ZASTO JE EVROPA ZADOVOLJNA HRVATSKOM

AIM, ZAGREB, 20.10.1996 Od 6. studenoga, konacno ce se pred Palacom Evrope u Strasbourgu zavijoriti i 40. zastava, jer od toga dana Hrvatska ce postati punopravna clanica najstarije evropske integracije. Na taj konacni korak Hrvatska je cekala vise od cetiri godine. Status posebnog gosta dobila je 4. svibnja 1992. godine, da bi nakon cetiri mjeseca (11. rujna) podnijela zahtjev za prijem u clanstvo. Vjerovatno se radi o rekordnom cekanju jedne zemlje da dobije vizu za Evropu, jer primjerice gotovo nikakvih problema nije imala Slovenija, a ni Makedonija nije mnogo cekala. Najprije su razlozi bili nezavrseni rat, potom sukob sa Muslimanima, a onda 1995. godine odluka o prijemu odgodjena je zbog vojnih akcija "Bljesak" i "Oluja". No, Hrvatska je jos po necemu preseden. Rijec o jedinoj zemlji za ciji se prijem odlucila Parlamentarna skupstina u travnju ove godine, a nakon sto su hravatski predsjednik i predsjednik Sabora dr. Franjo Tudjman i dr. Vlatko Pavletic potpisali spisak od 21 uvjeta, a onda je konacnu odluku stopiralo Vijece ministara Evropske unije. Inace uobicajeno je da "garantna pisma" potpisuju ministri vanjskih poslova, sto je dr. Mate Granic i ucinio u nekoliko navrata, a nikada se nije dogodilo da Ministarski odbor ne potvrdi ono sto je izglasala Skupstina.

Sto se to zapravo dogodilo i promijenilo da su ministri odlucili kako vise nema nikakvih prepreka da Hrvatska konacno stigne do Strasbourga i postane clanicom prve znacajne evropske asocijacije koja otvara vrata ka drugim vaznijim stepenicama evropskih integracija? Sto je prevagnulo da i ministri i vodstvo Vijeca Evrope izjave kako bi daljnje drzanje Hrvatske na ledu bilo kontraproduktivno?

Pomnija analiza 21 zahtjeva, sto je u Hrvatsku stigao pocetkom ozujka, te kako je na njih reagirala sluzbena politika, pokazuje da se zapravo radilo tek o maski iza koje se krio ostar presing, kojem je glavni cilj bio prisiliti Hrvatsku da se drzi Daytonskog sporazuma i ucini zaokret u svojoj politici prema Bosni i Hercegovini, ali i da pristane na suradnju sa vladom u Beogradu. Uostalom sve evropske i americke sluzbene izjave kazu kako je glavni razlog skidanja veta: provodjenje izbora u BiH, iako je svima jasno koliko su oni bili nepripremljeni i nedemokratski, ukidanje Herceg-Bosne i konacno ozivotvorenje Federacije, sto istina nije do kraja provedeno, te normalizacija odnosa izmedju Hrvatske i SR Jugoslavije, cime je navodno prestao rat u bivsoj Jugoslaviji.

Evropa i Amerika procjenjuju da su ta dva strateska cilja ostvarena, pa sada gotovo nitko vise i ne spominje famozni spisak od 21 uvjeta. A tamo, podjimo redom, medju ostalim stoji da je "Hrvatska duzna poduzeti sve potrebne mjere, ukljucujuci odgovarajucu policijsku zastitu, da se zajamce sigurnost i ljudska prava srpskom stanovnistvu, posebice u bivsim UNPA- zonama, kako bi se olaksao povratak ljudi koji su napustili ta podrucja i dopustilo im se posebnim postupkom utvrdjenim zakonom, da ostvare prava radi vracanja svoje imovine ili dobivanja odstete". Vec u ozujku Hrvatska je odgovorila da je ovaj zahtjev tek djelomicno prihvatljiv, a kasniji citav niz poteza i izjava pokazivao je da je zapravo neprihvatljiv. Naime, sam predsjednik Tudjman izjavljivao je da je srpsko pitanje, sto se Hrvatske tice, zauvijek rjeseno, a vlada i ministri bezbroj su puta odbili prihvatiti nacelo povratka svih bez obzira na naciju, sto potvrdjuje i podatak da se do sada u Hrvtasku vratilo tek desetak tisuca Srba i da se njihov egzodus smatra gotovom cinjenicom. Sluzbeni podaci govore da je Hrvatsku od 1990. godine napustilo oko 350.000 Srba, ali procjene govore da ih je od nekadasnjih 580 tisuca zapravo ostalo jedva 150.000.

Krunski dokaz da Hrvatska ne zeli povbratak Srba je i to da se prostor bivse Krajine zapravo smatra teritorijem na koji treba naseliti Hrvate protjerane iz Bosanske Posavine, drugih djelova BiH, te SR Jugoslavije. Posto Hrvatska ne namjerava traziti od SR Jugoslavije ratnu stetu za pretpostaviti je da bi se ona zapravo naplatila od imovine Srba, ali i gradjana SR Jugoslavije.

Od Hrvatske se trazilo da suradjuje sa sudom u Haagu, na sto je ona odgovorila donosenjem odgovarajuceg zakona, a kao znak dobre volje Tribunalu se dobrovoljno predao general Tihomir Blaskic, te je izdan jos jedan zahtjev za hapsenje. Istodobno usred Zagreba slobodno se secu neki ljudi sa medjunarodnih potjernica.

Vijece Evrope trazilo je i promjene zakona o medijima, kao sto su Zakon o informiranju, Zakon o telekomunikacijama i Zakon o zastiti konkurencije. I tu je posao obavljen tek djelomicno. Usvojen je novi Zakon o javnom priopcavanju, pri cemu je HDZ u Saboru dozivio jedan od svojih najvecih poraza, jer je morao odustati od onih clanova koji su govorili o obaveznom osiguranju nakladnika za moguce stete koje mogu nastati prema trecim osobama. Opozicija se, naime, uspjela izboriti da se ove odredbe brisu jer po njenom tumacenju one bi zapravo omogucile zakonsko unistavanje malih, nezavisnih i opozicionih novina, radija i televizija, a s druge pak strane takvo rjesenje, koje ne postoji nigdje u Evropi, u suprotnosti je sa Zakonom o osiguravajucim drustvima koji izricito zabranjuje osiguravanje medija.

Moze se reci da je to sada jedan pristojan zakon, ali sto to sve skupa vrijedi kada je Sabor u medjuvremenu proveo mini reformu kaznenog zakonodavstva po kojoj su pet najvisih drzavnih duznosnika - predsjednik Republike, Sabora, Vlade, Ustavnog i Vrhovnog suda, zasticeni na takav nacin da ih od uvreda i kleveta stiti javno tuzilastvo, kao sto je to bilo u slucaju sudjenja "Feral Tribunu". Utjesno je da je Opcinski sud u Zagrebu odbio optuzni prijedlog, jer je sudac Marin Mrcela smatrao da se inkriminiranim tekstovima nije klevetalo i vrijedjalo predsjednika Tudjmana, koji je dao pismeno dopustenje za gonjenje, ali vidjet cemo kako ce se sve skupa zavrsiti na drugostepenom Zupanijskom sudu. Tu je i Zakon o drzavnoj i vojnoj tajni koji je toliko restriktivan da se novinar vrlo lako moze naci na optuzenickoj klupi. Vlasti i ne pada na pamet da mijenja Zakon o telekomunikacijama, a njegova je primjena takva da nema slucaja da je netko tko nije blizak HDZ-u dobio koncesiju ili frekvenciju. Naprotiv, prijeti cak i ukidanje nezavisne zagrebacke popularne "stojedinice", a unistene su i neke druge radio-stanice. Program HTV-a je pak takav da sve vise slici na propagandne biltene iz pedesetih nego li na objektivnu radio i televiziju.

Dakle, nije ispunjen ni zahtjev za potrebom vece neovisnosti drzavnih medija, posebice HTV-a, a HDZ ni ne pomislja da mijenja izborne zakone po kojima je dijaspora (u praksi Hrvati iz BiH) zastupljena u Saboru sa cak 12 od sadasnjih 127 zastupnika.

Konacno Predsjednik Republike nije skinuo veto na imenovanje gradonacelnika Zagreba, koji je po ocjeni eksperata Vijeca Evrope, suprotan hrvatskom zakonodavstvu, a umjesto da se popravi sadasnja regulativa o lokalnoj samoupravi ozbiljno se razmislja da se ona jos dodatno svede na manju vlast nego li su je imale nekadasnje mjesne zajednice.

Nije tesko zakljuciti da se radi o kompromisu i da Vijece Evrope, to jest Evropska unija, moze olako preci preko krsenja temeljnih demokratskih, ljudskih i nacionalnih prava, ako ce Hrvatska biti spremna popustiti na onim tockama koje su po njenim procjenama krucijalne, ostavljajuci to za druga vremena kada ce na Hrvatsku moci pritiskati u Strasbourgu. I kolikogod se ovog casa cinilo da je Hrvatska nagradjena zbog poslusnosti, njena je vlast svjesna i svih prednosti, ali i "mana" ulaska u Evropu. Zato je potpuno u pravu sef hrvatskog izaslanstva dr. Zarko Domljan kada kaze: znamo da nas nece ostaviti na miru. A osim onoga sto ce morati mijenjati u unutrasnjoj politici, Hrvatsku mozda jos vise boli sto joj je jasno dano do znanja da Evropa i Amerika nisu odustali od regionalnog pristupa, a sto je ponovljeno i prije nekoliko dana u Bruxellesu.

GOJKO MARINKOVIC