DASAK PROMJENA U SPLITU

AIM, SPLIT, 4.11.1996. Obiljezavajuci 1700 godina postojanja Split bi u rezimeu posljednjih godina mogao iskazati sve osobitosti grada na raskrizju civilizacija, sa cjelokupnim spektrom mediteranskog kolorita, ali i temperamenta, koji se viseznacno iskazivao posebno posljednjih ratnih godina. Grad ciji su gospodarstveni i razvojni problemi dobro dijagnosticirani sredinom 80-tih godina, kada je i dobio nadimak "vrazji otok", svoje definitivno potonuce dozivio je nakon visestranackih izbora 1990.g. i smjene vlasti. Novouspostavljena vlast nije bila ni spremna ni sposobna da se uhvati u kostac sa naslijedjenim problemima, a u konceptu posvemasnje centralizacije hrvatske drzave raspadi velikih poslovnih sistema, dojucerasnjih zastitnih znakova Dioklecijanovog grada, pravdani su lakonski izjavama kako "socijalisticki mastodonti" i ne mogu prezivjeti prelazak na trzisnu privredu.

Na sve se to nakalemio rat, koji je prve znacajnije oziljke ostavio na privredi vezanoj za turizam, a potom i ostaloj, sto je sve zajedno doprinijelo raspadu brojnih poduzeca, stecajevima i masovnom otpustanju radnika. Prilikom brojnih otkaza ceh su medju prvima placali clanovi bivseg Saveza komunista, a prerastanjem pobune hrvatskih Srba u rat nacionalna euforija, zahuktana jos u vrijeme predizborne kampanje reflektirala se i na nesmiljeno dijeljenje radnih knjizica radnicima srpske i crnogorske nacionalnosti, pri cemu su bili brojni zahtjevi za njihovo javno izjasnjavanje o lojalnosti hrvatskoj drzavi. Potpuna eskalacija rata je definitivno uspostavila okvir u kojem su krsenja ljudskih prava u Splitu dosegla razmjere kakvih nije bilo u Hrvatskoj u gradovima koji slicno Splitu nisu bili izravno izlozeni neprestanom granatiranju od strane pobunjenih Srba i tada jos zvanicno zovuce JNA, kao sto je to bilo u Vukovaru, Osijeku, Karlovcu, Gospicu ili pak Drnisu.

Sto zbog ukupne situacije, sto zbog okruzja, pri cemu je linija bojista u okolici grada bila povremeno samo na 50-tak kilometara udaljenosti, Split je u nametnutoj mu prometnoj izolaciji dobio pravila koja nisu primjenjivana ni u jednom drugom gradu. Preko 2000 telefonskih prikljucaka bilo je iskljuceno i to uglavnom onima nehrvatske nacionalnosti. U otprilike toliki broj stanova bespravno su se uselili novi stanari, a zvanicna statistika govori da je iz dijela tih stanova bespravno izbaceno nekoliko stotina porodica. Uz sikaniranje nehrvata na radnim mjestima, brojne otkaze, slanja na "cekanja" i brojna hapsenja zabiljezen je i niz ubojstava cije se pocinitelje nije otkrilo ni do danas mada su predstavnici organizacija za ljudska prava indirektno davali do znanja kako su pocinioci poznati, ali ih se ne moze privesti pravdi zbog postojecih okolnosti. Gnjev gradjana, potenciran sve losijim standardom djelovao je zasljepljujuce pa mnogi nisu vidjeli da se istovremeno sa "onima koji su nam sve ovo ucinili" slicno sprema i samim Hrvatima. Tako je doslo do brojnih miniranja objekata, pa su vece materijalne stete u Splitu prouzrokovane aktiviranjem eksplozivnih naprava nakon odlaska JNA, nego za cijelo vrijeme njenog prisustva u Splitu, te napada na grad 15. XI 1991.g.

Grad se prvi put uzbunio kada su pripadnici Vojne policije na smrt prebili jednog od "prvoboraca" Domovinskog rata. Usred grada organiziran je prosvjed sa trasparentima na kojima je bilo ime i slika ubijenog hrvatskog dragovoljca. Radilo se po svemu sudeci o privatnom obracunu. Nitko nije kaznjen, a sve se pokusalo zataskati navodjenjem da je ubijeni bio kriminalac i prije rata, pa je nabavka oruzja za tadasnji Zbor narodne garde ispala kao logican slijed njegovog svercerskog zivota. Od tada pa do danas dogodila su se jos cetiri nerazjasnjena ubojstva, koja valjda cekaju bolje dane za otkrivanje njihovih pocinilaca.

Split je tako dodirnuo ne samo ekonomsko nego i moralno dno sto je vjerovatno pospjesilo i procese otreznjenja koji se za sada vidi tek u ponekim vise kulturoloskim zbivanjima, oslikavajuci ipak promjenu stanja svijesti stanovnika ovog grada. Prvi znacajniji iskorak u tom smislu, ili bolje receno pokazatelj promjena bili su lokalni izbori 1993.g. kada su vlast u gradu osvojile oporbene stranke na celu sa liberalima. Takvom razvoju doprinijeli su i mediji. U prvom redu dnevnik "Slobodna Dalmacija" koji je sve do ozujka 1993.g. uspio ocuvati svoju nezavisnost postigavsi za ratne uvjete i uvjete drasticnog pada standarda tirazu od cak 17o tisuca primjeraka. Prestankom njene nezavisnosti pojavio se tjednik "Feral Tribune", a i postojeci elektronski mediji su sve manje mogli prikrivati stvarno stanje stvari prateci ujedno aktualna zbivanja i uklapajuci se u njih. Tako je pocetkom ljeta lokalna radio stanica "Gradska mreza" sukladno trendu normalizacije emitirala, doduse u okviru nocnog - erotskog programa uzivo razgovor sa novinarima beogradske nezavisne radio stanice B-92.

Najnoviji "slucaj" je emitiranje na lokalnoj-zupanijskoj Adriatik televiziji emisije o ljudskim pravima, emitirane nakon obznanjivanja odluke o konacnom prijemu Hrvatske u Vijece Evrope. Rijec je o nezavisnoj televizijskoj stanici ciju cetvrtinu vlasnistva posjeduju sami novinari i uposleni u ATV-u, a sama emisija je emitirana u okviru redovne serije informativno- politickog magazina pod nazivom "Cenzura". "Odlucili smo raditi aktualne gradske, zupanijske i drzavne teme i ova emisija ne iskace iz tog konteksta. Na isti nacin smo radili emisiju o slobodi medija, Sporazumu o normalizaciji odnosa sa SRJ, problem mirovina. Mi ne dajemo svoj stav nego predocavamo uvijek dvije strane jedne medalje, ukljucujuci javno mnijenje" kaze producentica Jadranka Bosnic Matijasevic, inace i jedna od troje urednika ove emisije. Emisija bi vjerojatno i bila tretirana kao jedna od mnogih da se ipak ne radi o tome da prvi puta jedan elektronski medij u Hrvatskoj i to sveobuhvatno obradjuje ovu temu, do sada "rezerviranu" za takozvane nezavisne medije i neobradjivanu u drzavnim i provladinim medijima, bar ne u svojoj slozenosti tog problema. Ono sto daje posebni znacaj emisiji nije samo to sto je prva i sto na kvalitetan nacin tretira tu problematiku, vec sto su se u njoj prvi put pojavili obicni ljudi, Splicani koji su se bez ustrucavanja, pred kamerama izrazavali i to gotovo svi negativno o stanju ljudskih prava. Od 19 anketiranih metodom slucajnog odabira na gradskim ulicama samo su se dvojica izrazila pozitivno o stanju ljudskih prava, pri cemu je jedan od njih na dodatni upit o bespravnim delozacijama odgovorio kako bespravnost tog postupka ovisi o tome "tko to radi i prema kome".

Kako su u emisiji prezentirani stavovi svih strana, od onih koji zastupaju ili predstavljaju vlast, pa do predstavnika organizacija za ljudska prava, bilo je ocito da su stavovi gradjana blizi ovim drugima, mada ih uvijek nisu znali iznijeti tako artikulirano kao aktivisti tih organizacija. Interesantan i nadasve indikativan je primjer dr. Ante Carica, profesora krivicnog prava na Splitskom Pravnom fakultetu, inace clana Drzavnog sudbenog vijeca koji se takodjer nasao medju slucajno anketiranim gradjanima. Ocito svjestan da je tijelo u kojem sjedi bar za sada ipak prije paradrzavni nego nezavisni organ, on je pokusao izbjeci odgovor pravdajuci se kako je pitanje suvise kompleksno da bi u kratkom roku odgovorio. Ipak upao je u ispitivacevu zamku pa je ustvrdio kako vjeruje da ce prijem u Vijece Evrope ipak promijeniti stanje. U svakom slucaju, pa makar i ne uvijek suvislo, gradjani su istakli citav niz prava za koja smatraju da su neotudjiva, a da im se uskracuju. Tako su spominjana prava na rad, zaradu, mirovinu, stan, gradjanski status, pitanje pravne sigurnosti, slobode medija, te jednakosti gradjana s obzirom na nacionalno porijeklo. Pri tome su najblaze zakljucne ocjene bile poput one kako je "stanje bolje nego je bilo, ali nesloboda je i dalje" ili pak kako je "legislativa dobra, ali se zastita ne provodi dobro u praksi". Kada se uzme u obzir da pri odgovaranju i na bezazlenije upite pred televizijskim kamerama kod ljudi proradi suzdrzanost onda su misljenja dobivena u anketi jos znacajnija i pokazuju da je u svijesti ljudi doslo do znacajnijih pomaka, jer ne samo da bi prije dvije godine bilo nemoguce snimanje ovakve emisije, nego bi bila nemoguca i njena realizacija, jer bi se malo tko osim "poslovicno" opredijeljenih boraca za ljudska prava uopce usudio stati pred televizijske kamere, ili, ako bi se to i desilo odgovori bi unatoc svemu bili zasigurno nijecni.

"Stanje ljudskih prava u Hrvatskoj i novoosnovanim postkomunistickim drzavama je jos uvijek delikatna tema, prozeta politickim i ideoloskim diskursom koji otezava objektivan pristup i analizu problema. Pri tome svako postavljanje pitanja ljudskih prava otvara pitanje motiva pri cemu se i samo pokretanje teme interpretira kao napad na tekucu politiku Vlade ili apologija postojeceg politickog sistema", kaze urednik emisije Eugen Jakovcic, dodajuci kako u Hrvatskoj nema kulture ljudskih prava. "Za razliku od zapadnjacke demokratske kulture na nasim prostorima je jedan kolektivisticki stereotip - komunisticki, zamijenjen drugim - nacionalizmom, dakle opet suprotno od doktrine ljudskih prava", kaze Jakovcic objasnjavajuci poticaj za obradu ove teme. U emisiji je kao cinjenica koju treba uzeti u obzir kada se promatra specificnost stanja ljudskih prava spomenuto stanje ni rata ni mira, potom agresije kao negacije prava na zivot, potom negacija prava na dom, fenomen prognanih i izbjeglih, jos uvijek postojanje podrucja "koje drze pobunjenici", "srpska politika etnickog ciscenja", ali je konstatirano kako "ove mjere opreza ne smiju predstavljati prepreku za objektivnu valorizaciju stanja ljudskih prava u Hrvatskoj. Stoga ove olaksavajuce okolnosti ne mogu posluziti kao olaksavajuce mjere za limitiranje prava pojedinaca ili skupina na principu reciprociteta. Koncept ljudskih prava ne izuzima od krivnje zbog reciprociteta to jest zbog cinjenice da je primjerice nasa etnicka skupina u drugoj zemlji tretirana losije nego li mi tretiramo etnicku skupinu te druge zemlje", istaknuto je u emisiji. Takav stav, koji se skraceno i pojednostavljeno moze iskazati kao "razumijem, ali ne opravdavam" predstavlja znacajan iskorak u promisljanju ljudskih prava na javnoj sceni s obzirom da ni vecina politickih stranaka jos nije na takav nacin formulirala svoj odnos prema tom problemu, stalno se pribojavajuci prigovora o navodnoj nedrzavotvornosti.

"Bitka za ljudska prava je danas mocan faktor borbe protiv autoritarnih tendencija - nametanja drzave kao jedinog parametra funkcioniranja drustva. Opcinjenost drzavom u tom ce smislu uvijek predstavljati opasnost za ljudska prava, jer standard njihove zastite ovisi od politicke kulture stanovnistva i posebno njegovih politickih lidera, te od prihvacanja temeljnih vrijednosti civilnog drustva", kaze Jakovcic.

Da je tome tako pokazuju i brojne prijetnje upucene telefonom nakon emisije predsjedniku Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Drugi nisu imali takva iskustva, jer su im telefoni nepoznati ili tajni. Suradnica Hrvatskog helsinskog odbora koja je dala ozjavu jer se Ivan Zvonimir Cicak uplasio da ce njegova biti redizajnirana, kaze kako oni i nemaju telefon, ali da je povodom skupa o Srbima na telefon u Zagrebu stiglo mnostvo najpogrdnijih poruka. Takva reakcija ukazuje na to da ljudi za sada imaju jos uvijek manje razumijevanja za krsenje ljudskih prava po nacionalnoj osnovi, jer su rane koje je nanio rat jos duboke i otezavaju racionalniji pristup tom segmentu krsenja ljudskih prava. S druge strane, ohrabruje cinjenica da ovoga puta nitko nije zvao televiziju koja je emitirala takvu emisiju.

PERO JURISIN