NA ILIDZI, POKRAJ SARAJEVA

REKAO SAM JA MOJOJ STAROJ...

AIM, SARAJEVO, 31.10.96. Stana Luledzija, sedamdesetcetverogodisnja samohrana starica s Ilidze, lezala je ubijena u svojoj kuci, sve dok njeno nepojavljivanje nakon dva dana nije pobudilo sumnju susjeda. Isti dan, ispred kuce u kojoj je smjesteno udruzenje Demokratska inicijativa sarajevskih Srba (DISS), bacena je bomba. Nepun sat kasnije bomba je eksplodirala i ispred kuce advokata Kristofera Jokica, clana Udruzenja. Slijedecu vecer na ilidzanskom podrucju nakratko nestaje struje. U tom periodu opljackana je kuca obitelji Berak, inace aktivista DISS-a, sto, nazalost, nije nista neuobicajeno za ovdasnje prilike. Rijplijevski pak zvuci da su za nepunih pola sata mraka pljackasi kuce Berak, koje bi nestanak elektricne energije na tom podrucju takodjer trebao iznenaditi (da li!?), uspjeli iscupati cak 36 utikaca, izvaliti i iznijeti radijatore, cijevi i kompletno postrojenje centralnog grijanja, te druge "sitnice" koje se bez kamiona i arganizirane akcije tesko mogu odnijeti. Sutradan su u opustosenu kucu uselili nepoznati ljudi Jutro kasnije, u plamenu je izgorjela kuca Bozice Stanisic (pomajke Miodraga Stanisica, predsjednika DISS-a), koja je prilikom opiranja nepoznatim napadacima pretucena...

Sve pomenuto desavalo se protekli tjedan na, popularno nazvanim, reintegriranim podrucjima Sarajeva koji su koncem treceg mjeseca, shodno Daytonskom sporazumu, presli iz Republike Srpske u nadleznost Federacije BiH. U sarajevskim medijima, koji su ovih dana puni komentara o nemogucnosti povratka izbjeglica (predsjedavajuci Predsjednistva BiH, Alija Izetbegovic, u razgovoru s komandantom IFOR-a Lopezom upravo je kritizirao pojavu paljenja kuca ciji se vlasnici zele vratiti i ometanje sprovodjenja Aneksa 7 Mirovnog sporazuma) niti jedan od pomenutih slucajeva s reintegriranih podrucja nije nasao svoje mjesto. Naime, nakon novinarskog i medjunarodnog stampeda koji je prilikom transfera vlasti u sarajevskim predgradjima protutnjao kroz Ilidzu, Blazuj, Hadzice ili Grbavicu, o ovim se podrucjima danas u pravilu ne govori. Zasto?

"Plasimo se da sest mjeseci nakon reintegracije i gotovo godinu dana od potpisivanja Mirovnog procesa, ne samo da nije zapocet proces povratka ljudi, vec se etnicki inzinjering, da ga tako nazovem, nastavlja", tvrdnja je Maksima Stanisica, predsjednik Demokratske inicijatove sarajevskih Srba. "Silna obecanja koja smo imali neposredno nakon transfera vlasti, o pravu na obrazovanje ili zdravstvo, te Sarajevu kao multietnickom gradu, uveliko su se izjalovila, a najgore je zapravo ovo sadasnje stanje nedostatka bezbjednosti", zakljucuje Stanisic.

Nakon reintegracije sarajevskih predgradja, prema procjenama DISS-a, ostalo je na tim podrucjima od 8,5 do 10 tisuca Srba, a broj zainteresiranih za povratak svakim se danom uvacavao. U oko 10 tisuca praznih kuca domicilnog stanovnistva, odnosno Srba koji su ulazak vlasti Federacije odlucili pricekati na srpskom entitetu, mahom su naseljavane izbjeglice iz Podrinja. Prognanici, najtezi slucajevi izbjeglica iz istocne Bosne, koji su Daytonski sporazum pak docekali izgladnjeli u nekom od kampova u okolici Tuzle, Zivinica ili u ratom razvaljeoj Vozucoj, postajali su novi stanovnici Sarajeva. Uz ratne izgnanike i beskucnike, na Ilidzu, Vogoscu, Blazuj ili Hadzice, dolazile su - kao i nakon svakog rata - polumafijaske grupe koje bi, manipulirajuci primjerice bosnjackom golgotom Srebrenice, harale i pljackale, odnoseci sa sobom sve izuzev golih zidova kuca. Rijeci "Srebrenica" ili "sehidska sporodica" postali su time, umjesto izistinskog znacenja koje su imale u ovom ratu, sinonimi za pljacku i krimogene radnje.

"Nisu to prave izbjeglice", govori Desanka B. iz Blazuja, pokazujuci na kucu preko puta. "Tu ih se izredalo ko zna koliko, i svako odnese sa sobom ono sto mu se svidi. A, evo u onoj drugoj kuci zivi zaista prognanik iz Srebrenice. Oca su mu ubili na njegove oci. On nam je danas najbolji komsija. Nece ni prag kuce da predje prije nego sto nas ne zovne i ne najavi se. Pred njegovim bolom, ja usutim. Znam sta se sve u Srebrenici desavalo. Ali, ovi sto prolaze ovuda, pljackaju i pale, njih se treba bojati. Njima mi smetamo, a ne ljudima koji su prezivjeli golgotu", govori uznemirena zena ciju su kucu, kako veli, od reintegracije vec pet puta pljackali.

Mjestani, gotovo svi redom, naglasavaju pak kako Federativna policija dolazi uredno na sve pozive i biljezi, zajedno s IPTF sve sto se na reintegriranim podrucjima desava. No, pitanje je kolike su uopce njihove mogucnosti kontroliraja bezbjedonosne situacije na reintegriranim podrucjima kada se niko od zvanicnika bh. vlasti nikada nije osvrnuo na ovdasnja desavanja. Naime, i pored stalne proklamacije o prihvatanju Daytonskog sporazuma, pogotovu Aneksa 7 o povratku izbjeglica, Vlada u Sarajevu niti jednom rijecju nije osudila kriminalitet na reintegriranim podrucjima, a za bosanskom ministru MUP-a Avdi Hebibu taj je dio Sarajeva prestao biti interesantnim onoga trenutka kada je na njemu svecarski zakucao nove, sjajne, zelene table s oznakama Federacije. Da li marginaliziranje reintegriranih podrucja zapravo daje "zeleno svjetlo" kriminalu u cilju daljnjeg zaplasivanja prostalih gradjana srpske nacionalnosti i njihovog odlaska iz Sarajeva, pitanje je o kojem svi nerado govore:

"Ne vjerujem da kriminalci koji haraju ovim dijelom Sarajeva imaju toliko povecanu dozu nacionalne netrpeljivosti prema Srbima i da ih iskljucivo iz tog razloga uzimaju kao svoju ciljnu grupu. Ne, u glavama takvih profitera nacionalizam nije odredjujuca kategorija, vec je to iskljucivo dobit koju ce kradjom i pljackom ostvariti. Ali, cinjenica da se vladajuce strukture Federacije ne oglasavaju tim povodom, i ne osudjuju takve postupke, njima daje za pravo da i dalje cine to sto cine. Zapravo, mislim da je takvim ljudima i te kako jasno da ne maltretiraju domicilne Srbe samo zato sto su Srbi, vec zato sto znaju da ce te ljude malo ko uzeti u zastitu, i da je njih najlakse opljackati, istjerati i uzeti im kucu", tvrdi Goran Kapor, jedan od petnaest vijecnika srpske nacionalnosti u Vijecu opcine Ilidza.

Dusan Sehovac, takoder vijecnik i dopredsjednik DISS-a, misli da upravo takav stav bh. zvanicnika moze znaciti presutnu suglasnost i neku vrst vaninstizucionalnih pritisaka za odlazak sarajevskih Srba s ovog podrucja:

"Nazalost, ovo nije prvo ubistvo koje se desilo nakon transfera vlasti. Prije nekoliko mjeseci ubijena je tridesetsedmogodisnja zena, a pocinioci tog zlodjela jos nisu otkriveni. To, i posljednja desavanja, nazalost, unose dodatni strah i tjeraju ljude da napustaju svoje domove, i prodaju ih u bescjenje. Nije tajna da nedaleko odavde postoji agencija za nekretnine, pod nazivom "Praxis" gdje se nakon ovakvih slucajeva naglo poveca broj onih koji zele napustiti Sarajevo.

Tragom te, kao i informacije da je u posljednja dva mjeseca samo u Luzanima prodato oko petnaest kuca, pronalazimo u samom centru ovog ilidzanskog naselja agenciju "Praxsis" na kojoj pise da se radi o specijaliziranoj ustanovi za "pruzanje intelektualnih usluga". Ulazimo u agenciju i raspitujemo se za kupovinu kuce na Ilidzi. Dobijamo odgovor da je, naravno, moguce kupiti kucu, te vise protupitanja za kakvu smo kucu zainteresirani (s poslovnim prostorom ili bez njega, garazom ili bez, na vise katova ili prizemnu, u kojem dijelu Ilidze, i slicno), a potom i konacno pitanje: koliko smo novaca spremni izdvojiti za takvu kucu. Na izgovorenu sumo od oko 30.000 njemackih maraka, koliko se navodno krecu cijene preko oglasa, vlasnik agencije (kasije saznajemo i sam Srbin) povisuje ton: "Ne, ovdje vise niko nece kupovati srpske kuce u bescjenje. Nema nista ispod 150 hiljada maraka! A i vi mi uopste ne izgledate kao neko ko zeli ovdje da se nastani. Sigurno ste novinar. S vama necu da razgovaram!". Poslije toga, i konstatacije da su svi podaci koji nas zanimaju "poslovna tajna", pokazana su nam izlazna vrata iz agencije.

Sezdesetogodisnji Rajko M. prvi je susjed ubijene Stane Luledzije. Prekidajuci njegovu pricu kako su staricu nasli nakon dva dana na podu punom krvi, pitamo ga da je prestrasen i razmislja li o odlasku iz Sarajeva:

"Znas, sine, prvi dan sam govorio mojoj staroj da se odmah pakuje. Toliko me nesto bilo stislo, rekoh mozda ce sutra na nasu kucu. A onda vidim koliko se policije uskomesalo ovuda, sto nasih sto ovih stranaca, pa se sve mislim e, mozda ce sad stati. Mozda su prevrsili daru s ovim ubistvom pa ce da se stisaju. Jer, policija je toliko uprla da istrazuje da ce se mozda konacno neko prepast", objasnjava Rajko svoju logiku ostanka na kucnom pragu.

"Ovdje se radi o stvaranju ili nestvavanju politickog ambijenta i uvjeta gdje bi se sva gradjanska prava pstvarivala na korektan nacin, rijeci su Beriza Belkica, jednog od zamjenika nacelika opcine Ilidza. - S jedne smo strane ipak napravili pomak, zajedno s predstavnicima Ureda visokog povjerenika. Formirali smo zajednicke organe na opcini, zajedno sa starosjediocima i, kako kazemo, doseljenim licima uglavnom iz Podrinja. Nazalost, i pored tih oficijalnih rezultata, desavaju se stvari koje zabrinjavaju. Radi se o pojavi kriminalnih radnji koje zahtijevaju ipak jedan ozbiljniji politicki pristup, odnosno politicku analizu svega sto se desava, kao i sta iza toga stoji. Je li to nedostatak objasnjenja da se revansizmom, ako je o njemu rijec, ne moze nista ispraviti i da postoje legani organi i zakoni kojima se sve rjesava, ili je previse osjecanja da se kriminal nece sankcionirati. U prvim danima reintegracije gotovo da je bilo logicno postojanje nesporazuma, incidentnih situacija ili verbalnih vrijedjanja, ali danas sedam mjeseci nakon, sve poprima oblike klasicnog kriminala, navodi Belkic.

Hodajuci Ilidzom navracamo u ambulantu oformljenu tijekom rata dok je ovo sarajevsko predgradje bilo u vlasti Republike Srpske. Danas u ambulanti ne rade ljekari srpske nacionalnosti koji su ostali na Ilidzi, mada je nakon reintegracije medicinskom, nastavnom i drugom osoblju garantiran ostanak na radnim mjestima. U prepunoj cekaonici zaticemo medicinskog tehnicara Jasmina Kunovca:

• Ne znam zapravo sto se desilo. Ja te ljekare poznajem od prije rata, zajedno smo radili u ilidzanskom Domu zdravlja. Medju nama, vjerujte, nema nikakvih problema. Mi svakog pacijenta primamo bez obzira na nacionalnost, jer nam profesija to nalaze. Ljekari srpske nacionalnosti dolaze poslije podne u ambulantu i humanitarno pruzaju pomoc gradjanima. A to sto nemaju pecate, recepte i uputnice, to je posljedica upravo toga sto nisu primljeni u radni odnos nakon reintegracije. Zasto je to tako bolje znaju u Javnoj ustanovi Dom zdravlja u Sarajevu, jer smo mi u njihovoj nadleznosti.

Nazalost, nikog od odgovornih u upravi Doma zdravlja nismo uspjeli naci, a ljubazna tajnica nam je, nakon sto je cula o cemu bi smo razgovarali s direktorom, objasnila da su "i direktor i zamjenik na sluzbenom putu".

Da li su na sluzbenom putu i predsjednik i dopredsjednik Federacije, clanovi troclanog Predsjednistva, ministar MUP- a, premijer federalne Vlade, guverener Sarajevskog kantona i drugi bh. zvanicnici, nismo istrazivali. Vjerojatno su zabrinuti kadrovskim kombinatorikama, mjestima medjusobnog sastajanja, fizickim razracunavanjem unutar organa drzavne bezbjednosti i slicnim aktualnim problemima visoke politike. Njima pod nosom desava se kriminal, pljacke, ubojstva i prisiljavanje ljudi na odlazak. Tko ce onda, i na koji nacin, vratiti Srebrenicu, Zepu, ili Rogaticu u njihove domove? Ili mozda, Aneks 7 Daytonskog sporazuma ne stanuje vise ovdje.

DRAZENA PERANIC