REP U HAPSU

Podgorica Oct 29, 1996

Zlocin u Strpcima i crnogorska vlast

tekst:

Prije neko vece drzavna RTV Crne Gore, u udarnim vijestima, umjesto uobicajenog slikanja nove predizborne radne pobjede vladajuce partije, objavila je saopsenje u kojem crnogorska policija daje na znanje kako je razrijesila tajnu voza 671 i stanice Strpci. Tako je, poslije tri godine i osam mjeseci, rodbina 20 otetih putnika na zeljeznickoj stanici Strpci, obavijestena da su njihovi najrodjeniji - pobijeni.

Nadlezna sluzba je, ne bez ponosa, detaljno opisala rezultate svog istrazivanja. Uhapsen je Nebojsa Ranisavljevic, rodjen u Despotovcu Republika Srbija, stalno nastanjen u Visegradu; za Bobanom Indjicem raspisana je potjernica, a nadlenom sudu u republici Srbiji, gdje je u toku istraga protiv Milana Lukica, bice dostavljeni dokazi koji ga terete za ovo krivicno djelo.
Nebojsa Ranisavljevic je u "policijskom postupku" priznao da je "kao clan pravojne jedinice kojom je komandovao Milan Lukic ucestvovao u otmici putnika na stanici u Strpcima". Nije zapamtio ni koliko ih je bilo ni kako su se zvali. "Nadalje je Ranisavljevic saopstio da su sve putnike prevezli do Visegrada a odatle do mjesta Prelovo gdje su ih smjestili u skolsku salu u kojoj su izvrsili njihov pretres i oduzeli im novac i dragocjenosti, koje su podijelili. Nakon toga su ih odveli u jedno napusteno muslimansko selo na obali Drine. Naveo je da su ih iz kamiona u grupi od 5-6 lica odvodili do mjesta gdje su ih iz vatrenog oruzja ubijali Milan Lukic i Boban Indjic. Prema izjavi koju je dao i on je, pucajuci iz automata, lisio zivota jednog otetog putnika koji je pokusao da pobjegne. Nakon izvrsavanja zlocina napustili su selo a Milan Lukic je oduzetim novcem platio jedno lice koje je tijela ubijenih bacilo u Drinu" - objasnjeno je u saopstenju crnogorskog Ministarstva unutrasnjih poslova.

Otkriveno je i kako je MUP uspio da se domogne Nebojse Ranisavljevica i ako, po vlastitom priznanju, nadlezni organi Republike Srpske nijesu ispoljili volju da im u tom poslu pomognu. Policija je, kaze, otkrila Ranisavljevicevu sklonost nezakonitom trgovanju, pa je medju njegovim poslovnim partnerima "idnetifikovala i jednog crnogorskog gradjanina". Ostalo je tehnika: "Prilikom primopredaje svercovane robe u Crnoj Gori, Ranisvaljevic Nebojsa je lisen slobode". Tu je i najzanimljiviji detalj ovog dijela price: stazu do Lukica i Ranisavljevica, tvrdi policija, otkrio je Dusan Petrovic koji je jos februra 95. godine javio sefu republicke pralamentarne komisije za rasvjetljavanje zlocina u Strpcima, dr Dragisi Burzanu (SDP), kako je spreman da dragovoljno svjedoci o otmici. Burzan je njegovu poruku uredno dostavio policiji - ona ga tek ove godine pozvala na saslusanje. Sta je u medjuvremenu radila, u saopstenju nista ne pise.

Dan nakon obavjestenja javnosti, ministar unutrasnjih poslova Filip Vujanovic i drzavni tuzilac Vlado Susovic, pozvali su rodbinu pobijenih da i njima saopste policijska otkrica. "Nista nam nijesu rekli sto vec nije prethodno saopsteno javnosti. Kazu da je Ranisavljevic u policiji priznao kako su i gdje pobijena nasa djeca, braca i ocevi. Sta ako, poslije na sudu izjavi da je priznao pod pritiskom i batinama i bude oslobodjen zbog nedostatka dokaza. Rekli su nam da je Ranisavljevic monstrum. Kako se onda moze vjerovati njegovom svjedocenju. Sve ovo lici na predizborni trik vlasti koje nas krijuci istinu o Strpcima ubijaju skoro cetiri godine" ponavljali su, poslije susreta, smozdeni ljudi. Istovremeno su javno pozvali
predsjednika Bulatovica da im on, kako je svojevremeno obecao, kaze sta se desilo sa njihovim najrodjenijima. Dan kasnije oglasio se, telegramom saucsca, i Bulatovic, glavom. "Sve infromacije licno sam pratio i uvjerio se u njihovu vjerodostojnost. Sve raspolozive cinjenice ukazuju da su oteti gradjani Crne Gore neduzne i nevine zrtve surovog gradjanskog rata u Bosni". U dvadeset domova presahla je nada: poslije Bulatovicevog telegrama poceli su da primaju izjave saucesca, ali tesko da ce se ikad pomiriti s predsjednikovim nalazom da su njihovi najrodjeniji, obicni putnici na pruzi Beograd - Bar, zrtva "surovog gradjanskog rata u Bosni".

U medjuvremenu, vlastima se obratio i dr Dragisa Burzan predsjednik Parlamentarne komisije, koja je sve ove godine, naoruzana jedino entuzijazmom, probala da skine pramen tame sa zlocina u Strpcima. "Zasto gospodo iz partijske policije nijeste uhapsili istog Nebojsu Ranisavljevica jos prije tri godine kad vam je Komisija nudila njegovo ime i imena ostalih otmicara? Zasto zlopupotrebljavate ljudsku tragediju u predizborne svrhe? Zasto ste zametali tragove otmicara? Zasto ste oslobodili Milana Lukica zbog navodnog nedostatka dokaza i zasto ste ga poslali na Pale da ga tamo odlikuju? Zasto je taj isti Lukic bezbrizan i bezbijedan u Visegradu? Zasto nijeste prstom pokazali na organizatore otmice, a vi ih , u to sam siguran, znate i na dohvat su vasih ruku? Zasto vam krunski svjedoci bjeze iz istraznih zatvora? Zasto sute gospodin Lilic i ministar vojini"? Poslije ovako naredjanih pitanja dr Burzan je zatrazio da se svi svjedoci i svi materijali, o zlocinu u Strpcima odmah predaju sudu u Hagu.

Sad se, osim dvadeset zivota, ipak moze svesti bar jos koji racun. Crnogorska policija je poslije skoro cetiri godine uspjela da probije put do imena Milana Lukica. Rodbina otetih za njega je znala cetiri dana poslije otmice. Poojedinci iz dobro informisanih krugova, uz uslov da ostanu anonimni, povjerljivo su im i precizno saopstili ko je izveo akciju u Strpcima. Policija je pod firmom strogo - povjerljivo odmah izvijestena. Nikom nista. Sredinom 93. sluzbeno je javljeno da se Lukicu u Beogradu sudi, izmedju ostalog, i zbog Strbaca i Sjeverina. Poslije mjesec dana stiglo je zvanicno obavjestenje: Milan Lukic je pusten jer za optuzbu o posjedovanju oruzja nije bilo dokaza. Otmice nijesu ni spomenute. Pocetkom 94. Lukic se opet nasao u strogim rukama pravde, u Srbiji. Opet su mu na dusu metnuli voz 671. Kad je ustanovljeno da za Strpce nema dokaza, Lukic je na milost i nemilost izrucen vlastima s Pala da mu one sude zbog drugih podviga. Poslije pretresa situacije, tamo je srpski komandant iz Podrinja - odlikovan. Tu pojedinost otkrio je, u jeku svadje s Karadzicem, avgusta 94. poglavar SRJ Zoran Lilic. U zaustavljenom vozu nalazilo se desetak policajaca - imena svakoga od njih kao i dezurnog osoblja na zeljeznickoj stanici u Strpcima objavljena su u novinama - a predsjednik Lilic se, dok je osumnjiceni ratnik bio u rukama njegovih vlasti, nije sjetio da pita: kako to da niko od njih nije pozvan da prepozna komandanta Lukica. Pouzdano se zna da, dok su izdvajali zrtve otmicari, nijesu nosili carape na glavi.

Crnogorska policija je u saopstenju, nekako nehoticno, preskocila da navede koliko je vremena proteklo od otmice do ubijanja na Drini. Nekoliko sati, dan, dva? Toliko vremena imao je predsjednik Srbije da "prekopa nebo i zemlju". Za izdasan doprinos kovanju nove srpske drzave preko Drine i predsjednik Bulatovic je u to vrijeme zaradjivao Karadzicev orden Nemanjca - mozda je i on mogao izprositi milost za svoje drzavljane. Sigurno je: Slobodan Icagic, otpravnik vozova u Strpcima, obavijestio je o prisilnoj blokadi voza policiju u Uzicu, saobracajnog dispecera na zeljeznickoj stanici u Pozegi i pretpostavljene u svom preduzecu, prije no sto je otmica pocela. Suprotno bajci koja se okolo umnozavala stanica "Strpci" se nalazi u Srbiji. Koliko vojsci koja je bila na granici, a koja raspolaze helikopterima i ostalim cudima, treba ba da stigne do stanice i tu prije no sto su otmicari krenuli k Visegradu sprijeci zlocin - vojna je tajna. Svjedocenja nekih od putnika voza 671, da je odmah po polasku iz Beogradu uz pomoc licnih karata utvdjivan nacionalni identitet putnika, zvanicna verzija nikada ne spominje.

Crnogorska javnost, konacno, ima sluzbenu policijsku potvrdu: lagali su autori obavjestenja, dan nakon otmice, da je u Strpcima obavljena neselektivna mobilizacija Srba i ostalih slucajnih prolaznika. U posljednjem saopstenju MUP-a pise: "Ranisavljeic je opisao da su izveli grupu gradjana muslimanske vjere, jednog Hrvata i jednog crnca". Mozda cemo jednom biti informisanii i koja je drzavna sluzba proizvela onu nekadasnju zvanicnu istinu. Ni na pitanje sta je inspirisalo zlocin u Strpcima, policija nije precizno odgovorila, ali je naznacila pravac akcije. Sve u saopstenju nekako navodi da je citav poduhvat inspirisan "prikukupljanjem dragocjenosti", a da su ljudski zivoti uzeti - uzgred. Zaanimljivo i Dusan Petrovic, takodje rodom iz Despotovca, je, svjedoceci o radnjama koje su prethodile odlasku u Strpce, izjavio kako su ga Lukic i njegov bivsi zet Ranisavljvic nagovarali da idu "u pljacku voza". Samo, treba zamisliti koje su silno bogastvo sa sobom u postanarske domove nosili radnici beogradskog "Planuma" "Ratka Mitrovica" "ZTO Beograd" i medju njima sesnaestogodisnji Senad Djecevic. Mozda neko vjeruje u teoriju kako je grupi rodjenih zlilkovaca prosto nadoslo da proliju jos krvi Drinom. Ali, zasto bi u tom slucaju potezali za - hajdmo rec - rizicnom akcijom protiv drzavljana Srbije i Crne Gore, kad je svuda po Podrinju bilo dovoljno zatocenih i bespomocnih Muslimana?

"Postoje ozbiljni pokazatelji da je otmica u Strpcima organizovana radi zaplasivanja i iseljavanja Muslimana u Sandzaku. Nemam cvrstih dokaza, ali ima raznih indicija da su organizatori i ove tragedije s ove strane Drine", u nekoliko je navrata objasnjavao dr Dragisa Burzan zasto crnogorska vlast ne preduzima nista da se otmica razjasni, a ne dozvoljava da parlamentarna komisija od skupstine dobije ovlastenja kako bi mogla ista ozbiljnije preduzeti. Bila je to studena zima 93. Sa svih sluzbenih adresa sirila se mrznja - bilo je hrabrost i pitati za svoje najrodjenije.

"Sve ove je godine" tvrdi u ime rodbine Rifat Rastoder "bilo teze skrivati put do izvodjaca zlocina nego otkiriti ih. Rodbina strahuje da ce Ranisavljevic na sudu poreci sve. Mi ne znamo gdje je sada Dusan Petrovic koji se dobrovoljno prijavio da svjedoci i koji je bio spreman da ode i u Hag. On je pred predsjednikom parlamentanre komisije i mnogima od nas izjavio kako ga je crnogorska policija pocela maltretirati. Trazio je, zbog straha od likvidacije, da njegova izjava bude snimljena. Poslije je u beogradskom "Telegrafu" objasnjavao kako je pobjegao iz israznog zatvora u Podgorici. Nadlezni ovdje tvrde da su ga, nakon uzimanja podataka, pustili. Cudno, kad su i oni objavili da je protiv Petrovica podignuta optuznica zbog prikrivanja podataka o zlocinu u Strpcima. Godinama se Lukic setao po Srbiji kad god je htio, a sad je eto nedostupan vlastima. U svakom slucaju tajna voza 671, tek ceka da bude otkljucana".

Strpci su pomjerili granicu ljudske tuge. Tri godine i osam mjeseci dvadeset domova cekalo je tu rijec, ubijala ih i strah i nada. "Najteze mi je kad me neko pita koliko imam djece" govorio je Mujo Babacic cijeg su Ismeta odveli. Sad se zna: dvadeset putnika nikad se nece vratiti. Nikad nije ni bila tajna ko je i zasto njihove ubice zvao ratnicima. I ko ih je i zasto proizveo.

Esad KOCAN

AIM Podgorica