INTERNAT ILI MAUZOLEJ

Kako doci do glavnog grada?

Banjaluka, 8.novembra (AIM)

Bosna i Hercegovina ima pet vecih gradova: Sarajevo, Banjaluku, Zenicu, Tuzlu i Mostar. Po Dejtonskom sporazumu samo je Banjaluka ostala u Republici Srpskoj, dok se za Mostar i dalje, svako svojim sredstvima, bore Hrvati i Bosnjaci s izvjesnoscu da cemo u buducnosti imati jos jedan Jerusalim. Hrvatima "treba" Mostar, da bi, kako sami isticu, i oni imali jedan veci grad dostojan da bude stolni grad njihove etnicke zajednice, znane nam Herceg-Bosne, Bosnjaci ga ne mogu da daju jer bi se na taj nacin odrekli svog koncepta jedinstvene drzave.

Bosnjaci su bili spremni da se bore za Sarajevo do posljednjeg covjeka, jer bez Sarajeva nema ni njihove Bosne. Ali i Srbima je Sarajevo bilo znacajno, stoga je i rat za Sarajevo bio tako okrutan, tako dug i, iznad svega, diktirao je trajanje bosanskog rata. Prema popisu iz 1991. godine u Sarajevu, samom gradu koji je sacinjen iz cetiri opstine, bilo je 192.000 Muslimana (kasnije Bosnjaka),a 92.000 Srba. Ako se uzme u obzir jos pet opstina koje cine siri prostor prestolnice, Srbima treba pridodati jos 50.00 0 stanovnika, sto je ukupno iznosilo oko 142.000. Srbi su od pocetka insistirali da se grad treba da podijeli na srpski i muslimanski dio, slicno Mostaru, ali za svoju ideju, za koju je izginulo mnogo Srba, nisu pronasli podrsku kod onih koji su krojili bosanske mape, iako se paralela izmedju Sarajeva i Mostara mogla sasvim lako uspostaviti. Sasvim neocekivano, i u skladu s ratom, Srbi su, po zakljucenju Dejtonskog sporazuma, odlucili da kolektivno napuste sarajevske opstine i da grad ostave samo sa onim Srbima koji su ostali, ko zna iz kojih sve razloga, u samom gradu. Strasni egzodus jos jednom je pokazao da ovaj bosanski karakazan i dalje kljuca.

Odbjegli sarajevski Srbi mogli bi na primjeru sarajevskih Hrvata danas nauciti kako se politickim sredstvima treba i moze boriti za svoje ideje i da je njihov odlazak bio apsolutno nepotreban i po konacne srpske interese krajnje stetan. Ostavsi samo na rubnim krajiccima sarajevskih opstina, oni sarajevski Srbi koji nisu otisli dalje, danas se nalaze u izuzetno nezavidnom polozaju. Taj polozaj iz dana u dan bice sve gori i nikakve administrativne mjere ne mogu da ga dovedu u ravan zivota dolje u nekadasnjem njihovom gradu. Naprotiv, razlika ce se povecavati na stetu "brda", a Sarajevo ce logikom glavnog grada i znacajne inostrane pomoci, prilicno brzo da zacijeli svoje rane. Kao i u svakom izlogu, u Sarajevu bi trebalo da bude sve najbolje.

Srbi, pak, suprotno svojoj proklamovanoj logici konacne diobe od ostala dva naroda u BiH, umjesto da granicu svog entiteta smatraju stvarnom drzavnom granicom, odlucuju da se zadrze tu, na medji, i da grade neko novo, srpsko Sarajevo. Jedva da ima primjera u svijetu da jedna drzava zeli svoju prestolnicu smjestiti uz tudju. Vjerovatno da bi jedni drugima mogli ici na ka(h)vu, posto se namjeravaju razvijati "najsrdacniji dobrosusjedski odnosi". Na stranu sala, pogledajmo da li je to dobra odluka, slijedeci logiku da je pretresanje argumenata za i protiv, prije samog ulaganja ne malih sredstava ove siromasne zemlje, u svakom slucaju dobro i korisno.

Pristalice ideje o potrebi gradnje Srpskog Sarajeva i dalje potezu ranije argumente po kojima odlazak adminstracije sa Pala znaci gubitak tih krajeva. Njih ne zanimaju proste cinjenice da na Palama ne moze danas da se smjesti ni da se ustanovi administracija potrebna da bi funkcionisala Srpska, ali ni u buducnosti ne treba ocekivati da se ti uslovi mogu da stvore. Svi oni koji su morali da borave na Palama tokom ovih ratnih godina znaju dobro kako je zivjeti internatskim zivotom, tako se ne moze dugo. Administracija treba da bude tamo gdje moze da bude, gdje ima najbolje uslove za rad, bez obzira na necije zelje, snove ili politicke iluzije. Nije vise rijec o regionalnim svadjama i sukobima, rijec je o potrebi da drzava djeluje, da bude efikasna, da se u njenom izgledu i radu vidi logika moderne drzave.

Kazu nam da ce se Srpsko Sarajevo sagraditi u bliskoj buducnosti, na prostoru sadasnjeg rubnog naselja Lukavica. Da se tu mogao da sagradi grad sigurno bi do sada bio sagradjen, ali oni koji su gradili nekadasnje Sarajevo (prvenstveno Turci, potom i Austrijanci) slijedili su logiku ljudskih potreba i mogucnosti nekog prostora i grad smjestili uz rijeku Miljacku. Pored te, prostorne nemogucnosti, koju do kraja nije uspjela da savlada cak ni takva zemlja kao sto je Brazil, zaboravlja se jednostavna cinjenica da se gradovi ne grade brzo, narocito ne u siromasnim zemljama. Stare gradove sagradili su njihovi stanovnici, cak i reprezentativne gradjevine plod su sire vizije razvoja neke bogate sredine, ali one ne cine grad. Nekadasnju, onu predratnu Banjaluku, sagradili su njeni trgovci, dok je drzava intervenisala samo u nekoliko gradjevina u centru.

Socijalisticki sistem preraspodjeljivao je nezaradjeno i zaradjeno, uzimao kredite i uludo ih trosio podizuci vjestacki standard kako bi kupio socijalni mir. Tako su nasi gradovi narasli preko svake mjere, krajnje parazitski. Sarajevo je bilo i ostalo jedan od tih i takvih gradova, gdje je, prvo, pedesetih godina radnom akcijom pocelo da se gradi tzv. Novo Sarajevo, da bi se, tek poslije 1974. godine, u vrijeme Branka, Hamdije i Nikole, kreditima i tudjim parama sagradile bezbrojne stambene zgrade koje su ispunili cinovnici i nesto malo radnika zaposlenih u sarajevskoj industriji.

(Jednako kao i Beograd poslije 1918. godine, Sarajevo je, u nesto skromnijim okvirima, stvorilo odredjeni tip ponasanja, covjeka kome je pripadnost gradu odredila i njegov karakter. Centralizujuci svu administraciju u posljednjih stotinu godina, BiH upravljaci su kod Sarajlija razvili veoma snaznu potrebu da upravljaju, rukovode, naprosto vladaju.)

Hoce li se na slican nacin i u buducnosti graditi novi i razvijati stari gradovi? Tesko. Brozovskih kredita vise nema, kapital je tako nistavan da se svodi na sitne transakcije tipa trange-frange, porez se jedva ubire, ostali su samo fondovi, ti zaostali otudjeni centri moci, takodje poluprazni, ali jos uvijek znacajni za sirotinju u Republici Srpskoj. Pitanje je, danas i ubuduce, kako ce se koristiti sredstva iz tih fondova. Nemamo pruga, nemamo puteva, nemamo struje, kako cemo u treci milenij poslije Hrista?! Hoce li se graditi gradovi-mauzoleji, ili ce skromnost, domacinsko poslovanje i razboritost napokon pohoditi i nas? Ako tako bude, pitanje gdje ce da bude glavni grad je sasvim sporedno, jer odgovor na njega zna svako dijete. Administracija ce biti tamo gdje jedino i moze da bude. Pustimo i zivotu da uradi nesto za sebe i nas!

(AIM) Ranko Risojevic

x y y