PRIJEDLOG ZAKONA O RESTITUCIJI

KOME SE I STA VRACA

AIM, SARAJEVO, 8.11.96.

Potomci nekadasnjih kucevlasnika, zemljoposjednika, industrijalaca i ostalih dobrostojecih gradjana, mogli bi poceti obilaziti svoja nesudjena nasledstva i medju porodicnim papirima potraziti rjesenja o oduzimanju te imovine od strane drzave.

Nekadasnja "narodna vlast" je ovu imovinu od vlasnika mahom oduzimala uz simbolicnu ili cesce nikakvu naknadu. Danas, pola vijeka kasnije, ova nepravda bi trebala biti ispravljena. Obecanje dato gradjanima jos na izborima 1990.godine, o vracanju oduzete imovine, ubrzo bi trebalo biti ispunjeno.

Utvrdjivanjem Prijedloga zakona o restituciji, vlada Federacije BiH uradila je svoj dio posla a sada je na poslanicima federalnog parlamenta da se izjasne o ovom prijedlogu. Ovaj zakon je sastavni dio "privatizacijske trilogije", koju osim ovog zakona sacinjavaju jos zakon o otkupu stanova i privatizaciji preduzeca.

Od samog pocetka rada na ovom zakonu postojala su podijeljena misljenja o velikom broju pitanja cak i unutar ekspertnog tima. Jedno od najvaznijih pitanja kada se radi o restituciji je koju godinu uzeti kao "nultu". Bosnjacki predstavnici insistirali su na 1919. godini navodeci kao argumenat agrarnu reformu koja je izvrsila Kraljevina Jugoslavija i koja je po njihovoj ocjeni predstavljala otimacinu zemlje od Bosnjaka bez adekvatne naknade. Hrvatski predstavnici smatrali su da je jedino ispravno uzeti 1945. godinu kao polaznu. Dilema 1919. ili 1945. ostaje tako i u prijedlogu Zakona o restituciji a odluku ce morati donijeti poslanici federalnog Parlamenta.

Po onome sto se nezvanicno saznaje, bosnjacka strana ce najvjerovatnije pristati na 1945. godinu kao polaznu u ovom zakonu, ali ce traziti da se posebnim zakonom regulise pravo na naknadu onima kojima je drzava oduzela imovinu u periodu izmedju 1919. i 1945. godine.

Pravo na restituciju imaju bivsi vlasnici, a ukoliko su oni umrli, bracni drug, djeca, unuci, usvojenici, braca i sestre ili njihova djeca. Od pravnih lica to pravo imaju vjerske zajednice i udruzenja gradjana i druge pravne osobe, odnosno njihovi pravni sledbenici.

Nacelno, predvidjeno je vracanje imovine bivsim vlasnicima. U svim slucajevima kada bi od vracanja imovine bilo vise stete nego koristi, bivsim vlasnicima bila bi isplacena adekvatna naknada u vidu certifikata. Iznos naknade za oduzetu imovinu dodavao bi se iznosu ostalih certifikata gradjana koji ce se voditi na individualnim racunima kod Zavoda za platni promet. Ovi certifikati bice prenosivi i moci ce se koristiti za kupovinu dionica i otkup stanova.

Pokretne stvari od kulturnog, umjetnickog ili istorijskog znacaja bice vracene bivsim vlasnicima, ali ukoliko cine sastavni dio zbirke javnih muzeja i galerija, vlasnici ce ih i dalje moci gledati samo na izlozbama, jer vracanje u vlasnistvo ne znaci automatski i povratak u posjed.

Nekretnine koje sada sluze za obavljanje djelatnosti drzavnih organa ili djelatnosti zdravstva,obrazovanja nauke i kulture vracaju se bivsim vlasnicima. Sadasnji korisnici ovih objekata u njima mogu ostati najduze deset godina nakon cega se moraju iseliti a u tom periodu bice podstanari i placati kiriju vlasniku. U ovom slucaju bivsi vlasnik ima pravo traziti da mu se umjesto vracanja imovine isplati odgovarajuca naknada.

Ukoliko se radi o objektima koji su sastavni dio infrastrukture u oblasti energetike, vodosnabdjevanja, komunalija, prometa i veza , ili ako bi se usled vracanja bitno ostetila prostorna cjelovitost nekretnine se nece vracati bivsim vlasnicima.

Stanovi se vracaju u vlasnistvo onima od kojih su i oduzeti, i sadasnji stanari ne mogu ih otkupljivati. Ukoliko na stanu postoji stanarsko pravo sadasnji stanar moze ostati u stanu najvise pet godina, a tokom ovog perioda zakupninu placa vlasniku. Nosiocima stanarskog prava, onaj ko sada raspolaze tim stanom, obavezan je obezbjediti otkup drugog stana pod istim uslovima. Jedino ako bivsi vlasnik bude trazio naknadu umjesto stana tada trenutni stanari mogu racunati na otkup.

Ako se radi o poslovnim zgradama koa su osnovna sredstva preduzeca, sadasnji korisnik ima pravo traziti od drzave da bivsem vlasniku isplati odgovarajucu naknadu.

Poljoprivredno zemljiste se vraca u vlasnistvo i posjed nekadasnjim vlasnicima od kojh je i oduzeto, kao i neizgradjeno gradjevinsko zemljiste. Sto se tice zemljista na kome su vec izgradjeni gradjevinski objekti ili je izdata gradjevinska dozvola do dana stupanja na snagu ovog zakona, bivsi vlasnik moze racunati samo na novcanu naknadu u vidu certifikata.

Ovdje ce najvjerovatnije doci do brojnih nesporazuma. Konkretno, u Sarajevu, najveci dio zemljista na kome su izgradjeni novi dijelovi grada u knjigama se jos uvijek vodi kao poljoprivredno zemljiste. Nadlezni su prethodnih decenija ocigledno imali precih poslova nego da stanje u papirima uskladjuju sa stvarnoscu, sto sada prijeti da izazove velike probleme.

Nekadasnja privatna preduzeca koja su dekretom postala drzavna svojina bice vracena bivsim vlasnicima ukoliko njegova sadasnja vrijednost puno ne odskace od vrijednosti u trenutku oduzimanja i ako se i sada bavi istom djelatnoscu. Obzirom na mali broj preduzeca koja ispunjavaju ova dva uslova najveci broj bivsih vlasnika morace se zadovoljiti naknadom u vidu certifikata i prioritetom pri kupovini ovih preduzeca.

Zahtjev za pokretanje postupka restitucije podnose bivsi vlasnici nadleznim opstinskim organima ili podnosenjem tuzbe kod opstinskih sudova, zavisno od toga po kom osnovu ih je drzava svojevremeno oslobodila "brige" za imovinu.

Rok za podnosenje ovog zahtjeva je 120 dana od momenta stupanja na snagu ovog zakona, a ocekuje se da to bude 1. februara 1997.godine. Zahtjev, pored ostalog, mora sadrzati dokaze o pravnom sljedbenistvu, ukoliko se radi o naslednicima, dokaz o vlasnistvu i akt o oduzimanju imovine.

Da ce biti problema sa papirima i dokazivanjem vec je sada jasno. Poseban problem predstavljace postupci za restituciju imovine ciji su vlasnici bili Jevreji. Tokom drugog svjetskog rata citave porodice su odvodjene u koncentracione logore i tamo ubijane. Velika vecina njih nikada nije zvanicno proglasena mrtvim pa samim tim nije vodjen ni ostavinski postupak.

U slicnoj situaciji su i potomci brojnih predratnih bogatasa. Nekadasnji imucni ljudi su nakon drugog svjetskog rata bukvalno preko noci postajali siromasi bez igdje icega.Nakon njhove smrti niko nije ni pokretao ostavinski postupak jer jednostavno nije bilo sta da se naslijedi.

Ono sto svakako najvise interesuje bivse vlasnike je "tarifa" po kojoj ce ova drzava ispravljati greske prethodnog sistema. U prijedlogu zakona barata se pojmovima trzisne cijene, stana, zemljista i visne naknade za preduzeca. Odluku o nacinu utvrdjivanju ovih trzisnih cijena trebala bi da donese vlada u roku od 30 dana nakon stupanja na snagu ovog zakona.

S obzirom da se naknada nece isplacivati u "pravom" novcu nego u certifkatima, drzavu nista nece kostati da bude u ovom slucaju "siroke ruke" prema svojim podanicma.

Povratak imovine bivsim vlasnicima, odnosno isplata adekvatne naknade, iako sa zakasnjenjem od pola vijeka predstavljace istorijski presedan na ovim balkanskim prostorima.Neprikosnovenost privatnog vlasni[tva je temelj kapitalistickog drustva i parlamentarne demokratije, u sta se inace svi kunu. Pljacka je uvijek pljacka pa cak i onda kada je vrsi drzava u ime "visih" ciljeva. Ova lekcija do sada ocigledno nije bila naucena za sta je najbolji primjer bosanskohercegovacka svakodnevnica. Valjda sledeca generacija nece morati da ponovo ispravlja nepravde sadasnjih bh.drzava prema gradjanima i njihovom privatnom vlasnistvu.

DRAZEN SIMIC