SRPSKE STRANKE I CRNOGORSKA DRZAVNOST

Potreba ili nuzno zlo

text: Mnogi su analiticari jugoslovenskih politickih zbivanja, krajem osamdesetih, bili skloni da ustvrde kako je gasenje drzavnosti Crne Gore sasvim moguce, cak izvjesno. AB revolucija dovela je na mjesto "odnarodjenog rukovodstva" garnituru "mladih, lijepih i pametnih": Bulatovica, Djukanovica, Marovica, Pejanovicku... Uz vec iskusne politicare Branka Kostica i Radoja Kontica stvoren je sekstet jurisnika cija je baza bila ispod sinjela Slobodana Milosevica. Ta je garnitura predstavljala "kontrolni paket" harizmatskog srpskog vodje nad Crnom Gorom.

Osim marionetskog republickog rukovodstva, cinilo se tada, opstanku Crne Gore prijetilo je, gotovo opstenarodno, raspolozenje solidarnosti sa Srbijom i Srbima povodom kosovskog problema. Zahvaljujuci pogubnom uticaju podgorickih drzavnih glasila, a pogotovu "beogradske stampe" i televizije, gradjani Crne Gore u ogromnoj su se vecini svrstali na stranu Slobodana Milosevica u obracunu sa "zapadnim" republikama i, kasnije, u prvoj fazi raspada druge Jugoslavije. Dominantna crta te solidarnosti bila je spremnost da se u njenom dokazivanju ide do samounistenja.

I danas ce mnogi zagovornici suverene Crne Gore ustvrditi kako je Srbija svoju sansu da "proguta" Crnu Goru imala i propustila u prvim dvijema godinama nakon AB revolucije. Domaci independentisti bili su tada malobrojni, organizaciono i finansijski slabasni, a svi centri drzavne moci, posebno vojno-policijski aparat, u rukama euforicnih velikosrpskih nacionalista. I najmanja disonantnost naspram Miloseviceve politike u Crnoj je Gori zigosana nemilosrdnije nego u samoj Srbiji. Ankete su pokazivale da je Milosevic daleko popularniji medju Crnogorcima nego Bulatovic. Pocetkom devedesetih, dakle, Crna Gora bila je zrela kruska koju je samo trebalo uzbrati, saglasni su nekolicina ovdasnjih politicara i analiticara drustvenih zbivanja.

Prvi faktor rizika po drzavni subjektivitet Crne Gore poceo je da slabi nakon prvih visestranackih izbora u Republici. Ogromno povjerenje (dvotrecinska vecina u Skupsini) sto ga je ondasnji SK CG zavrijedio decembra 90. ulilo je prve doze samopouzdanja u vene Milosevicevih "junosa". Vrijeme ce kasnije pokazati da je crnogorsko rukovodstvo koristilo svaku priliku da promijeni svoj "lakmus" karakter i da se otrgne od zavisnosti prema predsjedeniku Srbije. Haska epizoda Bulatoviceva, pa potom stajanje uz bok Cosicu i Panicu, do direktnog konfrontiranja sa ekonomskim modelom petrificiranja drustvenosvojinskih odnosa kojeg bastini Srbija - ne mogu se tumaciti do kao pokusaji emancipacije od vrhunskog autoriteta srpskog vozda. No, svaki je otklon od Miloseviceve politike bio dovoljno mali da se opet moglo nazad u brazdu koju su slozno orali bracni drugovi iz Tolstojeve 33.

Cini se prilicno pojednostavljenim objasnjenje da su ti izleti podgoricke vrhuske bili motivisani zeljom "da se zastite sopstvenom policijom od upada beogradske trgovacke oligarhije", kako to nedavno u "Monitoru" pise dr Dragan Veselinov. Porivi su, zacijelo, i dublji i jaci, sezu do iskonske "volje za moc" sa svim onim dodacima sto ih ovdasnji folklorni pristup vladanju podrazumijeva. Triling Blatovic, Djukanovic, Marovic suvise se vezao za rolu prvaka da bi se tek tako dali prekomandovati u drugi esalon. Njima je sasvim jasno da svaka drzavnostatusna pretumbacija na prostoru SRJ podrazumijeva samo jedan vrh i Milosevica na njemu.

Druga komponenta nosilaca rizika po opstanak Crne Gore, prosrpski korpus njenih gradjana okupljen u desetak politickih partija, nije pokazala takvu evolutivnost pogleda na drzavni status svoje otadzbine. Kao prije sest-sedam godina, tako i danas, vecina njih zagovara "jedinstvenu srpsku drzavu". Iako njihovi lideri nijesu dovoljno pravno-politicki obrazovani da jasno definisu karakter svoje zemlje iz snova, jasno je da je njihov cilj - unitarna nacionalna drzava. Kakve bi demokratske domete ta tvorevina ostvarila nagovjestava dr Mitar Cvorovic, predsjednik Srpske saborne stranke: "Nesrbi bi u njoj uzivali slobode i prava po medjunarodnim standardima, ali ne bi mogli obavljati visoke drzavne funkcije". Ponekad glasnogovornici te opcije pomenu federalno ustrojstvo imaginarne svesrpske drzave, utisak je vise kao plod zelje da pokazu kako vladaju i tim terminom, nego sto im je blizak njegov sadrzaj. Seseljevi radikali ili SNO ne gube vrijeme na takve zackoljice, vec propagiraju unitarno ustrojstvo i obracun sa "kljucevima" bilo koje vrste.

Istine radi, sve su stranke sa srpskim predznskom, pa i parlamentarna SRS, u ovom momentu bucan ali bezopasan segment crnogorskoga politickoga folklora. Izuzetak je, i po snazi i po organizovanosti, Narodna stranka dr Novaka Kilibarde. Ta je partija za sest godina svoga postojanja pretrpjela mnoge kadrovske ali i promjene politickoga imidza. Vehementni vodji gotovo svih malih prosrpskih stranaka u Crnoj Gori bivsi su clanovi Narodne stranke. Njihove odlaske lider narodnjaka definisao je kao veliko ciscenje stranke. Jedan od kljucnih razloga te diferencijacije je partijski stav spram drzavnosti Crne Gore. Oni koji su odlazili spocitavali su dr Kilibardi i njegovoj ekipi pretjerano insistiranje na ocuvanju elemenata drzavnosti Crne Gore u SRJ ili nekoj vecoj "srpskoj drzavi". Zanimljivo, takav su dojam imali i prije nekoliko godina kad su takvi stavovi Narodne stranke izgledali mnogo manje ubjedljivo i iskreno nego li danas.

Dakako da se na osnovu tih subjektivnih konstatovanja nijansi ne moze izreci zakljucak kako je ono za sto se Narodna stranka danas zalaze kopernikanski obrt u odnosu na ranije. Ne moze se to dokazati ni pozivanjem na priznanje dr Ratka Markovica da se u izradi "zabljackog ustava", predstavnik Narodne stranke u radnoj grupi Dragan Soc vise od njega zalagao za interese Srbije. Covjek je tada, naprosto, vjerovao da stvara nesto vrijedno zrtve i kompromisa. Takav je Socev stav jednako legitiman i razumljiv, kao sto je izjava dr Bozidara Bojovica na promociji Narodne sloge u Bijelom Polju da je izmedju suverene, demokratske Crne Gore i komunisticke Jugoslavije za ovdasnje Srbe bolja - suverena Crna Gora!

Listanje dokumentacije brzo ce pokazati da izjava potpredsjednika Narodne stranke ima podslogu u politici te partije prema drzavnom statusu Crne Gore. Jos u intervjuu za nekadasnji crnogorski nezavisni magazin "Krug" (ljeto 90.), dr Kilibarda izjavio je da ce u federaciji sa Srbijom Crna Gora biti drzava koliko i Srbija. Bilo je to vrijeme kad je SFRJ bila cijela, a samo je Narodna stranka propagirala pripremu federacije "dvije stare srpske drzave". Narodna stranka i njen predsjednik nijesu odstupali od zahtjeva za ravnopravnoscu "manjeg oka u glavi" ni tokom podugacke, ali ne pretjerano strasne ljubavi sa DSS dr Vojislava Kostunice. A kada je dr Zoran Djindjic izjavio da je "buducnost Jugoslavije u vecem centralizmu, uz maksimalan uticaj onog dijela koji maksimalno doprinosi toj drzavi - a to je Srbija", dr Kilibarda mu je otpozdravio da se ponasa "kao slon u staklarnici". I, pride, da predsjednik DS "neuspjelo imitira Garasanina", te da su "odnosi Crne Gore i Srbije odvec komplikovani da bi gospodin Djindjic svojom parolom 'posteno' bio prilican da se primakne tom teskom kompleksu"!

Kad je na drugoj vanrednoj skupstini Narodne stranke (1994.) ultranacionalisticko krilo, predvodjeno bjelopoljskim ortopedom Radonjom Zekovicem, pokusalo da partiju gurne sasvim udesno i da je statutarno odredi kao "demokratsku politicku organizaciju srpskog naroda u Crnoj Gori i drugih gradjana koji prihvataju statut i program NS", dr Kilibarda je, uz pomoc kljucnih ljudi stranke (dr Bojovic, Drecun, Soc...), izborio ostanak na umjerenom kursu. "Mi se borimo za takvo srpstvo u Crnoj Gori koje ima oreol crnogorske drzavnosti, rekao je tada u Kotoru dr Novak Kilibarda.

Insistiranje na srpstvu "sa ljudskim likom" otjeralo je mnoge tvrdokorne soviniste iz redova narodnjaka. Nedavno je, ljut sto je, navodno, partija nacionalni predznak zamijenila gradjanskim, otisao i jedan od njenih osnivaca, Momir Vojvodic. I taj kao i svi prethodni odlasci uklopio se opredjeljenje rukovodstva da u Narodnoj stranci "ljudi srpske svijesti imaju partiju koja ce srpsku svijest kulturno predstavljati svijetu".

Dakle, i ova kroki geneza narodnjackog odnosa prema drzavnom statusu Crne Gore pokazuje kako ulazak u izborni savez sa LSCG i izjave dr Kilibarde u "Monitoru"nijesu zaokret, nego princip. Dr Dragan Veselinov taj potez naziva istorijskim, a predsjednika Narodne stranke, zbog toga, proglasava za "politicara 96.". Kilibardin savez sa Perovicem on tumaci kao "signal crnogorskog otpora beogradskoj dominaciji". Lider narodnjaka, pise jos Veselinov, "podigao se iznad cistog teritorijalnog programa i trazi humanisticku sadrzinu drzave". A dr Kilibarda u pomenutom intervjuu potvrdjuje da je naucio lekciju: "Narodna stranka moze zasluziti postovanje u Srbiji samo ako prvenstveno vodi racuna o interesima Crne Gore".

U LSCG vjeruju narodnjacima i pozvali su svoje clanove i simpatizere da glasaju kandidate Narodne stranke za federalni parlamenat. Ovdje ce ih, kazu liberali, cekati da im poloze racune o odbrani crnogorskih interesa u Beogradu. Na Narodnoj je stranci da pokaze je li od onih, sto bi rekao njen predsjednik, koji "sto govore inom, to svojim pokazuju cinom".

Darko SUKOVIC (AIM Podgorica)