U ARMIJU PO PASOS

Zasto sandzacki Muslimani podnose molbe za odlazak u Vojsku Jugoslavije

AIM, Beograd, 7.11 1996.

"Predao sam molbu za odlazak na odsluzenje vojnog roka i to moze da izgleda malo cudno, zar ne? Nije rijec ni o kakvom posebnom patriotizmu i ljubavi prema Vojsci Jugoslavije nego o vrlo prakticnim razlozima. Jedan od njih je taj sto bez izvrsenja te obaveze ne mogu da produzim vaznost pasosa, a imam namjeru da potrazim posao u Kanadi, jer ga u Sandzaku ne mogu da dobijem. Drzavne firme ionako ne znaju sta ce i sa stalno zaposlenim, a kod privatnika se ne isplati raditi..." - kaze za AIM jedan od blizu hiljadu mladica Bosnjaka - Muslimana, koji su podnijeli molbu Vojnom odsjeku (Odeljku) u Novom Pazaru, ne zeleci da mu se objavljuje ime, prezime, pa cak ni nadimak. Na strogoj diskreciji insistira zbog toga sto mu, mozda, vojne vlasti "nece udovoljiti molbi, ali i zbog sredine" u kojoj zivi. Naime, medju vecinom Muslimana - Bosnjaka Vojska Jugoslavije se tretira kao cisto srpska, kad je o starjesinskom kadru rijec, a i vrlo su svjeza sjecanja na vrijeme kada su tenkovi bivse JNA drzali u okruzenju Novi Pazar i jos neke gradove.

Potvrdu o tako velikom broju molbi vojnih obveznika dobili smo ne samo u Regrutnom centru u Novom Pazaru nego i u Vojnoj oblasti u Kraljevu. Informacije o tome zvanicni predstavnik za stampu Muslimanskog nacionalnog vijeca Sandzaka, Azem Hajdarevic, ne zeli da komentarise smatrajuci ih neozbiljnim. Broj molbi, medjutim, govori da se ne radi ni o kakvim dezinformacijama. U Izvjestaju Helsinskog odbora za ljudska prava u Sandzaku (januar - juni 1996.) doslovce stoji:

"Neuobicajeno veliki broj mladica stalno podnosi molbe i 'hvata srpske veze' da ih vojne vlasti pozovu na odsluzenje vojnog roka, ali vlasti, iz raznih razloga, izbjegavaju da ih pozovu. Prema podacima Helsinskog odbora, samo u Novom Pazaru, u martovskom roku, molbe je podnijelo oko 800 mladica. Medjutim, vojne vlasti su pozvale svega pedeset".

Iste vojne vlasti tvrde da je tesko odjednom rasporediti tako veliki broj regruta, ali da nece biti nikakve diskriminacije u udovoljavanju njihovoj zelji. Rijec je, prije svega, o mladicima, koji su poslije izbijanja oruzanih sukoba na prostorima bivse Jugoslavije izbjegavali da sluze vojni rok, pogotovo kada je rat zahvatio BiH. Pri tome treba imati u vidu da u Sandzaku ima veoma malo familija koje nemaju svoje blize ili dalje srodnike u ovoj Republici. U ratnim godinama odlazak u Vojsku Jugoslavije dozivljavan je kao borba protiv sunarodnika i sebi to od Muslimana niko nije htio da dozvoli. Istini za volju, bojkotu Vojske Jugoslavije bitno je doprinijela cinjenica da su iz njenih redova, uglavnom, "ocisceni" oficiri nesrpske nacionalnosti, sto je i za regrute iz redova Bosnjaka bio signal da se u takvoj vojsci ne mogu osjecati bezbjednim. Uz to, pogibija vojnika Mersudina Bajrovica, u Beranama, 1992. godine, i ubistvo Rama Cvrcanina u Zajecaru, od strane desetara Branka Bonovica, naredne godine, djelovalo je vise nego sokantno za Muslimane, a njihovim strankama dalo je nove povode da odvracaju svoje pristalice od odlaska u Armiju.

Protiv njih su nadlezni organi podnosili prijave Vojnom sudu, ali zbog ukupnih politickih prilika nisu krivicno gonjeni niti kaznjavani, osim sto je u njihovim kartonima zapisano da su odbili da sluze vojni rok.

U prvoj polovini ove godine objavljena je opsta amnestija ne samo za njih nego i za sve druge koji su izbjegli da sluze vojni rok ili odbili da idu na front u Hrvatsku. Medju njima ima i ne tako mali broj pripadnika srpske nacionalnosti - od regruta do rezervista. Prema nezvanicnim podacima, amnestija je obuhvatila oko 24.000 vojno sposobnih lica. Ovaj potez vojnih vlasti itekako je uticao i na mladice iz redova Muslimana-Bosnjaka da podnesu molbu za odlazak u vojsku. Pored pomenutog razloga (dobijanje pasosa), vecina ih tvrdi da je na njihovu odluku presudno uticao prestanak rata u BiH, kao i pocetak postupnog uspostavljanja odnosa Sarajeva i Beograda. U prilog tome ide i cinjenica da je predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeca, dr Sulejman Ugljanin, po povratku u Jugoslaviju, poslije trogodisnjeg izgnanstva, bitno promijenio svoj politicki kurs. On i dalje zagovara stvaranje Autonomije Sandzak, ali u okviru Srbije, odnosno sadasnje Jugoslavije. Njegova izjava da je "za Bosnjake u Sandzaku BiH, poslije mirovnog sporazuma u Dejtonu, strana drzava kao Njemacka, Hrvatska..." dala je povoda i njegovim najvatrenijim pristalicama medju mladima da tu "novu realnost" pocnu da prihvataju i kao sugestiju nekadasnjeg lidera jedinstvene Stranke demokratske akcije Sandzaka "da izvrsavamo obaveze prema drzavi u kojoj zivimo". To sto citirani Hajdarevic ne zeli da komentarise informacije - cinjenice - o broju molbi vojnih obveznika iz muslimanskih redova za odlazak u vojsku ocigledno je u koliziji sa takvim shvatanjem i tumacenjem Ugljaninove izjave.

Po kazivanju vise mladica iz Sandzaka, koji su nedavno skinuli unforme, promijenio se odnos prema nacionalnim manjinama u Vojsci Jugoslavije te da je malo njih imalo ozbiljnijih problema, ali "sve zavisi od nastrojenosti neposrednih starjesina, narocito desetara". Jedan tvrdi da opste diskriminacije nema i da su cak "neke starjesine mekse u ophodjenju sa pripadnicima manjinskih naroda nego prema Srbima", ali da ima i onih "koji vole da ti pokazu cija je to vojska kroz zadjevice i davanje odredjenih pomalo ponizavajucih zadataka...".

Malo ko od Muslimana - Bosnjaka, u Sandzaku, pravi svecani ispracaj sina na odsluzenje vojnog roka, kao sto je to nekada cinjeno. To samo po sebi govori dovoljno. Istovremeno, primjetno je da u ovom vremenu odlazak u Armiju dobar broj Muslimana - Bosnjaka ne dozivljava kao "gnusan cin". Za optimiste to je znak da se "stvari krecu nabolje", a za pesimiste to je "cin iz ciste nuznosti" kako "i zbog toga ne bismo bili stalno na tapetu aktuelnih vlasti".

(AIM) Ejub Stitkovac