaze: "Mislim da su to podrucja gdje ce se Srbi najteze vracati. Za razliku od ostalih krajeva Hrvatske, na Baniji i Kordunu ne deluju nevladine mirovne organizacije, tamo nema ko da doceka te ljude. Bio sam u banijskom selu Dabrna, dvadesetak kilometara udaljenom od Gline. Tamo sam zatekao dve starice, jednu Hrvaticu i jednu Srpkinju, te jos jednog bolesnog i nepokretnog dedu. Potpuno sami, prepusteni sudbini, broje dane i mole se bogu da ih sto pre uzme"...

Nista bolja situacija nije ni u dijelu Like kod Vrhovina, o cemu je, prethodno prikazavsi video zapis o tom devastiranom podrucju, govorio Igor Galo iz Udruzenja za zastitu ljudskih prava "Homo" iz Pule.

"U selu Doljani, u kome je do avgusta prosle godine zivjelo 200 stanovnika, danas je samo 13 ljudi koji u potpunosti zavise od humanitarne pomoci. Na ogromnom prostoru izmedju Korenice i Vrhovina zivi 933 staraca, od kojih 215 njih treba stalnu pomoc u hrani, odjeci i ogrijevu. Svaki puta kad ih obilazimo, pitaju nas znamo li kad ce se njihovi susjedi poceti vracati. Jeste da su im kuce spaljene, da su sruseni krovovi, ali su to ipak i dalje njihova, i samo njihova ognjista, njihov zavicaj koji im niko ne moze oduzeti", - prenosi svoja zapazanja Galo, bivsi glumac koji se u potpunosti posvetio humanitarnom radu.

Zaboravljeno 80.000 Srba?!

Veljko Dzakula iz Srpskog demokratskog foruma tvrdi kako je stanje u zapadnoj Slavoniji deprimirajuce, ne samo za Srbe koji su tamo ostali nakon akcije "Bljesak", vec i za Hrvate: "U Pakrac se ne dolazi, vec se iz njega sve cesce odlazi. Za godinu dana iz tog gradica iselilo se 850 Hrvata". Uprkos tome Dzakula vjeruje da mora doci do masovnijeg povratka Srba, jer u protivnom, "tesko da ce ista biti od procesa repatrijacije u istocnoj Slavoniji". Dzakula, doduse ne za govornicom okruglog stola, prvi puta pominje i problem oko 80.000 izbjeglica iz Krajine koji zive u Republici Srpskoj. "Njihovo pitanje niko ne pokrece, njih niko ni pred kim ne zastupa, oni kao da ne postoje"

• kaze on i najavljuje da ce dr Milorad Pupovac taj problem uskoro predstaviti Karlu Biltu.

Po misljenju Vesne Terselic iz Antiratne kampanje Hrvatske, akcija ozbiljnijeg povratka izbjeglih Srba podrazumijeva stalnu presiju medjunarodne zajednice na Hrvatsku jer, "samo takav pritisak imace efekta na vlasti nase Republike".

Ratko Vlado Aleksic iz Komiteta za ljudska prava iz Poreca (koji ima svoje predstavnistvo u Gavrinici u zapadnoj Slavoniji) istice da, i Srbi i Hrvati tamo zive "kao u logoru". Za posljednja cetiri mjeseca ove godine u Pakrac, Lipik i Okucane se vratilo 53 Srba, sto je podatak koji bi ohrabrivao da nije drugog, onog koji govori da je u isto vrijeme 61 Srbin iselio iz zapadne Slavonije.

Gordana Stojanovic iz Udruzenja za mir i ljudska prava Baranje je ukazala na nedopustivu sporost u izdavanju hrvatskih dokumenata gradjanima na UNTAES podrucju. Prema njenim podacima, samo iz Baranje domovnicu je zatrazilo oko 6500 ljudi, a dobilo ju je tek nesto manje od 400 njih.

"To destimulise one kolebljive Srbe koji jos nisu predali zahteve, tim vise sto ih i mnogi njihovi sunarodnici stalno odvaracaju od toga, spocitavajuci im da nisu pravi Srbi" - kaze Gordana.

Ankica Mikic, predsjednica vukovarskog Centra za mir i pravne savete i clanica Koordinacije za primenu Erdutskog sporazuma, inace sutkinja, izbjeglica iz Osijeka, istice da je posredstvom Centra za tri mjeseca u Hrvatsku vraceno samo cetvero ljudi. Ona tvrdi da vlasti namjerno odugovlace s procesom normalizacije i izrazava bojazan da od povratka Srba nece biti nista. "Zar bi u protivnom Hrvatska naseljavala Krajinu bosanskim Hrvatima?" - pita se Ankica Mikic.

Gradjanska inicijativa ispred zvanicnih struktura

Beogradski skup pratili su i predstavnici UN-a i UNHCR-a. Uz konstataciju o neotudjivom pravu svih izbjeglih da se vrate svojim kucama, koja se iz ovih krugova redovno emituje, Maria Tereza Mauro iz beogradske kancelarije UN-a ipak kaze da je, "obzirom na sve sto se ovdje desavalo tesko ocekivati da ce vecina ljudi ponovo moci da zive zajedno". Zato, prema njezinom misljenju, pored repatrijacije treba raditi i na programima integracije, uvazavajuci volju oko 60 odsto izbjeglica u Jugoslaviji koje su se izjasnile da zele u njoj trajno ostati.

Za razliku od slicnih okupljanja nevladinih mirovnih organizacija i razgovora na istu temu, odrzanih posljednjih mjeseci u Beogradu, okruglom stolu "Grupe 484" (Udruzenje pomaze 484 izbjeglicke porodice iz Krajine na humanitarnom, psihosocijalnom i radnom planu) prisustvovalo je i oko 40 prognanih lica.

Organizator je prihvatio izazov ove vrste, unaprijed svjestan njegove tezine zbog kolicine tesko kontrolisanih emocija raseljenih lica. Skup je, sto je takodje novina, izazvao paznju i dijela kontrolisanih medija, ranije uglavnom zatvorenih za ovu vrstu "stiva". Da li to znaci da ce se zamrseno izbjeglicko klupko ipak poceti odmotavati i da ce se, ako nista drugo, makar odskrinuti vrata rjesavanja sudbine 538.000 izbjeglih i prognanih lica, koliko ih je registrovano u Srbiji, odnosno oko 30.000 u Crnoj Gori, tesko je reci. Tek, oficijelne politicke strukture, ma koliko ga izbjegavale, ipak ceka suocavanje s ovim problemom!

(AIM) Milka Ljubicic