DILEME ZBOG REGIONALNOG PRISTUPA

AIM, ZAGREB, 2.11.1996. Bauk "regionalnog pristupa", koji je nekoliko posljednih mjeseci kruzio nad Hrvatskom, na kraju se meko, ali uz mnogo okolne buke prizemljio. Ministarsko vijece Evropske unije proslog je tjedna u Luxembourgu usvojilo dokument "Zakljucci Ministarskog vijeca EU o regionalnom pristupu", u kojem kljucna recenica glasi da "ce se odnosi Evropske unije sa zemljama tog dijela Evrope razvijati onako kako ce se razvijati i odnosi tih zemalja medjusobno".

Zakopcana sintagma "tog dijela Evrope" nije u dokumentu desifrirana i razjasnjena, ali se iz prijasnjih dokumenata i izjava jasno razaznaje da se to odnosi na sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije, osim Slovenije (njima su sada, prema nekim interpretacijama, dodati i Albanija, Bugarska i Rumunjska). Zasto se te zemlje uzimaju kao dio cjeline, kada se zna da se ta cjelina netom raspala, nije ni sada ni ranije do kraja i taksativno objasnjeno, iako se o "regionalnom pristupu" pocelo govoriti jos prije otprilike godinu dana.

Prvi put on je nesto iscrpnije izlozen hrvatskoj strani polovicom ove godine, kada su Zagreb posjetili najvisi duznosnici Evropske unije Jacques Santer i Lamberto Dini. Javnost ni tada nije podrobnije obavjestena o cemu se radi, osim sto je iz rezolutnih izjava Franje Tudjmana i Mate Granica da je Hrvatska dio srednje Evrope i Mediterana, a ne Balkana, bilo vidljivo da se Zagreb nagovara na nesto sto on ne zeli prihvatiti. Stvari su postale dodatno komplicirane cinjenicom sto je u medjuvremenu odluceno da Hrvatska ipak bude primljena u Vijece Evrope, cime je ona stekla prednost nad oba istocna susjeda (SRJ, BiH), u cemu bi se ta prednost morala ocitivati ako ne u pravu pojedinacnog, a ne grupnog priblizavanja najslozenijim evro-atlantskim intergracijama (EU, NATO)?

Ipak stvari su krenule drugim tokom. U Luxembourskom dokumentu o "regionalnom pristupu" znatan dio odnosi se na BiH, za koju je predvidjeno niz mjera - unapredjenje ljudskih prava, bolja suradnja s Haaskim sudom, sloboda kretanja i povratka izbjeglica - koje bi bile okrunjene novim izborima u prosincu

1. Iz ovoga je vidljivo da je BiH, koja je u glavama ostrascenih nacionalista iz istocnog i zapadnog susjedstva dozivljavana kao posljedni kamen bivse Jugoslavije koji treba razoriti, postala naprotiv ugaoni kamen za neocekivano obnavljanje veza, istina labavih i privremenih, izmedju drzava nastalih njenim raspadom.

Dokument iz Luxembourga dozivljen je u Tudjmanovim dvorima s konsternacijom i uvrijedjenim uvjerenjem da je Hrvatskoj zadan udarac "s ledja". Kako je istih dana i Boutros Ghali izasao sa razocaravajucim prijedlogom Vijecu sigurnosti o sestomjesecnom produzetku mandata UNTAES-a - te gurnutom nogom za nova produzenja nekog oblika medjunarodne prisutnosti - odjednom je u vrhovnistvu narastao strah da se Ghali, a vjerojatno i neki u Evropi, svete Hrvatskoj zbog njenih dobrih odnosa sa SAD. Zato se u ovdasnjem tisku pojavila i spekulacija da je sve ovo pucanje s hrvatskog ramena na americku stranu oceana, pa je navodno postalo i "znakovito" sto nije objavljen americki "regionalni pristup". No, u hrvatskim diplomatskim krugovima, tocnije u uskom krugu diplomata koji nisu podlegli ideoloskim vrucicama, moze se saznati da u tom evropskom pristupu nema nicega sto bi kolidiralo s americkim (potonji je iskljucivo ekonomski orijentiran i svodi se na gradnju prometnih i drugih komunikacija izmedju zainteresiranim zemljama). Naprotiv, u Bruxellesu je vec pocelo uskladjivanje izmedju ova dva plana, koji se smatraju komplementarnim a ne konkurentskim.

Tako je postalo jasno da se u ovom slucaju vise ne moze igrati na kartu rivaliteta izmedju Amerikanaca i Evropljana, na sto se Hrvatska dosad cesto oslanjala, jer oni sada sinhroniziraju zavrsnicu ovdasnje ratne krize, i to na sljedecim osnovama: Evropljani bi se snaznije ukljucili u zbivanja narocito u BiH, ali bi i Amerikanci, koji su s tim suglasni, zadrzali dio prisutnosti, kako ne bi izgledalo da su svoj projekt (Daytonski sporazum) sasvim prepustili drugima. U svjetlu toga, nije iskljuceno da se Tudjmanu motaju po glavi najcrnje misli, jer je vec sasvim uocljivo da je Zapad stao na stranu Milosevica u izbornom suceljavanju s nacionalistickom opozicijom, dok se njega, evo, stavlja u neprilike. Da li to znaci da se alternativa u Hrvatskoj ipak ne bi smatrala tako nepozeljnom kao u Srbiji?

Uz ovo, najnovija zbivanja odmah su produbila i jos pritajeni sukob izmedju "evroskeptika" oko Gojka Suska i "evrooptimista" oko Mate Granica. Antagonizam je vec toliki da se ne iskljucuje da bi potonji mogao i pasti, optuzen da se igranje na evropsku kartu pokazalo potpuno krivim i stetnim za Hrvatsku. Te su optuzbe interno i pustene u opticaj u povodu Milutinovicevog posljednjeg posjeta Zagrebu, kada su razvijena jugoslavenska zastava na Ministarstvu vanjskih poslova i kratka protokolarna setnja Granica i Milutinovica gradom izazvali pravu erupciju bijesa u krugovima HDZ-a koje kontrolira Susak.

Zrinjevacka epizoda u tim se krugovima uzima kao bjelodan dokaz da Hrvatska od normalizacije s Jugoslavijom ima samo neprijatnosti i ponizenja, dok Beograd moze biti sasvim zadovoljan. Njemu normalizacija donosi zeljenu priliku da izadje iz depresivne ekonomske situacije, a posljednje inicijative evropske diplomacije oko "regionalnog pristupa" osiguravaju mu i potrebna medjunarodna jamstva za to. Osim toga, noviji razvoj dogadjaja u istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, jaca poziciju Jugoslavije i na tom podrucju. Pa ako je i jasno da ona s njim vise ozbiljno ne racuna, pruza joj se mogucnost da taktickim zatezanjem i popustanjem oko hrvatskog istoka, lakse ostvari neke druge, ponajprije ekonomske interese iz suradnje sa Zagrebom.

Analizama "evrooptimistickih" krugova stvari se vide drukcije. Diskretno se priznaje da je Hrvatska kocenjem demokratskih tokova u vlastitoj kuci te kompromitantnom bosanskom politikom samu sebe vezala uz ove prostore, i utrla prolaz "regionalnom pristupu" koji je toliko nervira i onespokojava. No, dodaje se da taj pristup ne treba odbiti, niti je to moguce - jer se regionalni pristup primjenjuje i na zemlje srednje Evrope koje nisu iskusile rat - nego ga treba iznutra omeksavati i priblizavati zeljenom kursu prema evro-atlanskim integracijama. Takodjer se podvlaci da ni mnogo razvijenijim zemljama (Austrija) brzi ulazak u Evropsku uniju danas nije vise tako privlacan kao donedavno, a neprijatni dokument iz Bruxellesa treba uzeti samo kao pocetak ionako dugog pripremnog razdoblja za ukljucenje u EU (njega nijedan pretedent ne treba ocekivati prije 2000 godine, a oni koji su posljedni u cekaonici ne prije desetak-petnaestak godina).

Ako ovo gledanje u vrhu hrvatske drzavne politike ipak prevlada (sto moze presudno ovisiti o tome kakav je zapravo zdravstveni karton Gojka Suska), ocito je da bi pred Hrvatskom stajalo razdoblje bitno drukcije od dosadasnjeg. Umjesto iluzija da se vanjsko okruzenje zemlje moze mijenjati "revolucionarnim" metodama kao unutrasnje, nastupilo bi "dosadno" vrijeme postupnog urastanja u svijet. Napokon!

MARINKO CULIC