BITKA ZA TELEVIZIJU

AIM, ZAGREB, 25.10.1996. Prije desetak dana 52 opoziciona zastupnika napustila su Sabornicu na zagrebackom Markovom trgu, protestirajuci tako protiv odluke da se bez ikakva objasnjenja ukinu izravni televizijski i radio prijenosi. Uzaludno su bila neuvjerljiva objasnjenja predsjednika Sabora dr. Vlatka Pavletica kako on, niti itko drugi, moze narediti televiziji da upali kamere, ili radiju da ukljuci mikrofone, jer to je kao navodno pravo Uprave televizije, ili Vijeca HRT-a.

Naime, svima je bilo jasno da vladajucoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici izravni prijenosi nanose ogromnu stetu u javnosti, a pogotovo sto se bas toga dana raspravljalo o izvjestaju Drzavne revizije za 1995. godinu iz kojeg se jasno vidjelo kako se vlast bahato i neodgovorno ponasala prema drzavnom novcu. Ovog puta posebice o malverzacijama, kradjama i kriminalom vezanim za drzavno ravnateljstvo za robne zalihe, cijeg je ravnatelja Vlada nedavno smijenila zbog afere s psenicom koja je izvezena po niskim cijenama, da bi nakon toga bilo potrebno uvesti daleko skuplju. Ali nista manje nije bila porazavajuca cinjenica da je HDZ ostao duzan Televiziji oko pet milijuna kuna (skoro milijun i pol maraka), da Vlada nije ucinila nista nakon sto je jos u veljaci saslusala izvjestaj Drzavne revizije za 1994. godinu, koji je zapanjio javnost po kolicini opljackanog ili krivo potrosenog novca.

Uz to Drzavna revizija nikako da udje u ministarstva obrane i unutrasnjih poslova, te neka javna poduzeca, a da se ne govori da nema ni teoretske sanse da priviri u Ured predsjednika Republike. Gotovo da je nemoguce ne znati koliko Tudjman ima savjetnika, a kamo li koliko trosi drzavni poglavar. Po onome sto se prikazuje kao budzetska stavka jedva da bi imao za kavicu i sok, ali citav trosak njegove osobnog zdruga, niza savjetnika i pobocnika, putovanja i slicno jednostavno se prebacuju na neka druga ministarstva ili urede.

U ovih pet-sest godina vladajuca je stranka naprosto opljackala svoj narod. Stotinjak obitelji, medju njima, naravno, prednjaci i ona Tudjmanova,jer kako je, na primjer, moguce da njegov unuk koji je jedva zavrsio elektrotehnicki zanat postane vlasnikom banke sa pet podruznica? Jos u toku rata Tudjmanov mladji sin obogatio se preko "D.D Domovine", poduzeca sto je bilo glavni liferant za Hrvatsku vojsku, a kcerka postala vlasnicom lanaca free shopova, a kasnije uspijesan poduzetnik. Nema dana kada neke od novina u Hrvatskoj ne otkrije po neku financijsko-privrednu aferu, a na sve to HDZ i njegov predsjednik odgovaraju da su svjesni kako ima kriminala, ali da u tome vladajuca stranka sudjeluje sa samo osam posto. Ostalih 92 posto lopova su iz drugih stranaka, a naravno posebno one koja je ranije imala vlast.

Ali uskoro se Tudjmanu i tih osam posto ucinilo mnogo, pa je brojku smanjio na pet, nikad ne objavivsi od cega, sto je to sto? A da je i tako, ovaj statisticki pristup boluje od ogromne mane, jer i jedan posto lopova moze opljackati vise nego li onih ostalih 99. Tudjman i HDZ pri tome ulecu u drugu zamku. Cijelo vrijeme - od '90. pa na ovamo - tvrde kako je u Hrvatskoj bio mrak, kako nije bilo nista, a onda su dosli Srbi i opljackali i popalili sve. Kada bi to i bilo tako, da nije bilo nicega - rekao je ovih dana predsjednik HSLS-a Vlado Gotovac - ne bi bilo ni nasih novih bogatasa, ne bi bilo vila, aviona, helikoptera, jahti, poduzeca. Od toga pakla i mraka neki su sebi stvorili raj, a kako raj moze ostati raj, samo ako nije prebukiran narodu se ispire mozak, ponistava pamcenje, uvjerava ga da nista nije imao i da je cijeli zivot proizvodio nista.

Ove svoje ubojite rijeci Gotovac je ipak uspio izgovoriti pred TV-kamerama, jer je Televizija odlucila da prenosi onaj dio sjednice na kojem se raspravljalo o zahtjevu HSLS-a da se vladi izglasa nepovjerenje. Razlog sto su liberali trazili smjenu vlade, a cemu se pridruzila i cijela opozicija, je "sraman i podcjenjujuci izvjestaj" sto ga je ona Saboru podnijela o tome sto je poduzeto nakon izvjestaja Drzavne revizije za 1994. godinu. Vlada je bila duzna to uciniti u roku od tri mjeseca, a umjesto toga na zastupnicke klupe stigao je nakon osam mjeseci i to bez ijednog konkretnog podatka.

Opozicija je tako izvojevala jednu malu pobjedu, jer je preko televizije uspjela razotkriti ono sto HDZ uporno pokusava gurnuti pod tepih i sto ce ga sasvim sigurno na kraju doci glave. Nema sumnje da je taj televizijski prijenos, na koji je HDZ pristao tko zna iz kojih razloga, ali pretpostaviti je iz straha, opozicija zapravo spretno iskoristila kao dio predizborne kampanje. Uostalom kada se i postavlja pitanje zasto opozicija inzistira na televizijskim i radio prijenosima svih saborskih sjednica, potpuno je jasno da to radi zato sto su izbori pred vratima. To bi sasvim sigurno ucinila i svaka druga opozicija u zemlji gdje je TV najmocniji medij i gdje pravo na istinu imaju jedino Drzava i Partija.

Gotovo smijesno zvuce argumenti nekih vodecih HDZ-ovaca kako u evropskim demokratskim drzavama nema izravnih prijenosa iz parlamenata, vec se eventualno prave posebne emisije. HDZ se tako rado poziva na Evropu kada mu to odgovara, a pritom uporno zaboravlja i preskace neke revelantne cinjenice. Ponajprije u zemljama razvijene demokracije ne postoji samo jedna i to drzavno-partijska televizija koja svoje vijesti i TV-dnevnike kroji po potrebi vlasti. Cak stovise Hrvatska spada u rijetke postkomunisticke zemlje gdje na nacionalnoj razini postoji samo jedna televizija. U tome zaostaje cak i za drzavama nastalim raspadom Jugoslavije, bez obzira koliko nove nezavisne televizije imale problema, recimo u SR Jugoslaviji ili Makedoniji.

A nije potpuno tocno ni da u demokratskim zemljama nema prijenosa iz parlamenta. U Njemackoj to po vlastitiom nahodjenju cine cak tri TV-mreze. U Americi postoje dva kanala na kojima prakticno nema nista drugo do li prijenosa iz Kongresa, Senata i njihovih odbora. U Francuskoj se kamere u skupstini pale kada se procjenjuje da se radi o zanimljivoj debati, a postoji i posebni kanal koji neprestano prati rad parlamenta. I u Italiji je obicaj da se prenose najzanimljivije rasprave, kao i u Velikoj Britaniji.

A sve su to drustva sa izuzetno razvijenom javnoscu, bogata raznolikim medijima, gdje televizija nije jedina koja kroji javno mnijenje i gdje novine imaju i te kako znacajnu ulogu. A u Hrvatskoj to nazalost nije slucaj, pa jos uvijek vazi pravilo da ono sto nije objavila televizija nije se ni dogodilo. Koja bi, primjerice, televizija, osim hrvatske, odbila objaviti vijest da je zagrebacki Opcinski sud donio oslobadjajucu presudu u slucaju krivicnog gonjenja novinara "Ferala" od strane javnog tuzilastva, odnosno samog predsjednika drzave? Da se to kojim slucajem dogodilo u Njemackoj, Engleskoj ili Americi sasvim sigurno bi bila udarna vijest, ali urednike Hrvatske televizije to ne zanima.

Vladajuca ce stranka reci: pa sto onda sve su objavile novine. A upravo u tome i jest kvaka. Kada se, medjutim, zbroji tiraza svih novina u Hrvatskoj, koja danas nije ni izdaleka blizu onoj produkciji od prije sedam godina, jasnije je i zasto je televizija mocnija nego li ranije i zasto o njoj ovisi i sudbina hrvatske demokracije. Zato i ne cudi sto opozicija pokusava bojkotom izboriti makar direktne prijenose parlamentarnih sjednica kako bi se barem na takav nacin vise priblizila biracima uoci narednih izbora.

GOJKO MARINKOVIC