KAKO SU TUDjMAN I MILOSEVIC DIJELILI BOSNU

AIM, ZAGREB, 11.11.1996. Tesko je u Hrvatskoj, pa i na prostorima bivse Jugoslavije, a da o drugim postkomunistickim zemljama i ne govorimo, pronaci covjeka cija politicka karijera neprekidno traje vise od 50 godina, kao sto je to slucaj sa dr. Dusanom Bilandzicem. Ovaj prvoborac NOB-a, pukovnik JNA, neki kazu kosovac, profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu, pa sindikalist, direktor Instituta za radnicki pokret u Zagrebu, direktor Centra za drustvena istrazivanja SKJ, u nekoliko navrata clan CK SKH i zastupnik Sabora SR Hrvatske, dekan i profesor zagrebackog Fakulteta politickih znanosti, a zatim Tudjmanov potpredsjednik u Predsjednistvu Hrvatske te na koncu savjetnik u Uredu RH u Beogradu nikada nije bio medju prvim violinama, ali uvijek pri vlasti ili u vlasti. Javnosti je poznat i po svojim brojnim knjigama o suvremenoj povijesti Jugoslavije. Bio je gotovo jedini historicar, iako je po obrazovanju ekonomist, koji se "bez distance" usudjivao pisati o onome sto se zbivalo nakon Drugog svjetskog rata.

Iako je sam 1990. godine izjavio da sve sto je objavio treba napisati ispocetka, jer je i njega, kao i brojne druge mnogo umnije glave, zatekao pad socijalizma, pogotovo lakoca s kojom je srusen Berlinski zid i sovjetsko carstvo, podosta od toga ostat ce kao znacajan dokument. Bilandzic je znao dobro kapitalizirati svoja poznanstva u samom politickom vrhu bivse drzave, a bio mu je dostupan i ulaz u strogo cuvane arhive pa su se njegove knjige, brojni clanci i intervjui cinili kao otkrivanje terra incognite. To njegovo redanje kongresa, plenuma i sjednica, garnirano sa po kojom pikanterijom, ali bez pravog povjesnicarskog aparata, uvijek je nailazilo na interes javnosti. A posto je uspjesno prebrodio sva iskusenja bivseg SKJ i ostao citav, sam je za sebe znao reci da je hrvatski Mikojan.

No, njegova politicka karijera po svemu sudeci definitivno je zavrsena prije 15-tak mjeseci kada ga je Franjo Tudjman smjenio sa savjetnickog mjesta u beogradskom Uredu RH. Inace od njegovog povratka u Beograd, u kojem je i proveo veci dio zivota, koristi je imao i Tudjman, s kojim se poznaje jos iz prvih poratnih dana. Tudjmanu je dobro doslo njegovo poznavanje srpskih prilika, a Bilandzicu je to bila prilika da neko vrijeme ponovo bude sa cijelom obitelji, sa djecom i unucima koji zive u Beogradu. Do danas nije otkriveno zasto je Bilandzic morao natrag u Zagreb i sto je to puklo izmedju njega i Tudjmana, ali da sukob nije bezazlen pokazalo se sredinom prosloga mjeseca kada je akademik Bilandzic na okruglom stolu "Srbi u Hrvatskoj jucer, danas, sutra" u zaru diskusije, medju ostalim, izjavio i slijedece: "Nikada u povijesti u jednoj stranci na vlasti nije bio toliko kriminalaca, beskicmenjaka i ljigavaca", misleci, naravno, na HDZ.

Na odgovor nije trebalo dugo cekati. Nakon nekoliko dana, Franjo Tudjman je u intervjuu sto ga je dao nekolicini odabranih novinara, odmah uzvratio: "Hrvatska se nalazi u prijelomnom razdoblju razlaza sa socijalizmom i Jugoslavijom, a onda su moguce i takve izjave, tog i takvog Bilandzica, covjeka svih rezima, koji se, evo, pretvara u cudoviste".

Upravo ova epizoda ponovo je Bilandzica, koji se neko vrijeme povukao iz javnosti jer pise novu knjigu, vratila u politicku zizu. Ponovo je porastao interes za njegove tajne, jer poznato je da on nikada nije objavio sve sto zna iz bivsih vremena, a pogotovo je od njega bilo nemoguce saznati ista od onoga sto se u hrvatskom vrhu dogadjalo nakon izbora 1990. godine. Mnogi novinari, publicisti i povjesnicari pokusavali su probiti Bilandzicev zid sutnje, a on se uvijek pravdao frazom: nije jos vrijeme, ili se pozivao na lojalnost Tudjmanu, kao sto je to ranije cinio sa nekim drugim osobama, tek povremeno otkrivsi neki detaljcic u svojim kolumnama u tjedniku "Panorama". Ali, nakon sto ga je Tudjman, poslije dugogodisnjeg prijateljstva, proglasio drzavnim neprijateljem odlucio je progovoriti u tjedniku "Nacional".

Tu se pomalo posuo pepelom zbog ostrine kojom je opalio po HDZ-u, ali iako je ostao vjeran svom motu "nikad ne reci sve", iznio je i neke nove cinjenice, a neke za koje nije bilo dokaza i potvrdio, bez obzira sto Bilandzic po vlastitoj izjavi najpikantnije dijelove cuva za novu knjigu. Sada se trenutno, naime, bavi pitanjem da li se rat mogao izbjeci, tko ga je inicirao i kome je sve trebao, a ono sto je rekao u "Nacionalu" kompromitira Tudjmana i prikazuje ga kao politicara koji nije bio sposoban prosudjivati realnost. Bilandzic tako iznosi da je tri dana prije napada na Sloveniju obavijestio Tudjmana kako je za takvu akciju saznao od svojih prijatelja generala. Tudjman je na to samo odmahnuo rukom i rekao kako su to gluposti i da takvo sto ne dolazi u obzir, jer mu je osobno general Kadijevic jamcio da JNA nece napasti Sloveniju. Bilandzic tada nije htio otkriti tko mu je izvor, a sada navodi da su to bili hrvatski generali Fabijan Trgo i Ivan Kukoc.

"No, do najvecih razmimoilazenja izmedju Tudjmana i mene - svjedoci Bilandzic - doslo je prilikom rasprave o Bosni i Hercegovini. U pocetku 1991. godine, nakon Tudjmanova susreta sa Milosevicem, dogovoreno je da se sastanu dvije komisije koje bi raspravljale o podjeli BiH. Tudjman nam je tada rekao da se on s MIlosevicem nacelno dogovorio, a da mi moramo to konkretno razraditi na mapama. U tim su pregovorima sa srpske strane sudjelovali akademik Kosta MIhajlovic, sef MIlosevicevog kabineta, Smilja Avramov i potpredsjednik Vlade Srbije. Odrzana su tri razgovora od po deset sati, u Tikvesu i Beogradu.

Ti razgovori, medjutim, nisu donijeli nikakvih rezultata. Jedan je od clanova nase delegacije, Josip Sentija, dao ostavku smatrajuci takve razgovore besmislenima. I ja sam Tudjmana upozorio da ti razgovori ne vode nicemu. Rekao sam mu da su se oni mozda nacelno dogovorili, ali da je taj dogovor nemoguce provesti jer u zemljovidima nastaju problemi koji se, po mojem misljenju, ne mogu rijesiti. Naime, vodile su se beskrajne rasprave oko toga cija je neka dolinica, tko ima vecinu u nekom gradu... Osim toga, oni su nam prepustali samo zapadnu Hercegovinu.

Upozorio sam Tudjmana da postoje tri krupne prepreke za podjelu BiH, od kojih je samo jedna dovoljna da njihov dogovor padne u vodu. Prvo, tko ce se usuglasiti koje je podrucje hrvatsko, a koje srpsko. Drugo, sto ce na to reci Muslimani. Na to mi je Tudjman odgovorio da oni nece reci nista ako se Srbi i Hrvati dogovore. Skrenuo sam mu pozornost i na treci problem, koji doduse nije bio tako tezak kao prva dva: sto ce na to reci medjunarodna zajednica. Tudjman je tada odgovorio da ce svijet pristati na sve sto se ovdje dogovori".

Dakle, ono sto se "znalo" sada je dobilo i javnu potvrdu covjeka koji je izravno sudjelovao u pokusaju djelenja BiH, pa se tako danas na pocetak rata i njegove uzroke moze gledati kroz sasvim druge naocale. Poznavajuci pak Tudjmanovu opsesiju da obnovi banovinu Hrvatsku, ali i da prosiri njene nekadasnje granice, moguce je objasniti i zasto sepa Federacija BiH. Nije li krajnji cilj Federaciju BiH priljuciti Hrvatskoj? Kljucno pitanje, vezano uz rat ili mir, zapravo glasi: da li ce se Hrvatska zadovoljiti svojim sadasnjim granicama ili i dalje razmislja o svom povijesnom i kulturnom prostoru?

GOJKO MARINKOVIC