PODUNAVSKI INTERMEZZO

AIM, ZAGREB, 18. 10. 1996. Kontaktna skupina i UN vole reci da je misija UNTAESA, iako ne traje dugo, polucila stanovite rezultate. Poceo je, primjerice, prije par dana program otkupa oruzja. Za sada je otkupljeno oko 200 pusaka, za oko 15 tisuca DEM. Hrvatski MUP, kazu u Kleinovom uredu, prikuplja jos novaca. Zatim je UNTAES preuzeo Arkanovu benzinsku pumpu u Erdutu i sredio je za civilne poslove. Izvrsena je tiho i bez velike pompe, kako je i obecano vukovarskim majkama, i ekshumacija leseva na Ovcari. Naftna polja u Djeletovcima se razminiravaju od strane zaaposlenih, uglavnom bivsih vojnika, sto je vecim dijelom platila INA. Zajednicka policija radi ko urica. Oko dvije tisuce radnika rasciscava prugu Vinkovci - Sid. U sedam tisuca primjeraka dijeli se bilten UNTAESA na oba pisma u cilju zblizavanja i zajednickog informiranja. Da ne duljimo, ima toga jos. Ipak, kako stvari odmicu, dolazi do razvodnjavanja interesa. Pa cak i veoma konkretnih "imenovanja".

Hoce li u istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu u neko blize vrijeme zaista biti stvarnog, zajednickog mira, ovisi, prema Kleinu, prije svega o tri stvari: Novcu, Tudjmanu i lokalnim vodjama. O Novcu: "Da imam pola od onog koliko se trosi u Mostaru, obnovio bi cijelu regiju. Nije pitanje koliko UNTAES brzo moze vratiti bivse stanovnistvo, vec koliko se kuca moze izgraditi da bi se na nesto moglo doci". O Tudjmanu: "Na zalost, misija UNTAESA je iskoristena za hrvatsku unutarnju politiku i Tudjman nema namjeru postivati pravila igre, i zeli, ali opet nevoljko, samo dio Srba, starosjedioca. Oko sto tisuca ljudi koji su dosli iz bivse Krajine, i ne mogu u svoje kuce u Hrvatskoj, smatra viskom. I kuda s njima kada ih Tudjman ne zeli nigdje? Isto tako, izbori u prosincu vise su politicka manipulacija, nego stvarna potreba da se izaberu predstavnici vlasti". O lokalnim vodjama: "Vodje izbjeglica s obje strane samo kritiziraju jedni druge, a svi su zrtva. Oni opasni ce otici, ali tek kada ucine sve da nista ne uspije i ostane po starom, dakle lose". Najkrace receno, svi imaju svoje male podle jokere. No, sto zeli narod. "Neka se svi vrate, ali ne bi bilo dobro da se odmah mijenjaju imena ulica, skola i svega. Sto zelim? Da slobodno slavimo nasu svadbu, s nasim pjesmama i nasom zastavom. I da nas nitko zbog toga ne dira. Da se radi, da imamo, da nam djeca mirno idu u skolu, da se ne bojimo. Da se ne dozira nasa kultura, jezik i historija, a mi obecajemo da nece niti jednim dijelom biti upereno protiv Hrvatske. Mi nismo srpcad, a kao Srbi, bas kao i svi ostali, zelimo zadrzati svoj integrtitet. A na kraju, koja ce vlast biti, nek bude koja oce, samo da ne tuce", kaze Petar Mrdjenovic iz Vukovara. To je cesta prica. Ima i drugih. Primjerice, jedan Dean, vlasnik restorana u Vukovaru, kaze: "Nije tajna, zakopalo se puno oruzja, a ludjaka osvetnika ima na svim stranama. S njima ce biti najteze. I zato je mozda vazno da UNTAES jos dugo ostane, iako ni oni ne mogu puno pomoci. Recimo, sto ako otvorim kafic ili trgovinu, a sutradan dobijem kasikaru od neke hrvatske budale, a u isto vrijeme Hrvat otvori isto, i to dobije od srpske budale? Sto onda? Tko to moze sprijeciti? Klein? Policija? Bog? Tko?".

No, Klein je uvjeren da ce narod sam pronaci put mira, samo ga ne treba smetati. "Na trznici, na liniji razgranicenja, svake subote skupi se do 11 tisuca ljudi. Medjusobno trguju, pricaju, upoznaju se, i nece im biti tesko, samo ako vlasti dopuste, nastaviti zivjeti zajedno".

Dosadasnje stanje stvari ukazuje da ce Milosevic i Tudjman svoje odnose rijesiti prebijanjem manjine, koja je to na koncu ipak shvatila. Naime, od sporazuma u Erdutu vlasti Srpske oblasti istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema otvoreno govore da je Vukovar u Hrvatskoj i da nece dugo proci kada ce to biti i formalno. Pitanje je samo nacina i fer playa. A to je u politici, posebno ovdasnjoj, kao celulit kod Cindy Craford - prava rijetkost.

"Stvar je gotova, skoro sve se zna. Na nama je da sacuvamo bioloski opstanak, da ne stetimo sebi, da budemo oprezni i ne isprovociramo neku redarstvenu akciju" - kaze za AIM Vojislav Stanimirovic, predsjednik Izvsnog vijeca Srpske oblasti istocna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem. Teza je na mjestu, posebno ako se zna da se po Hrvatskoj zadnje vrijeme kotrljaju ankete u kojima gradjani trebaju zaokruziti jesu li za vojnu akciju ili pak nisu. Za sada, izvor navodi da jos uvijek, recimo tako, vise od pola nacije ne zeli dodatni rat. Takav tajni plebiscit Tudjmanu treba da pokaze stupanj titranja zivaca hrvatske nacije, koja je i bez Podunavlja dovoljno nervozna.

U nedavnom posjetu Kleinu i srpskoj vlasti u Vukovaru bio je, uz saborskog zastupnika Milorada Pupovca, i Veljko Dzakula, koji je pokusao prenijeti svoje iskustvo "Bljeska". Za AIM kaze: "Osnovno pitanje je sto uciniti - otici ili ostati. Uzeti ili ne uzeti dokumente. Ako pak ljudi odu, neka uzmu barem nekakav dokument, neka ne zatvore vrata za sobom. Radikali ce se uvijek snaci. U Pakracu, primjerice, rade s hadezeovcima u zajednickim firmama. Treba dakle sacuvati narod i boriti se u miru za svoja prava. Kao jedinke sanse su vam minimalne. Sto vas vise ostane, bice vam lakse. A i niste sami, imate medjunarodne organizacije, a kod nas ni toga vise nema. U svakom slucaju, oni koji zele otici trebaju stvoriti mogucnost da se jednom mogu vratiti". Od Erdutskog sporazuma naovamo prisutna je u lokalnim srpskim vlastima izvjesna doza realne paranoje, intimno povezana sa svijescu o izgubljenom ratu. Oblasni sekretar za upravu i pravosudje Vojin Susa kaze da se tek sada suocavaju sa pravom istinom, da su izgubili "gradjanski rat, iako se on ne moze izgubiti, ali mi ipak jesmo, i na kraju, htjeli ili ne, slijedi povratak u sistem s kojim se moramo suociti. Naime, ljudi poistovjecuju upis u knjige drzavljana sa pojedinacnom kapitulacijom. To je opasno stanje jer su ocajni i s njima se lako moze manipulirati. Slijedi vrijeme otreznjenja. Mnogo toga je bilo u nasoj nespremnosti da prihvatimo realnost. Prvo smo proklinjali erdutski sporazum, da bi na kraju nasli neke zajednicke dijelove. Zatim smo digli galamu oko UNTAES-a, pa smo se opet slozili, jer bez njih je jos teze. Onda nismo zeljeli kontakte s hrvatskim vlastima, sada ih pak zelimo, jer drugacije ne moze. Ovi ljudi ovdje moraju biti sigurni da nece biti osvete i terora kada se vrati stanovnistvo koje je odavde bilo protjerano prije pet godina. Ako medjunarodna zajednica zeli mir na ovim prostorima, mora nas podrzati u stvaranju barem nekih elemenata lokalne samouprave, po povelji Vijeca Evrope o lokalnoj samoupravi".

Vecina u lokalnoj vlasti slaze se da nema zabune oko toga da zive u Hrvatskoj. Neki od njih smatraju da nece ostati u Hrvatskoj, ali da moraju djelovati "politicki ozbiljno zbog ljudi koji zele ostati". "Zivimo pod diktatom onih koji su nas doveli u tu poziciju" - kaze Ranko Vujic, clan komisije za obrazovanje i skolstvo. "Hrvatska se ponasa kao bespogovorni pobjednik, ali kad se dublje zagleda, svi smo, osim lopova, na ovaj ili onaj nacin izgubili. Tu nema ravnopravnosti osim onoga koji je zasnovan na interesu hrvatske vlasti. Mi smo ljudi bez icega. Svi su nam uskratili prava, cak i Jugoslavija. Nasa prava od sada regulira Hrvatska. I ako se tome ne prilagodimo, na ovim prostorima nas vise nece biti. Nasi ratni zlocinci i profiteri zele da narod ode odavde, kako bi prikrili svoje zlocine. Neki ljudi odlaze iz straha. Prodaju sve i zapute se negdje pjeske. Vukovar jeste hrvatska drzavnost, ali drzavnost bez ijedne cijele kuce".

U istocnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu ne zele kapitulaciju, vec sporazum. Hrvatska im nudi ili izgon ili lojalnost. A ta lojalnost, sudeci po Tudjmanovom kosom cereku, nece biti obicna lojalnost.

ALEN ANIC