S ONU STRANU KAPIJE

PCELAMA TREBA PJEVATI

Sarajevo, 5.11.96.(AIM)- Zavod za zastitu djece i omladine u Pazaricu, jednoj od bivsih sarajevskih prigradskih opstina, nikada nije bio pretjerano tretiran. Danas, gotovo da je zaboravljena ova ustanova u kojoj se nalaze lica sa specificnim psihofizickim smetnjama u razvoju. U toku proteklog rata ovdje je bilo smjesteno 460 sticenika iz BiH, Hrvatske i Slovenije, starosti izmedju pet i cetrdeset godina, a najstariji stanovnik sada ima sezdeset godina. O ovih 460 ljudskih bica, od kojih svako ima specificne potrebe, brine se 68 uposlenih, od kojih neki u Zavodu rade i po 28 godina.

Prema rijecima glavne sestre sticenici nikada ne ostaju sami. Tokom citavog dana su pod nadzorom medicinskih sestara, defektologa, pedagoga...Ne pokazuju agresivnost i netrpeljivost, samo su radoznali i spremni na razgovor s novim ljudima...

Na kapiji Zavoda docekao nas je Ante, covjek cije su godine ne daju lako odrediti. Pozelio nam je dobrodoslicu i odveo nas u upravnu zgradu, svom, kako kaze, direktoru Radmilu, inace psihologu - pedagogu, od kojeg saznajemo da je Ante u Zavod primljen jos kao dijete. Ne sjeca se koliko je godina imao tada. Ima osjecaj velike odgovornosti za "njegovu Kapiju".

"Ja ti cuvam Kapiju dugo. Pazim da neki neposlusni ne izadju van doma. Ponekad pomazem sestrama oko ovih manje poslusnih", kaze Anto, koji tvrdi da su disciplina i red u ovom domu najvazniji. Takvih kao sto je Anto, cuvara Kapije, ima jos sedam.

U uredu "direktora" Zavoda zaticemo Pija, dvanaestogodisnjeg djecaka, rodjenog u Zenici, koji ce nam pokazati kako su djeca ipak samo djeca bez obzira i na tesku bolest. Zabavljao nas je svirajuci na gitari.

Zavod cini kompleks od osam objekata. Svaka je zgrada specijalizirani objekat. U nekima su tesko pokretni sticenici, oni kojima je stepen deformacije toliki da ne dozvoljava kretanje, te grupe djelimicno radnosposobnih sticenika. Oni nesto agresivniji odvojeni su u poseban dio Zavoda. Pored toga Zavod ima i ucionice, u kojima edukaciju prolazi 50 sticenika.

U jednoj od takvih prostorija upoznali smo Adema iz Tuzle i Mikija iz Zenice. Za Adema kazu da, najvjerovatnije, ima sposobnost kojom ne raspolaze niko u svijetu. On, naime, moze uhvatiti petnaest pcela i drzati ih u rukama, da nijednu ne izgubi i da ga nijedna ubode. Adem kaze da to nije tesko.

"Jednostavno je. Pjevas im i one same dolaze. Lijepo ih stavljas u skupljene sake. Ako ih ne gnjavis, one te nece ubosti. Ma, znas, pokazao bi to, ali sad ih vise nema. A, vidi bona, kako mi je lijepa tapiserija. Brzo cu je zavrsiti", rece Adem i nastavi da radi svoj posao, Bez vidljive zelje za daljim razgovorom.

Glavna sestra nas je odvela do odjeljenja gdje leze potpuno nepokretni sticenici. Sobe su im lijepe i uredne. Prepune igracaka. Tesko da ih mozete zamijetiti kad vidite tridesetogodisnjeg covjeka s teskim deformacijama glave kako lezi zamotan poput djeteta i bespomocno place. Ili, drugu odraslu osobu koja se bukvalno zamotala u cvor. Morate pomisliti sa koliko strpljenja rade oni koji se o njima brinu. To se moze samo uz ogromnu ljubav i zelju da se pomogne cijelom svijetu.

Prolazimo i kroz odjeljenja sa agresivnijim sticenicima. Gledaju uprazno i kao da nas uopste ne primijecuju. Susrecemo cetrdesetogodisnju Miru. Rodjena je u Zagrebu, i ona je kao i jos sezdeset dva sticenika Zavoda u Pazaricu, drzavljanin R Hrvatske. U Zavod su je primili kada je imala samo dvanaest godina. Kako sama prica, i ona zna praviti tapiserije, ali nece to da radi, ne odgovara joj.

"Necu da pravim tapiserije. Zenska glavo, to nije moj nivo. Pogledaj, kako sam obucena. Ne nosim ja svasta. Ja sam ti rukovodilac svoje radne jedinice. U njoj se brinem za troje male djece. Mi smo najurednija soba ovdje", govori, a na nase pitanje da li se dobro brinu o sticenicima, odgovara: "Brinu. Svi nas ovdje vole, a kako i ne bi kad pravimo najmanje problema. Samo su mi smijesni sto mene primise u dom. Sta ces, ludji su od mene". Nije propustila da nam pokaze svoje ormare, sa besprijekorno slozenom garderobom i gomilom sredstava za higijenu. Pozeljela je da je slikamo sa njenom omiljenom drugaricom, lutkom Barbi.

Potpuno iscrpljeni, odlazimo. Na Antinoj Kapiji ispratili su nas vaspitaci i sticenici, sa zeljom da im opet dodjemo u posjetu, bar mi, kad ih vec niko drugi ne obilazi. Bas kao sto na bolest i bolnicu ne mislimo dok se ne radi o nama samim ili nekom nama bliskom. A zive ljudi i s one strane kapije.

NERMINA MUJCINOVIC