SEKTE OPET NA TAPETU

Napadi na "male vjerske zajednice" u Srbiji

AIM, Beograd, 14.10. 1996.

Kada su u Srbiji prestale da budu aktuelne tipicne ratne teme, uz stalno isticanje svih vrsta "zavjera", ostao je prazan prostor u kontolisanim medijima koji je trebalo popuniti pikantnim temama. Tako se poslednjih meseci na tapetu drzavne stampe u svoj svojoj "pikanteriji" nasla vecina protestantskih crkava i vjerskih pokreta.

Pripadnike tih vjerskih zajednica najvise zabrinjava, kako je izjavio saradniku AIM prvi covjek Adventsiticke crkve u SRJ, dr Radisa Antic, to sto se "trpaju u isti kos i poistovecuju adventisti, baptisti... sa satanistima". Na to upozorava i socilog religije iz Nisa, Bogdan Djurovic, za koga je neshvatjivo "mesanje priznatih crkava sa destruktivnim verskim pokretima i sektama".

Da li je rijec o nepoznavanju ucenja, konkretno protestanstskih crkava, ili o stvaranju odbojnosti prema onima koji na drugaciji nacin tragaju za istinom o Bogu od pripadnika vecinske Crkve - tesko je precizno odgovoriti. Ocigledno je u pitanju i jedno i drugo.

Politicko-teoloski sukobi

Velikodostojnike iz protestantskih crkava i vjerskih pokreta u sadasnjoj Jugoslaviji zbunjuje i to sto se vecinska Srpska pravoslavna crkva nikada sa cisto teoloskog stanovista nije javno izjasnila o svom odnosu prema njima. Opredelila se za javni poziv na odlucan otpor "nezvanoj vojsci propovednika raznih sekti" (Saopstenje Svetog arhijerejskog sabora, 2.jun. 1994. ) apostrofirajuci, prije svega, one koji poticu iz zapadnih zemalja "odakle nam dolazi svako zlo". Dakle, ne radi samo o teoloskom nego i o sukobljavanju sa politickim, ali i mnogim drugim primjesama.

Jedan od primjera je zestok napad na Adventisticku crkvu od strane episkopa zahumsko-herecogavckog, Atanasija, za koju kaze da je "antipravoslavna, antihristovska sekta". Povod je bila humanitarna organizacija ove Crkve - ADRA - koja je dijelila humanitarnu pomoc za vrijeme rata u svim dijelovima BiH, pa i u Trebinju, gdje on stoluje. Rijec je o humanitarnoj organizaciji koja nije gledala ni na ciju vjersku ili nacionalnu pripadnost nego jednostavno na ugrozenost svih. Uz to, nije zabiljezen nijedan slucaj da je neko zbog toga postao pripadnik Adventisticke crkve. Upotrijebivsi termin "sekta" citirani vladika se vrlo jasno odredio prema ovoj Crkvi. Takav pristup ima i znacajan dio hijerarhije u SPC.

Postoje, medjutim, pravoslavni teolozi koji tom osjetljivom pitanju prilaze mnogo hladnije i racionalnije. Profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, dr Radovan Bigovic, smatra da SPC "tek treba da sagleda fenomen sekti u svetlosti pravoslavnog predanja i teologije", iznoseci licno misljenje da Crkva kojoj pripada "nema pravoslavno produbljen i utemeljen stav prema sektama". On izrazava bojazan da, zbog nepostojanja tog zvanicnog stava, i sama ne poprimi "sektasku logiku i mentalitet". Rijec je, dakle, o stavovima pojedinaca, a ne najvisih crkvenih tijela.

Rimokatolicka crkva je u tom pogledu odredjenija nazvavsi prostestante "krscanima na drugaciji nacin". Zvuci dosta diplomatski, ali ova formulacija daje prostora za dijalog i medjusobnu makar i nuznu snosljivost, mada je poznato kako Vatikan gleda, na primjer, na protestante zato sto negiraju svetost pape. O negativnom odnosu prema vjerskim pokretima, bilo istocnjackog ili zapadnjackog porijekla, da se i ne govori. Ipak, dobija se utisak da Rimokatolicka crkva, sluzeci se i diplomatskim rjecnikom, ne zeli da izazove odbojnost kod "malih vjerskih zajednica", a dobro se zna sta ko o kome misli.

Preuvelicavanje opasnosti

Ministar vera u vladi Srbije, mr Dragan Dragojlovica, kaze da medju pedesetak registrovanih vjerskih zajednica u ovoj republici "nema nijedne satanisticke sekte". Drugim rijecima, destruktivne sekte i vjerski pokreti nemaju nikakvih sansi da budu registrovani. S te strane gledano, kolektivni strah od "malih vjerskih zajednica" nema osnova. Istini za volju, u Srbiji jos uvijek ne postoji Zakon o vjerskim zajednicama tako da i zbog toga dolazi do ozbiljnijih nesporazuma. Jedino Srpska pravoslavna crkva ima kod nadleznih organa svoj maticni broj, a to znaci da je ona jedino zvanicno registrovana - kako tumace velikodstojnici iz nekih drugih vjerskih zajednica. Praksa, medjutim, pokazuje da taj maticni broj nije presudan. Jer, nijednoj drugoj vjerskoj zajednici, koja postuje drustvene norme, nije onemogucen rad.

Na vise tribina, posvecenih "sektama", prozivana je vlast da zabrani rad pojedinih "sekti" za koje se smatra da su "destruktivne", ali malo ko navodi provjerene konkretne cinjenice u cemu se ogleda ta destruktivnost. Vrlo cesto se samoubistva, koja su na ovim prostorima u porastu, vezuju za djelovanje "sekti". Tipican primjer je samospaljivanje jedne nesrecne djevojke u Kragujevcu, prije dvije godine, kada je prozvana malo poznata Budisticka vjerska sekta. Zvanicnom istragom kasnije je dokazano da je ta djevojka izvrsila samoubistvo zbog neuzvracene ljubavi i da takva "sekta" uopste ne postoji u Sumadiji.

Sociolog religije, dr Dragoljub Djordjevic smatra da je strah gradjana od "sekti" i kultova posljedica "poslovicnog sujeverja" i podloznosti "glasinama i manipulacijama" te da taj strah korjene ima prevashodno u "trenutnoj egzistencijalnoj nesigurnosti", rapidnom porastu kriminala i nekim drugim pojavama. Djordjevic, takodje, smatra da su "kultovi i sekte kod nas malog uticaja i rasprostranjenosti". Prije nekoliko godina podignuta je prava hajka protiv beogradskog Satja sai centra (specificni vjerski pokret, indijskog porijekla), a na kraju se ispostavilo da je rijec o sesdesetak ljudi koji se bave humanitarnim radom, te da je osnovno ucenje tog pokreta ucvrscenje sopstvenog vjerskog ubjedjenja. Njegovi clanovi su pripadnici razlicitih religija. Mnogi njeni clanovi su, zahvaljujuci tom pokretu, prvi put procitali sveto pismo religije kojoj pripadaju. Zasto ih je na to ponukalo ucenje osnivaca tog pokreta, a ne domaci svestenik mnogo je sire pitanje nego sto na prvi pogled izgleda.

Jedan od razloga odbojnosti vecinskih prema manjinskim crkvama i vjerskim zajednicama moze se traziti i u tome sto su one mnogo organizovanije i operativnije. Dominantne vjerske zajednice, na bilo kom prostoru, najcesce se zadovoljavaju time sto imaju najveci broj pripadnika smatrajuci to i samo po sebi, dovoljnim. U tom pogledu SPC nije nikakav izuzetak. Takva vrsta "duhovnog opustanja" uvijek daje prostora za rad onim vjerskim zajednicama koje se, kao manjinske, moraju stalno da dokazuju kako bi opstale. U prici o opstoj toleranciji prema onima, koji "na drugaciji nacin vjeruju" nije na odmet vratiti se ponekad u prosla vremena, ma sta ko o njima mislio. Tako kralju Aleksandru nije pala kruna s glave kada je usred Beograda podario crkvu Adventistima, a niko nije proglasio izdajnikom akademika, poznatog srpskog knjizevnika i esteticara, Bogdana Popovica, koji je u predgovoru srpskohrvatskom izdanju knjige: "Baha'u'llah i Njegovo doba" (1993.) napisao: "Svet danas cezne, jos nejasno, ali svakim danom sve svesnije, za onim sto je ucio Baha'u'llah - za jedinstvom kroza ceo svet, za dolaskom onoga slavnoga doba mira na zemlji i dobre volje medju ljudima, koje su proroci predskazivali i pesnici opevali...Mi smo stigli na vrhunac krize

• posle koje mora neminovno doci iscelenje. Bolni dogadjaji kakve ih vidimo oko sebe na sve strane, teska kriza koja tisti covecanstvo, donece, u vise ili manje bliskom vremenu, preokret koji ova covekoljubiva knjiga predvidja i ocekuje". Rijec je o Bahajskom vjerskom pokretu, nastalom u Persiji, koji danas ima tretman sekte.

Sadasnja hajka na "male vjerske zajednice" moze lako da postigne potpuno suprotan efekat: u svim sredinama postoje znatizeljnici koji hoce sami da otkriju sta napadane vjerske zajednice uce. Niko ne moze garantovati da iz solidarnosti sa "slabijim" nece prihvatiti i dio tog ucenja.

(AIM) Ejub Stitkovac