SRBI U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 23.10.1996. Milan Martic, svojedobni kninski vodja, koji je zbog raketiranja Zagreba dobio pozivnicu u Haag, proglasen je usred istog tog Zagreba "hrvatskim nacionalnim junakom". Na skupu, sto je u organizaciji Hrvatskog helsinskog odbora, uz sudjelovanje brojnih znanstvenih, politickih i javnih radnika, raspravljao o temi "Srbi u Hrvatskoj - jucer, danas i sutra", predsjednik Udruge prognanika Hrvatske, Mato Simic, ponavljajuci svoje otprije poznate teze o nemogucnosti suzivota, izjavljuje da bi bio "sretan kada bi i iz istocne Slavonije, kao lani iz Krajine, neki Martic poveo Srbe u Srbiju". Rijec je o promicanju Martica u hrvatskog nacionalnog junaka, u maniri hrvatsko-srpskog bratstva i jedinstva, konstatirao je profesor Zarko Puhovski. Iako je to receno ironicno, citirana izjava doista pokazuje bliskost i povezanost dvaju nacionalizama.

Tako su se i na skupu, koji je pokusao odgovoriti na pitanje sto su Srbi Hrvatima i sto je Hrvatska Srbima, jasno artikulirale dvije opcije. Hrvatska je pluralna povijesna zajednica i Srbi su dio Hrvatske povijesti, rekao je u uvodnoj rijeci profesor Ivo Banac. Suprotno ovdje sada vladajucoj tezi da je povijest srpsko- hrvatskih odnosa povijest stalnog sukobljavanja, taj je povjesnicar medjunarodne reputacije podsjetio na tradiciju bliskih i produktivnih medjuodnosa dva naroda, jos od vremena ilirskog pokreta, pa je aktualno podizanje zidova izmedju njih nazvao antipreporodom.

Suradjivalo se i u tek minulom ratu, ali na naopak nacin. Ne vise izmedju Hrvata i hrvatskih Srba, nego izmedju Beograda i Zagreba. Banac naglasava da su hrvatsko-srpski sukobi u Hrvatskoj najcesce imali vanjska izvorista. Kao posebno negativne navodi velikosrpsku ideologiju i srbijansku drzavnu politiku, kaze da su one "svojim nasiljem legitimirale novi val hrvatskog protusrpstva, pa i potiskivanja srpske zajednice u Hrvatskoj", ali ne zaboravlja ni hrvatski sovinizam. Program sadasnjega hrvatskog vodstva etnicki je cista Hrvatska, bez manjina, ali s hrvatskim teritorijem van Hrvatske, kaze Banac i dodaje da se s tim programom presutno slaze veliki dio oporbenih stranaka, znatan dio inteligencije i vecina katolickih javnih djelatnika.

Na vrlo slican nacin neposrednu je proslost opisao i Mirko Tepavac. On je naglasio: "o srpskoj agresiji mislim sto i svi vi", "Srbija je, fakticki, ocistila hrvatsku od Srba, sto sama Hrvatska, ako je i zeljela, sigurno ne bi mogla ni smjela, da Srbija nije podigla Srbe protiv hrvatske domovine". Ali je dometnuo kako se "samo krivicom prvog pocinioca ne moze sve ni objasniti ni opravdati". Po njemu, "raspadom Jugoslavije stotine hiljada ljudi postali su apatridi u novonastalim drzavama. Za ravnopravnost vise nije bilo dovoljno biti gradjanin i domorodac, trebalo je pripadati istoj krvi i istoj vjeri. Nacionalne drzave osudile su tako sve ine na status unutrasnjih emigranata, a domace na ogranicenu gradjansku slobodu."

Prema srpskom sutra u Hrvatskoj - sudionici skupa bili su vrlo skepticni. Dilema o pravu na povratak nije bilo. Opcenito je misljenje da je pravo povratka zakonsko, ali otudjivano prirodno pravo. "Drzava nije darodavac domovine, pravo na zavicaj i domovinu ne moze se ni davati ni oduzimati. Pravo na domovinu je prirodno i trajno. Nema krivice za koju kazna smije biti oduzimanje prava na domovinu", receno je. Ali krajnje je dvojbeno hoce li se to pravo i realizirati. Na djelu su razlicita uvjetovanja. Pokazuje to i izjava Damira Zorica, predstojnika drzavnog ureda za prognanike i izbjeglice, koji se pohvalio da je pomogao povratak vise od desetak tisuca Srba, ali je rekao i to da, dok je on na celu ureda, u Hrvatsku nece oni Srbi, koji na formularima za povratak ispisuju opaske o "ustaskoj vlasti" u Hrvatskoj. "Svaki gradjanin ima pravo na povratak, bez obzira kako se izjasnjavao", replicirao je Zarko Puhovski. "Glupost ne moze biti razlog za gubljenje gradjanskih prava". Pravi problem je u tome da je povratak Srba u Hrvatsku suprotan ciljevima i hrvatske i srpske politike. Hrvatska ih ne zeli, vecinsko je uvjerenje da je drzava bez Srba stabilnija i sigurnija. Ni srpski rezim, kaze Novak Pribicevic, ne radi na njihovu povratku, jer namjerava njima ispravljati neka tamosnje demografske debalanse.

Suprotno vladajucem stavu, Banac smatra da Srbi trebaju Hrvatskoj: "pitanje Srba u Hrvatskoj predstavlja jedno od najvaznijih tocaka unutarnjeg uredjenja Hrvatske", "hrvatska drzavna nezavisnost nece biti potpuna ako je ne prihvate i Srbi", "povratak Srba pozeljan je sa stajalista hrvatskih interesa", "nazocnost manjina promice snosljivost i demokraciju". Zagovarajuci poticanje dragovoljnog povratka Srba i suzbijanje nacionalisticke javne kulture, profesor zakljucno istice da je okrugli stol o srpskom pitanju "prvi korak da se u Hrvatskoj stvori drustvo dostojno covjeka". On se suprotstavio konceptu etnickog ciscenja, "brutalnom projektu mijenjanja svijeta koji je obiljezio kraj ovog stoljeca", i izjasnio se za stvaranje pluralne i prema svakoj manjini tolerantne Hrvatske.

"Kakva ce biti Hrvatska, demokratska ili autoritarna, to vise ne zavisi od Srba", oponirao je Puhovski. Po njemu, postoji i opcija etnicki ciste, a demokratske Hrvatske.

"Ako se Srbi ne vrate i ako ne budu gradjani istog reda, duze ce se pamtiti sto je Hrvatska uradila Srbima, nego sto je Srbija uradila Hrvatskoj", zakljucio je Tepavac i pobrao najveci pljesak.

Pismom se sudionocima obratio i Rade Serbedzija, tvrdeci da je "vrijeme kada se na vrijeme moglo razgovarati o srpskom jucer, danas i sutra u Hrvatskoj nepovratno proslo". Poznati hrvatski glumac srpske nacionalnosti - koji se, kako sam kaze, "posljednjih godina muva po svjetskim gradovima", a u Hrvatsku ne dolazi jer je "prevelik rizik svih mogucih neugodnosti kojina se vise nisam spreman izlagati" - pise da se "pitanje Srba u Hrvatskoj, danas, poslije svega sto se dogodilo, kad je veci dio tog naroda zauvijek napustio svoju zemlju, prije svega postavlja Hrvatima. Kao apsolutna vecina u svojoj novoj drzavi, oni su ti koji trebaju na to pitanje odgovoriti."

JELENA LOVRIC