SELO U GRADU

Migracije i buducnost RS

Banjaluka, 14.oktobra 1996. (AIM)

Ma kako suvoparan bio, govor brojki ponekad je rjecitiji od bilo kakavih mudrih uopstavanja. Iako nije narocito mila obicnom covjeku, statistika znalcu pomaze cesto da dodje do pravih zakljucaka i da prema njima uskladi svoje djelovanje.

Banjaluka je iz proslog svjetskog rata izasla sa smanjenim brojem stanovnika, da bi se on vec 1948. godine povecao na 31.227, ali ne prirodnim putem, natalitetom, vec doseljavanjem u grad seoskog zivlja. Taj se trend nastavio sljedecih desetljeca, da bi kulminisao u periodu od 1961. godine kada grad ima 50.650 stanovnika, preko postzemljotresnog perioda 1971.god. sa 74.790, 1981. godine 128.439 i napokon 1991. godine 150.000 stanovnika. Grad naprosto nije mogao da asimilise tolike dosljake, mijenjao se, ruralizovao i priklanjao onoj nijemoj vecini koja je svoja rodna sela prenijela naprosto u grad. A oni u grad nisu donijeli samo svoje obicaje, nego su dovelo i svoju stoku. Tako se Banjaluka suocila preko noci s prizorima koje ne pamti vec mnoga desetljeca - po gradu slobodno secu konji, krave, kljucaju bezbrojne kokosi, koristeci gradsko zelenilo kao svoju ispasu.

Iz ove skromne statistike i podatka da je 1981.godine u BiH bilo 36,2 posto urbanog i 63,8 posto ruralnog stanovnistva, mozemo da izvedemo neke zakljucke, kako o onome sto se dogodilo tako i o neveseloj perspekitivi koja se ukazuje stanovnistvu Republike Srpske, a vjerovatno i cijele BiH.

Suocivsi se sa mogucnoscu slobodnog izbora, stanovnistvo predratne BiH opredijelilo se onako kako se opredjeljuje seosko stanovnistvo, grupno, po principu plemena (stada) kome je potreban predvodnik. Tu nemaju mjesta nikakve demokratske varijacije o pojedincu kao tzv. slobodnoj licnosti, ili o gradjanima koji se slobodno udruzuju. Pleme moze da prepozna samo svoje pripadnike, svi ostali su moguci neprijatelji. Tu je strah jedini i iskljucivi argument. "Ukoliko se ne opredijelite nacionalno - postradacete", rekle su sve tri BiH strane (plemena). Bio prirodan, naslijedjen ili ponovo izazvan, strah je uvijek strah, on dominira svim nasim postupcima.

Seoska BiH glasala je, evo, i drugi put onako kako je glasala prvi put na prvim (tzv.) slobodnim izborima. Upravo su pobjednicke stranke znale sta rade, obratile su se narodu jezikom koji je ljudima blizak. Puk je dobio svoje istinske predstavnike po logici da slican slicnome vjeruje i tezi. Po tome, ovo su zaista demokratski izbori, ali je ovdje pitanje sta je uopste demokratija u plemenskim zajednicama.

Kakve posljedice po stanovnistvo ovog podrucja moze da ima prevlast ruralnog stanovnistva u gradovima i njegova dominacija u svakodnevnom zivotu? Kulturom dominira narodnjastvo, gusle su preko noci zauzele ono mjesto koje su imale u vremenima kada nije bilo ovdje drugog instrumenta i kada su se vijesti prenosile usmeno. Te gusle vodeci ljudi u kulturi Republike Srpske zele i na muzicku akademiju, vjerujuci iskreno da su one nasa posebnost s kojom mozemo da stanemo uz bok razvijenim narodima Evrope.

Iz podrucja zahvacenih ratom, bez obzira na nacionalnu pripadnost, prvi su otisli visokoobrazovani kadrovi, a odmah potom oni koji inace kroz istoriju odlaze s Balkana - talenti. Ako se zna da je talenat proizvod nebeske milosti, njegov odlazak jednak je elementarnoj katastrofi. To moze da uoci covjek koji je prosao redovno skolovanje i razmislja slobodno, svojom glavom, ali ne i inteligent, poluobrazovan usmjerivac naseg razvoja. Veoma mali broj onih koji su otisli u bijeli svijet na skolovanje vraca se kasnije u svoj grad i doprinosi njegovom razvoju. Banjaluka je oduvijek bila i ostala osudjena uglavnom na one koji nisu bili tzv. prva liga, bez obzira na neospornu cinjenicu da se i medju njenim akademski obrazovanim gradjanima nalazilo uvijek izvrsnih strucnjaka, umjetnika, profesora i sportista. Nije to bilo ni Sarajevo, jedva nesto malo Beograd. Od vremena Nikole Tesle i Mihaila Pupina, sve do danasnjih sjajnih srpskih slikara

• svijet je bio njihov dom.

Negdje 1994. godine pojavila se u novinama informacija da je iz Korenice u poratnom razdoblju otislo tridesetak visokoobrazovanih osoba. Ako se zna da je cetiri godine iz te iste Krajine odlazio kapital, pitanje sta i ko je ostao postalo je kljucno za opstanak srpskog naroda na tom prostoru. Misljenje da se moze bez onih kojih nema, jeste jos jedno opste mjesto praznih i poraznih narodnih utjeha. Moze, ali ne uvijek. U Krajini se nije moglo, vidjeli smo, ni desetak dana. Odlazak obrazovanih, kriminal i politicko nesnalazenje uvijek idu skupa - rezultat je sasvim predvidiv. Ona je naprosto bila otpisana onog trenutka kada je stvorena.

Sta bi morala da izbjegne Republika Srpska da joj se ne dogodi ista tragedija? Osnovno je, naravno, da profunkcionise (u dopustenim, odnosno zadanim okvirima) kao jedna organizovana cjelina, onako kako funkcionisu druge drzave. Njena buducnost je u njenoj mladosti koju treba ne samo zadrzati na ovim prostorima nego sve uciniti da se oni, iz ko zna kojih razloga otisli jednom vrate. Tu parole ne pomazu, talenat je njezna biljka kojoj treba mnogo njegovanja da bi se razvila a potom dala plod. Drzava se uvijek opredjeljuje izmedju dvije krajnosti, na jednom je polu obrazovanje, na drugom policija. Platon je govorio kako drzava koja ne placa svoje ucitelje mora da placa policiju, a potonji vijekovi samo su potvrdjivali njegovu tvrdnju.

Duh sela ne smije da vodi nase gradove, neka slobodno lebdi tamo gdje se dobro osjeca - po poljima i brdima nase zaista lijepe zemlje. Gradovi se moraju veoma brzo oslobadjati ratne opustenosti, zakon treba da zastruji ulicama, hodnicima, liftovima. Mrak koji se uselio u nase duse mora da izadje iz njih, svaki napor u tom smjeru dace sjajne plodove. Krajem drugog milenija poslije Hrista ne moze se i ne smije biti bez struje toliko dugo koliko je bila Krajina i njen kljucni grad, Banjaluka.

Ako se nesto radikalno ne promijeni u svakodnevnoj nasoj praksi, pred nama ce se tek otvoriti velika iskusenja. Ukoliko rezultat sve te "borbe" bude isti kao kalvarija naroda bivse Republike Srpske Krajine, ne optuzujmo druge za to - pretezni dio krivice je uvijek do nas.Trosnu kucu i povjetarac lako srusi!

(AIM) Ranko Risojevic

x y