OSLOBODjENI CLANOVI DALMATINSKE AKCIJE

AIM, SPLIT, 9.11.1996. Uz burni aplauz publike proslog petka, poslije pravedne oslobadajuce presude predsjednika Vijeca Vojnog suda u Splitu Bozidara Dukica, spusten je zastor na prvi cin predstave "Paljenja Reichstaga u Mrdusi Donjoj". Tako je, naime, slucaj miniranja sjedista Dalmatinske akcije 28. rujna 1993. godine i kasnije optuzivanje devetorice Splicana da su to ucinili, medju kojima je i sestero bivsih i sadasnjih clanova te stranke, nazvao predsjednik Hrvatskog pravnog centra i jedan od odvjetnika optuzenih Slobodan Budak.

Nesudjeni splitski teroristi bili su tri godine u opasnosti da budu prvi koji su "otkriveni" i osudjeni za jednu od oko pet stotina eksplozija koje su se u Splitu dogodile ratnih godina a ciji autori su ostali nepoznati. Oni su po dva mjeseca proveli u istraznom zatvoru, osim drugooptuzenog Adversa Slatkova Nimandan Ben Dzaraka koji je u zatvoru bar vise od dvije i pol godine, da bi zatim usli u povijest pravosudja kao prvi teroristi koji su se branili sa slobode. Zato im valja zabiljeziti imena: bivsi kurir stranke, inace mladic bolestan od epilepsije - Jurica Gilic; covjek iz splitskog polusvijeta i 15 godina stanovnik zatvora u Staroj Gradiski - Adverso Slatkov Nimandan Ben Dzarak; jedan od osnivaca HOS-a u Splitu - Ivica Ancic Duje; ratni snimatelj Hrvatske vojske koji je u ratu tri puta ranjavan i u vrijeme hapsenja potpredsjednik stranke - Zoran Erceg; nekadasnji tuzilac, danas odvjetnik a do jucer optuzenik - Edo Dekovic; tajnik stranke i bivsi hrvatski vojnik - Bozidar Marusic, koji je radeci u sluzbi zracnog motrenja i navodjenja navodio i zrakoplov samog hrvatskog predsjednika; takodjer bivsi hrvatski vojnik - Srecko Rafanelli kojega su prigodom hapsenja vojni policajci cekali dva sata da zavrsi svoju borbu kod izvora Cikole; poznati splitski ugostitelj - Miro Bogdanovic, koji je i sam bio zrtva teroristickog djela jer mu je lokal bio miniran, te Srecko Lorger, pjesnik i do hapsenja novinar "Slobodne Dalmacije", te, sto nije nevazno za njegovu sudbinu, suprug predsjednice Dalmatinske akcije i bivse saborske zastupnice dr. Mire Ljubic-Lorger. Bila je to jaka klupa pred Vojnim sudom u Splitu koje se ne bi postidio ni kakav "selektor" Marticevog sudstva.

Citava optuzba se gradila na iskazima prvooptuzenih Gilica i Adversa koji su priznali da su postavili eksploziv, a da su ih sedmorica ostalih na to nagovorili. Optuzba se teskom policijskom mukom gradila fizickim i psihickim pritiskom na "krunske svjedoke" sto je sve palo u vodu na glavnoj raspravi. Oni su zanijekali "pocinjena djela".

• Shvatio sam da je u pitanju politicka stvar, a kako sam se u Staroj Gradisci druzio s politickim zatvorenicima to sam od njih naucio kad je tako nesto u pitanju, da bi sacuvao zivu glavu u istrazi sve priznaj, a na sudu kazi istinu - govorio je Adverso u svojoj obrani na glavnoj raspravi koja je rasklimala optuznicu.

Medjutim, zamjenik vojnog tuzitelja, koji se veci dio procesa "branio" sutnjom, na kraju je isao do kraja - zatrazio je primjerenu kaznu zatvora za sve osudjene, a to je, s obzirom na kvalifikaciju djela, znacilo od tri do petnaest godina zatvora.

Reprezentativni odvjetnicki tim u kojem su uz Budaka bili jos Silvije Degen, Mirko Franceschi, Cedo Prodanovic i drugi pune tri godine zestoko su se protivili takvoj mogucnosti. Od branitelja su se prometali u tuzioce. Ovo je politicki izmontirani proces, bila je njihova jednodusna ocjena.

• Ovo treba biti presedan kako se prethodni postupak ne treba provoditi. Ovaj proces dovodi u pitanje Hrvatsku kao pravnu drzavu - govorio je Silvije Degen.

• Sve je ovo bilo moguce zbog ratnih uredbi sa zakonskom snagom predsjednika Republike - rekao je u svojoj zavrsnoj rijeci odvjetnik Slobodan Budak i dodao: One su ukinule brojna jamstva optuzenicima, kao sto je prigovor na optuznicu, zbog cega se i ovaj proces protegao tri godine. Da nije takvih uredbi ne bi tuzilac mogao ne nudeci nikakve dokaze traziti osudu optuzenika.

Tuzilac je tvrdio da se iskazi krunskih svjedoka, zacinjeni maltretiranjem sto je ispustio reci, nisu medjusobno razlikovali nego da su vremenom "evoluirali".

Ako bismo o evoluciji govorili u Darwinovom smislu rijeci, onda bih ja rekao da se dogodila revolucija: Pritiskom na ove ljude od njih su napravljeni majmuni - rekao je Ante Madunic komentirajuci tuziteljeve rijeci.

Za takvu "revoluciju" vec davnog listopada 1993. godine pobrinuli su se i sam ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak koji je pred Saborom, mimo zakona, izdiktirao listu osumnjicenih s njihovim punim imenima i prezimenima i predsjednik Republike Hrvatske koji je nakon hapsenja Srecka Lorgera ustvrdio da je miniranje sjedista Dalmatinske akcije djelo "politicki i obiteljski povezanih ljudi".

To, i ne samo to, navelo je odvjetnika Matu Matica na zakljucak: "Nije bilo tesko voditi ovaj postupak, nije bilo tesko ni braniti, ali bilo je izuzetno tesko u ovom gradu u vrijeme dok se stvarala hrvatska drzava zvati se okrivljeni".

"Ne samo to" odnosi se na sudbinu optuzenika koji su redom gubili posao, ili musterije, ili zdravlje. Ta cinjenica, uz saznanje da je slucaj miniranja sjedista Dalmatinske akcije ostao nerazjasnjenim navela je mnoge promatrace ovog procesa i same optuzenike da na statui bozice pravde pred splitskim sudom primjete osmijeh, ali sasvim kiseo.

• Ne moze covjek a da ne bude zadovoljan oslobadjanjem, ali nema razloga da se bude veseo u ovom slucaju. Citav ovaj postupak je dokazao da se radi o jednoj krvavoj i gadnoj komediji jer se tri godine mrcvarilo jednu stranku i devetoro ljudi. Nitko im se nije za ovo ispricao i nikakvu naknadu nece dobiti, kaze jedan od promatraca sudjenja prof. dr. Nikola Viskovic, ugledni borac za ljudska prava. - Ovo je ipak dokaz da u nas postoji jedan terorizam, a to je terorizam drzave, terorizam nekih drzavnih organa i nekih drzavnih ekstremista koji mogu u ovom drustvu raditi sto hoce a da ih predsjednik drzave i drugi "pokrivaju".

Zoran Pusic, predsjednik Gradjanskog odbora za ljudska prava kaze da se na kraju jasno vidjelo da ova optuzba optuzuje zapravo samu sebe i one koji su ovaj proces montirali.

• Ona poslovica da je pravda spora ali dostizna vidjela se na ovom procesu - nastavlja Pusic. Vidjelo se da je spora jer je proces trajao tri godine, mjesec i 13 dana. Da je dostizna pokazuje oslobadjajuca presuda, ali trebalo bi, ako ima pravde, da se stvar kao bumerang vrati i pogodi montazere koji su ovo sve skupa organizirali, zakljucuje on.

Nad veselim mnostvom koje je slavilo oslobadjajucu presudu ostalo je visjeti pitanje: Zbilja, tko je minirao sjediste Dalmatinske akcije? Taj odgovor se ocekuje u drugom cinu "Paljenja Reichstaga u Mrdusi Donjoj", ako ga ikad bude. Do tada se moze reci tek da je pravda izvukla jedan bod. U gostima.

GORAN VEZIC