PRIVATIZACIJA U BiH

NOVA KLASA vs. OSIROMASENIH GRADJANA

AIM SARAJEVO, 21.10.1996. Minuli cetverogodisnji rat u BiH je neminovni proces privatizacije privrede odgodio za neka bolja, posleratna vremena. Ipak, rat nije bio smetnja drzavi da dotadasnju drustvenu imovinu, i formalno, "dekretom" 1994.godine, pretvori u drzavnu, pravdajuci to potrebom zastite od pljacke i uzurpacije. Uzgred ovo i formalno preuzimanje imovine drzava je iskoristila da kao "novi" vlasnik postavi i nove direktore po svom "ukusu". Zapravo, direktorska stolica bila je uslovljena clanstvom u vladajucoj Stranci semokratske akcije.

Sve ovo se odnosi na dio Federacije koji je bio pod kontrolom Armije BiH. Na preostalom dijelu Federacije pod kontrolom HVO-a, tamosnja drzavna struktura olicena u "Herceg-Bosni", ionako nije "zarezivala" odluke republickih organa, nego je formalno zadrzala dotadasnje drustveno vlasnistvo, o kome se "starala" hercegbosanska Agencija za restruktuiranje i razvoj. Time danas na teritoriji Federacije formalno egzistiraju i drustveno i drzavno vlasnistvo.

Dolaskom mira i najavom znacajnijeg priliva sredstva za obnovu BiH, privatizacija je ponovo izbila u prvi plan. Svi medjunarodni finansijski faktori, od Svjetske banke, MMF-a, pa do stranih kompanija zainteresovanih za ulaganja u opustosenu bh. privredu, slazu se u jednoj stvari - za poslovnog partnera ni slucajno ne zele drzavu.

Vise pod pritiskom vanjskih faktora nego li zbog vlastite zelje za ispunjenjem predratnih obecanja o prelasku na trzisnu ekonomiju i provodjenje privatizacije, federalna vlast je konacno ozbiljnije pocela da se bavi ovim poslovima. Iako su predstavnici medjunarodnih finansijskih institucija ocekivali da paket privatizacijskh zakona bude pripremljen znatno prije, nacrti zakona o privatizaciji preduzeca, otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo i zakona o restituciji, pred poslanicama federalnog parlamenta nasli su se tek krajem minulog avgusta.

Kao prethodnica privatizacije moze se smatrati donosenje zakona o Agenciji za privatizaciju cime je profilisana kljucna institucija za buduci prelazak drzavne (drustvene) imovine u privatne ruke. Prema Zakonu o Agenciji za privatizaciju ona se formira na federalnom nivou, ali ce i svaki kanton imati svoju agenciju. U nadleznosti federalne Agencije bice privatizacija preduzeca koja imaju dijelove na teritoriji vise kantona, pracenje i nadziranje rada kantonalnih agencija, kao i arbitriranje u slucaju eventualnih sporova medju kantonalnim agencijama. Najvaznije u svemu bice odredjivanje pocetnog bilansa, koji ce ujedno predstavljati i cijenu preduzeca, a ono je u nadleznosti je kantonalnih agencija.

Kolika je trenutna realna vrijednost drzavne imovine koja ce prije ili kasnije doci na bubanj, niko sa sigurnoscu ne moze tvrditi. Imajuci u vidu da trenutno radi svega 10 odsto predratnih industrijskh kapaciteta, a da su privredni giganti poput "Unisa", "Energoinvesta" i ostalih na koljenima, odrediti realnu, trzisnu cijenu nece biti nimalo lak posao. Na kraju 1991.godine ukupna vrijednost trajnog kapitala na podrucju BiH bila je oko 56 milijardi DEM. Procjene strucnjaka kazu da je u ovom trenutku vrijednost drustvenog kapitala na podrucju Federacije oko 15 milijardi DEM.

Bosanski koncept privatizacije, koji su pored domacih eksperata pripremali i strani strucnjaci, zasniva se na brzoj i totalnoj privatizaciji. Tako bi se u prvom krugu privatizacije nasla preduzeca koja imaju manje od 50 zaposlenih i cija je vrijednost manja od pola miliona maraka. Preduzeca iz ove grupe nasla bi se na licitaciji vec nakon tri mjeseca od dana kada zakon o privatizaciji preduzeca bude i zvanicno usvojen. Odmah zatim trebala bi uslijediti privatizacija i svih ostalih preduzeca. Jedini izuzetak predvidjen je za javna preduzeca, kao sto su PTT, elektroprivreda, vodoprivreda, rudnici, kao i za preduzeca u oblasti javnog informisanja, igara na srecu i industrije naoruzanja. Ova preduzeca doci ce na red za privatizaciju poslednja, a kada ce to tacno biti, zavisice od odluke federalne Vlade, dok listu ovih preduzeca utvrdjuje federalna skupstina.

Preduzeca za koja se ne nadje kupac u prvom krugu po cijeni utvrdjenoj pocetnim bilansom, u drugom krugu mogu se prodati i direktnom pogodbom izmedju zainteresovanih kupaca i nadlezne Agencije za privatizaciju. Kao kupci dionica preduzeca mogu se pojaviti sva domaca i strana pravna i fizicka lica, osim preostalih domacih drzavnih preduzeca . U svakom slucaju kupac je obavezan da najmanje 35 odsto ugovorene cijene plati u novcu. Sredstva dobijena prodajom preduzeca koristice se dijelom za podmirenje troskova Agencije, a ostatak bi isao za podmirenje potreba kantona i opstina na cijoj se teritoriji nalaze preduzeca.

Kao ulog za privatizaciju svaki punoljetan gradjanin koji je bio drazavljanin BiH 31.marta 1991. godine i u momentu stupanja na snagu ovog zakona ima stalno prebivaliste na teritoriji Federacije BiH dobice certifikat sa kojim ce moci kupovati dionice preduzeca ili otkupljvati stan. Koliko ce iznositi ovi certifikati jos uvijek se ne zna jer je predlagac zakona ovo prepustio poslanicma federalnog parlamenta. Nezvanicno se barata iznosom od oko 5.000 DEM po osobi. Dug drzave prema gradjanima po osnovu stare devizne stednje takodje ce biti pretvoren u certifikate, kao i obaveze drzave prema nekadasnjim vlasnicima imovine koja je nacionalizovana a koja sada treba biti vracena. Naravno, dionice i stanovi moci ce se kupovati i gotovim novcem, ali je malo onih koji ce imati od cega odvojiti pare za njihovu kupovinu. Zato je realno ocekivati da ce najveci dio kupovina biti placen upravo certifikatima.

Uprkos svemu, jos uvjek je neizvjesna sudbina vojnickih deviznih knjizica, koje su podijeljene pripadnicima Armije BiH umjesto plata koje tokom rata nisu primali. Visina iznosa na ovim knjizicama zavisi od vremena provedenog u ABiH, pa je borcima za svaki mjesec obracunato po 400 DEM, a invalidima i porodicama poginulih boraca po 500 odnosno 600 DEM. Da li se i ove knjizice smatraju certifikatima, kako to tvrde republicki funkcioneri, ili to mogu postati samo ako ih ozvanici federalni parlament, kako tvrdi dr.Stiepo Andrijic, voditelj ekspertnog tima za privatizaciju, izgleda ce biti jasno tek kada zakon bude konacno usvojen.

Kako je predvidjeno, svaki punoljetan gradjanin dobice svoj racun kod Zavoda za platni promet koji ce se voditi na njegovo ime i na tom racunu bice evidentirani svi certifikati na koje ima pravo. Ovi certifikati bice prenosivi i sa njima ce se moci slobodno raspolagati, odnosno moci ce se prodavati i kupovati.

Nekadasnje interne dionice koje su radnici uplacivali neposredno prije rata postat ce "prave" dionice pod uslovom da je citav njihov iznos otplacen. Posto je jedno od temeljnih nacela trzisne privrede i neprikosnovenost privatnog vlasnistva, vlasnici ovih predratnih dionica zadrzavaju vlasnistvo bez obzira na to gdje se sada nalaze.

Privatizacija privrede nametnula je i potrebu izravnavanja racuna izmedju drzave i gradjana kojima je ranije u ime "visih ciljeva" oduzimala imovinu uz simbolicnu ili nikakvu naknadu. Nacrtom zakona o restituciji ostalo je nerijeseno kljucno pitanje, da li pravo na nadoknadu ili povrat imovine imaju samo oni kojima je imovinu oduzela "narodna vlast" posle 1945. godine ili bi pravo na restituciju imali i oni kojima je imovina oduzeta u periodu izmedju 1919.i 1945.godine. Federalna vlada o ovom pitanju nije uspjela da usaglasi stavove pa ce odluku o granicnom datumu morati donijeti poslannici.

Dio privatizacijskog pakta koji sigurno izaziva najvise paznje je Zakon o otkupu stanova. Vlada Federacije kao predlagac, utvrdila je pocetnu cijenu kvadratnog metra stana od 600 DEM. Od ovog iznosa odbijaju se stopa amortizacije, 1 odsto za svaku godinu starosti stana (maksimalno 60 odsto). Za svaku godinu radnog staza nosiocu stanarskog prava priznaje se popust od 1 odsto, a za svaki mjesec proveden u oruzanim snagama Federacije obracunava se dodatni popust od 0,25 odsto, dok je za radnu obavezu ova stopa 0,12 odsto mjesecno. Posebni popusti predvidjeni su za ratne vojne invalide i za porodice poginulih boraca i to u rasponu od 25 do 100 odsto cijene.

Pravo na otkup stana imaju nosilac stanarskog prava i clanovi njegove uze porodice koji zive u zajednickom domacinstvu. Stan je moguce otkupiti ili odjednom ili na rate sa maksimalnim rokom otplate do 25 godina. Kao platezna sredstva, osim gotovog novca, predvidjena je stara devizna stednja, certifikati po osnovu restitucije i ostali certifikati, poput onih planiranih za sve punoljetne gradjane Federacije za ucece u procesu privatizacije i vojnicke devizne knjizice.

Kada ce citav paket privatizacijskih zakona biti konacno usvojen, zavisice prije svega od poslanika federalnog parlamenta. Izvjesno je da se to nece moci odugovlaciti unedogled, a planirano je da citav proces privatizacije startuje 1. januara 1997. Sa ili bez zakona o privatizaciji, prvobitna akumulacija uveliko tece pred nasim ocima. Zato ne treba imati iluzija da ce samom privatizacijom poteci "med i mlijeko". Nova klasa bogatasa uveliko stasava, a njihov interes je da sto prije drzavu rasterete brige o privredi, i da tu neugodnu obavezu preuzmu na svoja "nejaka pleca". Obicnim gradjanima osiromasenim do prosjackog stapa ostaje samo da se nadaju da ce ih zapasti barem mrvice od privatizacijskog kolaca.

DRAZEN SIMIC