ORDENJE I OBECANJA

Porodice poginulih

Banjaluka, 22.oktobra (AIM)

Stotine majki ostalo je u ovom ratu bez svojih sinova, bez hranitelja porodica i cuvara kucnog ognjista. A zna se dobro

• niko ne zna da voli i pati, kao sto zna mati. Zato je i svaka prica o majkama poginulih boraca, samo jos jedan istrgnuti pramen tuge iz srca zene koja je izgubila sina. Sina jedinca. Dva sina. Sina i muza.

U raskvasenim i blatnjavim semberskim sokacima, u naseljima sa neobicnim nazivima, u sobama ukrasenim zutim dunjama i ordenjem, danas stanuje tuga, ponos i bol. Nikada na jednom mjestu nece biti toliko ljubavi i tuge, koliko je stalo u majcinske grudi jedne Slobodanke, jedne Ruze i svih drugih znanih i neznanih majki - heroina prohujalog rata.

Slobodanka Jelisic je u ovom ratu izgubila sina i muza. Muz, Nikola Jelisic, ubijen je, po Slobodankinom kazivanju, negdje izmedju Olova i Sokoca, u selu Banjalucice. Odrastao je po domovima sirom Jugoslavije kao ratno siroce iz drugog svjetskog rata. Bio je rezervni vojni oficir, po struci geometar. Dvaput je posmrtno odlikovan - Ordenom Milosa Obilica i Karadjordjevom zvezdom drugog reda. Sin Ranko je poginuo ubrzo poslije oceve smrti. Bio je diplomirani ekonomista, zaposlen i neozenjen. Otac i sin sahranjeni su na Sokocu, kod crkve.

Dok se sprema za put do Sokoca, da obidje grobove svojih najmilijih, Slobodanka kroz suze prica:

• Da mi nije kcerke Ranke, tesko bih sve ovo prezivjela. Zivim, a ne znam zasto. Pomirit' se s tim nikako ne mogu. Prije nego sto ce mi muz poginuti, sanjala sam da nam se rusi kuca u Olovu. Predosjetila sam i sinovljevu smrt. Kada se prisjetim svih muka koje smo ja i kcerka Ranka imale poslije njihove smrti, osjetim samo jos vecu tugu i bol.

Ne moze Slobodanka da zaboravi ni prvi susret sa opstinskim sluzbenikom koji joj je, kad je trazila smjestaj u Bijeljini, rekao: "Pa sta hoces, nisu ti valjda za kuce poginuli". Zna ona da postoje ljudi kojima tudja smrt ne znaci mnogo, ali se nada da ce drzava da povede brigu o onima ciji su najrodjeniji ugradili svoje zivote u njene temelje.

Tesko se miri sa zivotom u tudjoj kuci: "Mi nismo trazili nicije kuce. Imali smo svoju i dobro smo zivjeli. Da mi nije brata i njegove pomoci, tesko bih danas sastavljala kraj s krajem. Braca su mi pomogla i oko podizanja spomenika. Niko drugi".

Slobodanka od drzave prima pomoc od 120 dinara mjesecno. "Nama djecu niko ne moze nadoknaditi", nemocno siri ruke. Onda nastavlja: "Zaboli covjeka danas i to, ako ga niko, ama bas niko ne obidje."

Ona se zove Ruza Djuric. U ratu je izgubila dva sina, Zorana i Milenka, i muza Marka. Jos je tri sina u rat poslala. Srecom, zivi i zdravi joj se vratise. Ruza danas kaze - sest junaka, sest sokolova. "Mi smo ti iz Crnog Blata, sela kod Tuzle. E, moj sinko, imala sam pet sinova, a sad osta na tri. Izginuse mi u koloni, na Brcanskoj crnoj malti. To je bilo 15. maja 1992. godine. Za sat vremena njih trojica, i cetvrti, od djevera sin - svi su izginuli. Cetiri sanduka su dovezli pred moju kucu. Ja nisam bila tamo. Izasla sam 14. maja. Crne muke, crni jadi! Od Zorana mi ostadose dva sina, dva unuka. Milenko je bio neozenjen. Bio je u vojsci, desetar. Pod ugovorom, na pet godina".

Dok govori, uznemirena kopanjem po svjezim ranama, Ruza drhtavim rukama pripaljuje cigaretu: "Svake godine prikazu onu Crnu maltu. Valja to izdrzati. I danas - dan, traze ljudi svoju djecu iz kolone. Mnogi su tamo izgorjeli. Pepeo ne govori. Ziva dusa mora izdrzati, mora izdeverati. Radila sam, isla na sve strane i ishranila tu svoju djecu. U vojsku ih otpremila. Njih pet i muz sesti. Zar nije zadovoljna ova drzava? Sest mojih vojnika, sest golubova, ja sam njima dala u ruke. Svi zdravi ko jablanovi. Trojicu mi ubise, a trojica se, eto, nekako spasise. Fala Bogu, opet imam osmero unucadi. Ali, sine moj, niko da dodje, pa da pita 'Ruzo, kako si? Ruzo, jesi li bolesna? Imas li sta u kuci, kako zivis? Treba li te voziti ljekaru'? Samo tih 120 dinara, za tri mrtve glave. Pa ni to ne stize redovno."

Nabraja Ruza svoje ljudske muke: "Drvene grane u dvoristu nemam. Niko me ne pita ni sta cu, ni kako cu. Ova djeca nigdje ne rade, nema posla. Kuce su bili sagradili, ostase im. Ovde smo u pola tudje kuce. Nemam gdje, nemam kud. Kukaj Bogu, nemas gdje". Kaze da je jos 1993.godine predala u Beograd zahtjev za pokopninu i za troskove sahrane. Jos nije dobila nikakav odgovor. Cak se i jedan advokat ponudio da pomogne. Predao tuzbu na Vrhovni sud. "Kako ja da idem u Beograd? Sta cu ja tamo? Nisam ja zegla, palila i ubijala, ja trazim samo svoje pravo..."

Dok prica, u prostoriju ulazi jedan od sinova. Umiruje majku. Ona brise suze i nastavlja: "Da sam sposobna i da mogu hodati, mozda bi nesto i mogla ostvariti. Ko je mogao da hoda, on je i ostvario svoje pravo. Sta mores. Kako god okrenem, ne znam sta da radim. Najgore mi je za to spomenje. Ostase mi grobovi koje nikad svojom rukom nisam okadila. Ljudi, pa moze li se to izdrzati? Moze li se izdrzati taj bol? Ni da zivis, ni da umres... A zivjeti, opet, moras. Jos je moja pokojna majka govorila - trpi duso, pati tijelo, nije muka zavijeka. Ali, kod mene jeste. Svojih sest jablanova dala sam njima u ruke. Niko da dodje i kaze - fala ti majko, sto si nam svoju djecu dala. Bar to! A sta cu? Da sam ih i dvadeset imala, malo bi im bilo".

Drzava se porodica poginulih sjeti o vaznim drzavnim svecanostima. Politicari ih spomenu u svakom javnom nastupu. Tek nedavno i zakon im je priznao posebna prava. Ipak, one i dalje zive od obecanja.

(AIM) Ljubo Ljubojevic