BEZ BLAGOSLOVA STRANKAMA

Srpska pravoslavna crkva i izbori

AIM, Beograd, . 10. 1996.

Na predstojecim izborima Srpska pravoslavna crkva nece davati blagoslov nijednoj stranci niti politickoj licnosti. Ovo je obznanio mitropolit crnogorsko-primorski, Amfilohije (Radovic) u zvanicnom saopstenju, koje predstavlja i javni odgovor na vise nagadjanja u medijima o tome da li i koju od politickih stranaka podrzava vecinska Crkva u sadasnjoj Jugoslaviji. U saopstenju se izricito tvrdi: "Niti je strankama da se pozivaju na Crkvu, niti pripada Crkvi da daje 'blagoslov' za njihove postupke i rad. Svak preuzima na sebe odgovornost za ono sto radi pred Bogom i istorijom". Dalje se navodi da "Stranke i predizborno nadmetanje Crkva shvata kao vitesko takmicenje u trazenju najboljih rjesenja za dobro naroda". Samo od sebe postavilo se pitanje da li je to stav samo jedne mitropolije i veoma uticajnog crkvenog velikodstojnika?

Odgovor na to pitanje dao je saradniku AIM-a sekretar Svetog sinoda, prota Milan Jankovic, rekavsi da mitropolit Amfilohije ne bi to "rekao tek tako" nego da je to i zvanicni stav Srpske pravoslavne crkve. On podsjeca na dokument SPC objavljen jos 1990. o opstem odnosu prema politici: "S obzirom na prirodu Pravoslavne crkve uopste i njenu misiju u ovom svetu, svako bavljenje srpskog pravoslavnog svestenstva politikom je nedopustivo".

Ovakav, nacelni stav, imaju sve priznate crkve i vjerske zajednice. Tragicni dogadjaji proteklih pet godina, medjutim, nametnuli su nepisane zakone na terenu. Duhovnici svih velikih vjerskih zajednica na prostorima bivse Jugoslavije odstupali su od tih nacela, zavisno od konkretne situacije, rukovodeci se, prije svega, obavezom da, na ovaj ili onaj nacin, "moraju biti uz svoj narod", bez obzira da li je taj narod u sluzbi vodja i vojskovodja koji unistavaju druge ili se brane. Tako se zvanicna SPC, na primjer, nikada nije distancirala od politike srpskog rukovodstva sa Pala, izuzimajuci vladiku bihacko-petrovackog, Hrizostoma, koji ga je direktno prozvao zbog masovnog iseljavanja Srba iz predgradja Sarajeva, koja su, po mirovnom sporazumu iz Dejtona, pripala bosanskoj Federaciji. U dijelovima BiH pod srpskom vlascu uspostavljena je cak neka vrsta "simfonije drzave i Crkve" po ugledu na srednjovjekovnu srpsku drzavu.

Islamska zajednica BiH nikada je prepoznatljivim nitima "spojena" sa Strankom demokratske akcije smatrajuci to cisto patriotskom obavezom, s obzirom da su se njeni pripadnici nasli na nisanu prvo srpskih, a zatim jedno vrijeme i hrvatskih oruzanih formacija.

Rimokatolicka crkva u Hrvatskoj se, tokom ratnih godina, ogradila od mnogih poteza aktuelne vlasti, koje su, izmedju ostalog, zagovarale podjelu BiH. Kaptol je u tome vidio opasnost da izgubi brojne zupe, kao i neke biskupije u BiH, ali je kasno reagovala na dogadjaje poput "Oluje" kada je Kninska Krajina na poznati nacin ociscena od Srba.

Navodjenje ovih primjera ni u kom slucaju ne znaci da se sve tri vjerske zajednice izjednacavaju u odgovornosti u ratnim zbivanjima nego su samo ilustracija da su sve, na razlicite nacine, bile i politicki angazovane.

Srpska pravoslavna crkva isla je iz krajnosti u krajnost. Prvo je podrzala predsjednika Srbije, Slobodana Milosevica, o cemu svjedoci i izjava 1990.godine, mitropolita Amfilohija : "Sluzi na cast Milosevicu i vodecim licnostima Republike Srbije sto su shvatili u jednom momentu vitalne interese srpskog naroda. To sto je zapoceto, ako se produzi, onda ce uroditi izuzetno bogatim plodovima". Kada je isti predsjednik Srbije, prije dvije godine pod pritiskom medjunarodnih faktora, uveo embargo prema dijelovima BiH pod srpskom kontrolom i "postavio rampu na Drini" citirani mitropolit je rekao: "Prokleta da je ruka koja podize zidove izmedju sebe i brata u nevolji". Koliko god je prva izjava vise od blagoslova, druga je teska kletva. Milosevic, istini za volju, nije mnogo obracao paznju ni na prvu niti na drugu.

Bez obzira na to sto su se Patrijarsija i vladajuca garnitura u Beogradu nasli na potpuno razlicitim kolosjecima u vidjenju i tumacenju "nacionalnih interesa", patrijarh srpski, gospodin Pavle, je stavio potpis, kao svjedok kako je protumaceno, na dokument kojim se Milosevic ovlascuje da pregovara u ime Srba sa obje strane Drine. Sveti arhijerejski sabor povukao je taj potpis prosle godine dovodeci na taj nacin u veoma nezgodnu situaciju samog patrijarha. To je dalo povoda i za nagadjanja oko njegove ostavke, ali i za otvorenije sukobe unutar hijerarhije SPC. Episkop zahumsko-hercegovacki, Atanasije, nagovjestavao je svoju ostavku, ali se sve na tome zavrsilo.

Isto tako, doslo je do otvorenih neslaganja medju pojedinim episkopima zbog "uvlacenja SPC u politiku i ratnu igru" u cemu je bio najotovoreniji mitropolit zagrebacko-ljubljanski i cijele Italije, Jovan, izjavivsi da "Crkva nije uspela da ostane iznad svih tih promena, da bude patriotska, a da ne bude partijska". On je direktno prozvao episkope Atanasija Jeftica i Irineja Bulovica, kao i mitropolita Amfilohija da su "napustili teoloski program i upustili se u jeftinu dnevnopoliticku avanturu, kojoj su odredjeni ton davali Dobrica Cosic, Antonije Isakovic, Matija Beckovic...". Drugim rijecima, unutar SPC doslo je do razilazenja oko nekih vrlo krupnih cisto politickih pitanja, sto je aktulenoj vlasti, dobija se utisak, itekako godilo, jer to je, bar prividno, razvodnjavalo "duhovni front" protiv ne samo Milosevica nego svih nosilaca vlasti. Sveti arhijeresjki sabor je jos 1992. godine, saopstio da se "SPC otvoreno ogradjuje od ove i ovakve vlasti i njenih nosilaca", da bi na kasnijim zasjedanjima crkvenih tijela ta vlast proglasena nesposobnom da vodi narod. Na takav ostar stav uticala je, bez sumnje, i cinjenica da politicki i drzavni vrh u Beogradu nije ispunio skoro nijedno obecanje, dato na pocetku drustvenih promjena devedestih godina, da ce Crkva zauzeti mjesto u drustvu koje joj pripada, te da ce joj biti vracena nacionalizovana imovina. Na slican nacin je obmanjivana i Katolicka crkva u Hrvatskoj. To su samo neke lekcije koje je SPC naucila u proteklim kriznim i ratnim vremenima.

Saopstenje mitropolita Amfilohija da vise nijedna stranka ne moze ocekivati blagoslov Crkve ponajvise je rezultat tih lekcija. Osim toga, opsta situacija se znacajno izmijenila poslije potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu tako da su domaci akteri krize i rata u svojevrsnoj mrezi iz koje mogu samo provire, ali ne i da bitnije uticu na tokove dogadjaja. U takvoj situaciji ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi se ne "isplati" da se politicki eksponira dok se ne rasciste bar neki racuni na juznoslovenskim prostorima. Pokazalo se i da njeno blaze, ili otvorenije naginjanje opoziciji u Srbiji, nije, takodje, isplativo zbog toga sto i ta opozicija tesko moze da definise strategiju na duzu stazu, a medjustranacke koalicije se vrlo lako raspadaju. S te strane, mitropolit Amfilohije je vrlo racionalno procjenio da davanje blagoslova tim politickim snagama nije siguran ulog. Vladajucoj stranci "blagoslov" Crkve, uostalom, nikada nije bio ni potreban osim, mozda, uoci prvih izbora. Danas SPS ima uz sebe i Jugoslovensku udruzenu ljevicu, koja na Crkvu gleda kroz stare naocare. A, kakvi su ti naocari dobro je znano.

(AIM) Ejub Stitkovac