AMERICKO DOVODjENJE HRVATSKE U RED

AIM, ZAGREB, 3.11.1996. Kad Hrvatska televizija objavi Miljenka Manjkasa, koji je nedavno iz Predsjednickih dvora prekomandiran za politickog komesara najmocnijeg medija, ili Nenada Ivankovica, glavnog urednika "Vjesnika", to je najbolji znak da je nesto krenulo po zlu. Ova dvojica, povremeno uz pomoc gastarbajtera Carl Gustava Stroma, imaju zadatak objasniti hrvatskom pucanstvu zasto nas mrzi Evropa, zasto nas ne razumije Amerika, zasto je Peter Galbraight ponasa kao da mu je Hrvatska privatni ranc, zbog cega general Klein nije sposoban, ili da je Ghali zapravo francuski covjek.

A upravo ovih dana generali drzavotvornog novinarstva imali su pune ruke, jer tesko da su te svoje komentare pisali glavom, da bi opravdali dva ogromna fijaska hrvatske diplomacije. Trebalo je neukom narodu objasniti zasto je u Luxembourgu prihvacen regionalni pristup i zasto ta imbecilna Evropa nikako da shvati da je Hrvatska srednjoevropska i sredozemna, a ne balkanska zemlja koju se ne gura u nekakve ekonomsko-politicke intergracije ne samo sa BiH, Srbijom i Makedonijom, nego cak i sa Albanijom. No, ako je to i bio laksi posao, jer i sam ministar Granic izjavio je da se tako nesto ocekivalo, a kako i ne bi kada je potpuno jasno da kljuceve krize u BiH drze upravo Hrvatska i Srbija, a da su uz to deytonski sporazum zapravo vec na neki nacin u istom loncu, nesto teze bilo je odtrpiti, a potom i racionalno objasniti pljusku koju je Amerika Hrvatskoj opalila povodom njezinog zahtjeva da UNTAES mora otici odmah iz Hrvatske.

Meta napada po tko zna koji put bio je Boutros Boutros Ghali, taj vjecni hrvatski neprijatelj, koji se drznuo da hrvatsku vlast optuzi za nekooperativnost, za ratno huskastvo (izjave ministra obrane Suska), a onda je jos na kraju predlozio da medjunarodne snage ostanu u Hrvatskoj do srpnja, s mogucnoscu da se nakon toga u hrvatskom Podunavlju instalira neka vrsta promatracke misije. Vec spomenuti Manjkas u svom je hitrom komentaru, ocito napisanom negdje drugdje, zaigrao na kartu sukoba Ghali-Clinton, jer toboze on svojim izvjestajem zapravo baca rukavicu Americi u bitci za jos jedan mandat generalnog sekretara. Drzavni mediji orkestrirano su iznosili tvrdnju kako Ghali prica jedno, a general Klein drugo, jer se navodno upravitelj podrucja pod nadzorom UNTAES-a dogovorio sa predsjednikom Tudjmanom da ce UN snage predati Podunavlje Hrvatskoj do kraja travnja, s tim da bi strane vojne postrojbe imale jos tri mjeseca za povlacenje, sto ce reci do sredine srpnja. Na sve to je Tudjman pristao nakon sto je jos jedanput zaigrao na kartu "dogadjanja" prognanika, prije toga donijevsi odluku kako izbori moraju biti odrzani do 15. prosinca, a UNTAES otici 15. sijecnja. Takvu je predsjednikovu odluku verificiralo i Vijece obrane i nacionalne sigurnosti, potom je na istu temu usvojena i saborska deklaracija, koja je trebala ojacati Tudjmanov pregovaracki polozaj.

Dakle, za razliku od srpske strane koja se pozvala na Erdutski sporazum i zatrazila da se mandat produzi jos godinu dana, Tudjman je nakon diskretnog zveckanja oruzjem ipak pristao na formulu tri plus tri. Ali bio je to, kako se pokazalo, jos jedan Tudjmanov racun bez krcmara, jer Ameriak mu ovaj put nije dala zeleno svijetlo za vojnu skciju, niti je pristala podrzati revidirane hrvatske zahtjeve, a kako se kasnije pokazalo nije ni Ghali nista ucinio sam na svoju ruku.

Naime, dok su televizija, radio i drzavni mediji bljuvali po generalnom tajniku UN, dok su ga optuzivali kako on prica jedno a Klein drugo, u SAD je pozvan ministar obrane Gojko Susak. I na kraju, bez obzira sto su hrvatski mediji o tome sto se dogodadjalo u Washingtonu javnost izvjestavali na zlicice, pokusavajuci sakriti sto je zapravo bio pravi razlog posjeta, sam Susak na CNN-u izjavljuje kako je Hrvatskoj zapravo svejedno da li ce onih famoznih tri plus tri biti sest, te da njegova zemlja zapravo nema nista protiv toga da i nakon 15. srpnja u istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu ostanu neke promatracke ili slicne snage. Ispalo je tako da zapravo izmedju hrvatskih zahtjeva i Ghalijevog prijedloga zapravo i nema nikakvih sustinskih razlika, pa u krajnjoj liniji ni izmedju onoga sto je trazila srpska strana.

Veliki hrvatski prekomorski saveznik nije imao razumijevanja za Tudjmanove muke, kojem se priblizavaju predsjednicki i lokalni izbori, makar dok traje americka predizborna kampanja, ali da bi se izbjegao dojam potpunog fijaska amaterskog pokusaja pritiska, koji je isao dotle da su vec pripremani izborni spiskovi, Hrvatska je jednostavno presutila sluzbeno saopcenje State Departmenta. A u toj za vecinu Hrvata nepostojecoj izjavi glasnogovornika Nicolasa Burnsa stoji da "SAD ocekuju jamstva o suradnji Hrvatske, posebno u vezi predlozenog produzetka mandata UNTAES-a za dodatnih sest mjeseci, kao sto je preporucio glavni tajnik UN, s predvidjenim nastavkom promatracke misije do kraja godine". Hrvatska je uz to "zamoljena" da prestane napadati generala Kleina, ali i da svoju javnost izvjesti o sadrzaju Erdutskog sporazuma, kojeg su mnogi vec zaboravili. Susak je po povratku iz Amerike, gdje je ujedno obavio i lijecnicki pregled nakon proslogodisnje operacije pluca zahvacenog karcinomom, izjavio kako Amerika podrzava ukljucivanje Hrvatske u evroatlanske integracije i zapadne obrambene strukture, pri cemu je prvi korak prikljucenje Partnerstvu za mir, ali opet je "ponesto" presutio. Zaboravio je spomenuti da su SAD zabrinute zbog ogranicavanja slobode medija i nezadovoljne suradnjom sa Sudom za ratne zlocine u Haagu."

Vise je nego ocito da je Susak zapravo pozvan na jos jedno ribanje i da je vrijeme odabrano po mjeri Amerike, a za uzvrat Hrvatskoj je prepustena puna vlast nad pet sela u blizini Lipovca, gdje se prognanici, ako bude zavrsena obnova, jer su potpuno unistena, mogu vratiti do Nove Godine. Istodobno, prvi put nakon 1990. godine, oko 2500 prognanika moglo je za blagdan Svih svetih (1. studenog) posjetiti groblja u 30 naselja, ukljucujuci Vukovar. Suprotno nekim pesimistickim scenarijima, odavanje pocasti svim mrtvima proteklo je bez incidenata, sto samo govori da je izvrsen i pritisak na srpsku stranu.

Na redu su Manjkasi, Ivankovici, Stromovi i slicni citaci tudjih tekstova i teza da objasne narodu kako se radi o jos jednoj velikoj hrvatskoj pobjedi, a vec sada se moze pretpostaviti kako ce naglasak biti na saveznistvu sa Amerikom. Sada kada je jasno da Amerika nije podrzala Hrvatsku na redu su price o vojnoj suradnji, o dolasku americkih oficira, o kupnji naoruzanja i opreme, o skolovanju u americkim vojnim ucilistima, a zapravo o definitivnom pretvaranju hrvatske u koloniju i americku bazu u Evropi. Zbilja je zacudno dokle ce se hrvatska sluzbena politika ponasati kao netko kojeg svi mrze, a ne shvacaju da je tome ponajprije sama doprinijela, jer se mala prznica, glumeci nekakvu regionalnu silu, olako odrice pouzdanih i iskrenih prijatelja i saveznika, leteci kao izgubljena pcelica od cvijeta do cvijeta sa kojih je vec netko pokupio nektar.

GOJKO MARINKOVIC