POVRATAK NA KAPALJKU

AIM, ZAGREB, 10.10.1996. U izvjestaju Hrvatskog helsinskog odbora za ljudska prava, objavljenom u proljece ove godine u "Novom listu", stoji da je opcina Plaski poznata po tome sto se na njezin prostor vratilo najvise stanovnistva izbjeglog u ljeto prosle godine nakon vojne akcije "Oluja". I prije polutajnog policijskog "Naputka u svezi izdavanja viza" gradjanima srpske nacionalnosti, inace drzavljana Hrvatske bez sanse da to stvarno i budu, a u dogovoru s Jugoslavijom koja sa svoje strane punoljetnim muskarcima uskracuje putne isprave, Hrvatska je jos u rano proljece odlucila ukinuti ionako docirane izlive pravne drzave i povratak eventualno dodijeliti, bas kao u nekoj nagradnoj igri, najsretnijim dobitnicima. A i to nije bila samo igra. Trebalo je platiti od tisucu petsto do dvije tisuce DEM.

U plaskom selu zapadni Trojvrh, u kojem je nekad zivjelo do pedeset-sezdeset ljudi, danas zivi sedam staraca iznad 70 godina, koji su, osim Sofije Janjic, do{li u proljece, ili pak, dvoje od njih, tek nedavno. I svi su - platili. Kome?

"Vrag zna kome!", kaze Milica Janjic, vremesna i zivahna zena, koja jos uvijek "kosi, kao da se sali". "Nije mi sin stio reci. Oni su mene skupo platili dok sam dosla kuci. Jako su se borili za mene. Jos ne znam kako su me izvukli. Rekla sam sinu da ja toliko ne vrijedim, a on meni: 'Mama, nisi ti torba'. Otisli smo na prepad, bez veze. Da sam znala gdje cu dospjeti, ne bi se maknula. Bila sam u Kraljevu, a tamo mi nije bilo lijepo. Nisam mogla ni njiovu vodu piti. A kad sam se vratila, skoro sve je bilo popljackano; krevetnina, sudje, televizija, blago, prozori, plocice u kuhinji, a nitko nije smio ni zucnuti. Cujem da ima puno nasih ljudi koji bi se htjeli vratiti kuci, ali i cujem da im ovi ovdje ne daju. Sila bi ljudi dosla, ali ne meru doci. Steta, ovdje je samo starcad, a sve propada. Greota je to. Vratio se samo moj brat Rade, zatim Pero Sikan, te Mane Sikan i njegova Milka".

I u ostalim selima je slicna prica. Tko ima dovoljno maraka, doci ce kuci, a tko nema - nema. A Milica, osim sto je popljackana poslije "Oluje", nema mira ni danas, ovaj put od lopova od zanata, koji kradu sve. Od kukuruza, razne ljetine, sljiva, kokosi, pa do - zive krave. Govori kako je policija u redu, jer je par puta lopove znala potjerati.

"Pitaju me je li me strah. Ma sto bi se strasila, kazem, meni je svejedno bio vrag ili bog, vazno mi je da zivim. Samo da je ljudi vise".

Mane i Milka su dosli pocetkom rujna. Zive od pomoci ovo malo susjeda koji i sami zive od opet neke pomoci. Milka je kod Sombora sa svojih 70 godina 11 mjeseci kopala na nekom polju, zajedno s mladicima, za sedam-osam maraka dnevno. Mane je operirao zuc, zatim je ostao bez oka, pa je dobio stakleno. Dosli su u Hrvatsku jer je rodbina spustila par tisuca maraka u pravi dzep.

"Tu smo mjesec dana", kaze Milka. "Dobili smo papire, a to na zalost ne mozemo jesti. Ovu nasu mladost ne puscaju nazad, pa smo sami i nemamo od cega zivjeti. Sve su popljackali, od televizije, kuhinje, spareta, kreveta ... nista nemamo. Spavamo na posudjenom kaucu. Humanitarnu pomoc nijesmo jos dobivali. Stari ljudi nikome ne valjaju. Ni tamo nas nisu htjeli, a niti ovdje. Eto, prije par dana, mom je Mani ispalo i ono stakleno oko pa sada nosi povez. Vise ni ovo oko ne vrijedi. Nemamo ni za flaster. Penziju necemo dobiti jos barem do Nove godine".

Rade Janjic je dosao u proljece, a zena Sofija nije ni odlazila od kuce. "Vojska nije bila losa, cesto su mi pomagali. Ali poslije su dosli domobrani, pa civili lopovi. Od njih se jedva duralo. I sada je tako, ali ne ko prije, jer vise nemaju bas puno za pljackati", kaze Sofija.

Ipak, oko Plaskog jos i danas vrsljaju kombiji i kamioni puni opljackanih stvari cija registracija nije iz tih krajeva, vec dosta juznije.

U okolnim selima, kao istocni Trojvrh i Vorkapici, vratilo se jos manje ljudi, niti dvoje (u Vorkapicima, primjerice, zivi samo sedamdesetsestogodisnja Nada), a vecina kuca nije u zivucem stanju. Poslije "Oluje" bilo je u modi paljenje kuca, kako se Srbi koji su otisli ne bi mogli na sto vratiti. Danas se zna da ce njihova imovina vise nego vjerojatno biti "prebijena iz dijela ratne odstete" ili ce se pak naplatiti iz "zajednicke imovine koja je kod SRJ".

Jovan Kovacevic je, primjerice, dobio papire, ali se nije mogao useliti u svoju kucu premda u njoj nitko jos zapravo ne zivi, ali je "zauzeta" od osobe cije ime nije mogao doznati. Pokusao je uci, ali su ga dvojica u uniformi, kilavo obucenoj, s patikama namjesto cizama, otjerali. Sada zivi u Ogulinu kod prijatelja, a ponekad, najcesce vikendom, dodje u svoje selo i gleda svoju kucu ne bas jako izbliza.

Kada smo odlazili iz plaskih sela, informacija Hrvatskog helsinskog odbora za ljudska prava cinila nam se poput palacinki bez icega, mozda dobronamjerno, ali bljutavo. Za to vrijeme Lika se, ne samo tajno vec i sluzbeno, preuredjuje primiti nekoliko desetaka tisuca Hrvata iz Bosne, koji ce doci u kuce Srba izbjeglih proslo ljeto. Posljedica rata je tako dosla do svog cilja - etnickog ciscenja.

ALEN ANIC