POKLONSTVO TUDjMANU

AIM, ZAGREB, 8.11.1996. U utorak, 5. studenog, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tudjman primio je dvojicu vladika Srpske pravoslavne crkve: mitropolita zagrebacko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana (Pavlovica) i episkopa sumadijskog Savu (dr. Vukovica). Saborski zastupnik dr. Milorad Pupovac, koji je s jos nekoliko Srba iz Hrvatske i drzavnih funkcionera prisustvovao sastanku, susret je ocijenio povijesnim i znacajnim korakom prema pomirenju u interesu oba naroda. Iako smo oprezni prema svemu sto se odmah krsti povijesnim, doista je rijec o svojevrsnoj prekretnici: zagrebacki je skup bio prvi sastanak dr. Tudjmana, prvog covjeka hrvatske vlasti sa izaslanstvom Srpske pravoslavne crkve, u kojem je bio vladika Sava, clan arhijerejskog sinoda, dakle "vlade", izvrsnog tijela srpskog episkopata.

Predsjednik Tudjman je prvo izrazio zaljenje sto do ovakvog susreta "na koji je pozivao od uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj" nije doslo prije, jer bi se tako mozda mogla izbjeci nesreca koja je zadesila Hrvate i Srbe. "To su dva povijesna naroda, koji nikada nisu imali sukoba do 1918. godine, a poslije svega potrebno je uspostaviti normalne dobrosusjedske odnose", a "uvjet za to je provedba mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja". Osim toga, "potrebno je i urediti odnose hrvatske drzave i SPC-a", sto je "u interesu ne samo nasih dvaju naroda, Hrvatske i Srbije, vec i za stvaranje novog medjunarodnog poretka u Evropi", izjavio je Tudjman dan prije nego sto je RH postala cetrdeseta clanica Vijeca Evrope.

U skladu s nimalo evropskom praksom Ureda predsjednika Tudjmana i najmocnijih "drzavotvornih" medija, o tome sto su rekli gosti saznaje se u samo nekoliko redaka ili sekundi. Priopceno je da su predstavnici SPC-a, zahvaljujuci se Tudjmanu na primanju, "izrazili spremnost da, koliko je u njihovoj moci, pomognu da se proces mirne reintegracije zavrsi sto bezbolnije, jer nema dvojbe da je hrvatsko Podunavlje dio hrvatske drzave". Da su dvojica vladika nekako uspjeli doci do rijeci, odnosno da su "izrazili" i kriticnije misli, nazire se iz formulacije: "Predsjednik se slozio da treba omoguciti povratak pravoslavnih episkopa u Hrvatsku, kao i pojedinacni povratak srpskih izbjeglica iz humanitarnih razloga, a da ce se povrat imovine SPC-a rjesavati kao i u slucaju drugih crkava".

U nastavku je dr. Jure Radic, potpredsjednik Vlade i predsjednik Drzavnog povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama, rekao da su srpskopravoslavni objekti "sacuvani", te da o njima sto prije brigu treba povesti sama SPC. Sudeci po izvjestajima, na sastanku se - izuzmemo li isticanje vaznosti sudjelovanja svih konfesija u reintegraciji i pomirenju - vise nije niti razgovaralo o pitanjima u vezi sa SPC. Susret na najvisoj razini - i to prvi - nije ni prilika za rjesavanje konkretnih problema: povratak bogoslovije u manastir Krka i slicnih pitanja.

O njima se nesto vise raspravljalo 11. ozujka kad su se sastali potpredsjednik Vlade dr. Radic i mitropolit Jovan. Dovoljno govori podatak da je to bio od pocetka velikosrpske agrsije, tj. rata u Hrvatskoj, prvi (radni) susret jednog visokog dostojanstvenika SPC-a s predstavnikom hrvatske vlasti. Naime, na podrucjima Hrvatske pod kontrolom srpske paravojske ili u Beogradu nalazili su se svi vladike Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Dakle, pored visokopreosvecenog Jovana, na slobodnom hrvatskom teritoriju nisu bili episkopi: dalmatinski Nikolaj, sa sjedistem u Sibeniku; gornjokarlovacki Nikanor, kojemu je dvor u Karlovcu; slavonski Lukijan, sa sjedistem u Pakracu; te osjecko-poljski i baranjski Lukijan, koji je ratne 1991. postao prvi eparh te nove episkopije sa katedrom (stolicom) u Dalju. U medjuvremenu je dalmatinskim vladikom imenovan Longin, a preosveceni gospodin Nikolaj, kojega mnogi u Dalmaciji smatraju "ideologom balvan revolucije", unaprijedjen je u mitropolita dabrobosanskog, dakle najviseg arhijereja u BiH. Do susreta pojedinih hrvatskih biskupa i srpskih episkopa dolazilo je "po inozemstvima", obicno posredstvom medjunarodnih ekumenskih zajednica. Hrvatsku je posjetilo nekoliko episkopa, ali ne oni cije je to kanonsko podrucje. Tek u sijecnju 1994. jedan od vladika cije je sjediste u RH, prvi je put posjetio preostale vjernike.

Bio je to mitropolit Jovan. Njega je na trajni povratak u Zagreb bio pozvao Josip Manolic, tadasnji predsjednik Zupanijskog doma Sabora RH i predsjednik Drzavnog odbora za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa. Gotovo istodobno s tim pozivom dr. Srecko Badurina (sada vec pokojni) sibenski biskup te u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji potpredsjednik i svojevrsni ministar vanjskih (ekumenskih) poslova, izjavio je u "Globusu" kako je jos izmedju 8. i 13. studenog 1993. trebalo posjetiti Zagreb. Posjet je u svibnju 1993. bio dogovoren s episkopom backim Irinejom, "ministrom vanjskih poslova" Srpske patrijarsije. Na vrijeme mu je upucena pismena obavijest da je s hrvatske strane (crkvene i drzavne) sve sredjeno i da se ocekuju SPC-predstavnici, ali, prema tvrdnji biskupa, u Zagreb ne samo da nisu stigli izaslanici nego ni nikakav odgovor.

Da su predstavnici Patrijarsije sa sjedistem u Beogradu (i u Foci) u Zagreb dosli prije (evo ravno) tri godine, ili bar 1994., da je vec tada zapocela sira normalizacija medjucrkvenih odnosa, sigurno bi i do razgovora s Radicem pa i s Tudjmanom prije doslo, te bi ti razgovori zacijelo bili drugaciji. No, daleko od toga da su se i sami vladike bili pretrgnuli od nastojanja da se vrate u sredista svojih eparhija, tj. da nadgledaju i raspiruju vjerski zivot na cijelim kanonski im dodijeljenim prostorima, dakle s obje strane crte razdvajanja. Svojim "odskokom" u "RS Krajinu", u cemu ih je pratila golema vecina klera, (ne) duhovnicki su pomogli u iscrtavanju "zapadne granice srpstva", bez obzira na to sto je time tisuce Srba po Splitu, Karlovcu, Rijeci... ostalo bez vjerskih pastira.

Kad se uvidjelo kako nema izgleda da se, primjerice, episkopi vrate u Karlovac ili Sibenik nakon sto u te gradove "uskoce" srpski vojnici, u srbijanskoj su javnosti ucestale kritike na racun mitropolita Jovana: sto zagrebacki natpastir radi u Beogradu, kako je mogao ostaviti svoje vjernike, zar kapetan posljednji ne napusta brod koji tone... Iz Patrijarsije je bilo odgovoreno, izmedju ostalog, da bi se mitropolitovim povratkom "dao legitimitet hrvatskoj 'demokraciji'." Zar je crkvenim prvacima od sluzenja svojim vjernicima (i drugim ljudima) vaznije hoce li mozda posluziti za necije legitimiranje? Time sto je valjda posljednji koji bi napustio Banja Luku, tamosnji biskup Franjo Komarica ne daje legitimet Karadzic- "demokraciji", nego svjedoci pravo biskupa da bude u svojoj katedr(al)i , tj da je s povjerenim mu "stadom" i u dobru i u zlu. Sukladno prijasnjoj logici o nedavanja legitimiteta, prije neki dan su Vladike Jovan i Sava bili na poklonjenju Tudjmanu i zapravo su blagslovili zlocine koji su se zbili nakon "Oluje"!

Ipak, mitropolit Jovan je bio dosao u Zagreb kao "gostujuci vladika". A trojica su vladika za "Oluje" napravili drugi "odskok", jos su se vise udaljili od sjedista svojih episkopija. "Slavonska, dalmatinska i gornjokarlovacka eparhija prakticno su prestale da postoje", konstatirao je Sinod. U njemu sada sjedi i visokopreosveceni gospodin Nikolaj, do prije neku godinu vladika sibenski. Na savjesti tih arhijereja je da (u)vide svoju (su)odgovornost za to sto ce sutra, ako se vrate, ustroj tri eparhije, metaforicno receno, ovako izgledati: jedan vladika, pet svecenika i 25 vjernika! Vladikama, ciji je "preventivni" odlazak iz njihovih sjedista 1991., hoces-neces, bio politicki program, i Sinod je porucio da se vrate u svoje eparhije.

Oni koji su vec po svojoj sluzbi apostolskih namjesnika objektivno (su)odgovorni za dva odvodjenja hrvatskih Srba daleko od njihovih stoljetnih ognjista, te koji nisu iskoristili prilike da iz UNPA, tj "RSK", dodju u Zagreb ili Sibenik, mozda ce se vratiti. Na ono sto bi sigurno bilo manje opustoseno da su ostali. Medjutim, i u vladika je san o srpskoj veledrzavi (koji se ostvarivao i tako sto su od pocetka srpske paradrzave u Hrvatskoj sustavno unistavani katolicko objekti) bio snazniji od obveze da ostanu. I da se, ako je do toga vec doslo, i zrtvuju. U svakom slucaju ne poput brojnih prvaka SPC-a u doba NDH, pa ni poput monsinjora Komarice. Da je bilo takve "zrtve", da se prije "dao legitimitet" Republici Hrvatskoj, predsjednik Tudjman sigurno ne bi bio u prilici da se, kao na susretu s vladikama, nacelno "slozi" s povratkom episkopa, te s time da treba omoguciti i (samo) "pojedinacni povratak srpskih izbjeglica iz humanitarnih razloga".

MIRKO VID MLAKAR