MILOSEVIC KAO MEDjUNARODNO DOBRO

Svet i balkanski lideri

Vrlo je jasno da vodece snage u medjunarodnoj zajednici mogu biti posve zadovoljne sa dosadasnjom kooperativnoscu Slobodana Milosevica i njegovom mirtvornom ulogom, narocito poslije sporazuma u Dejtonu i Parizu, u rjesavanju krize na tlu bivse Jugoslavije

AIM, Beograd, 8.10. 1996.

Slika Zaka Siraka u krupnom planu, koju smo mogli vidjeti prilikom posljednjeg susreta Milosevica i Izetbegovica ovih dana u Parizu kojim je otvoren proces normalizacije odnosa izmedju Srbije i BiH, kako stoji nad glavama balkanskih lidera i pomno prati svaki njihov potez perom prilikom potpisivanja dogovora poput nekog strogog ucitelja, govori sama po sebi - sve, a mozda ponajvise kako je Milosevic od nekadasnjeg "jastreba" postao pravi "golub".

Samo nekoliko godina unazad s tim se covjekom nije dalo razgovarati. Ambasadori vodecih svjetskih zemalja cekali su danima pa i mjesecima na zvanicno trazene sluzbene prijeme kod srpskog predsjednika za cim ovaj nije pokazivao nimalo politicke volje i dimplomatske spremnosti, a da i ne govorimo o ispoljavanju neke vrste uctivosti koja uvijek prati i mora pratiti ponasanje sefova drzava i vlada.

Namjesto toga, Milosevic je prijetio! Svima - od susjeda do medjunarodne zajednice. Kao da se drzao one: ne moze nam niko nista!? Sankcije? Ma, to je prava sitnica. "Mozda za hiljadu godina (embargo moze da ima efekat). Ali za nekoliko godina? To je nista". A, na neka pominjanja upotrebe sile odgovarao je sa verbalnim obrtom - "Nemojte vi nama pretiti silom, mi smo sila"! Tako je govorio nekada Slobodan Milosevic.

Nema sumnje da se strategija Zapada, po kojoj prema Milosevicu treba ispoljiti pravu politicku, ekonomsku i vojnu odlucnost pa i sa kombinacijom sva tri ova sredstva, a istovremeno mu davati i sanse da se vraca putem kojim se nije smio uputiti, na kraju isplatila. On je danas najbolji saveznik medjunarodne zajednice na poslovima potiranja svih onih strahotnih posljedica do kojih je dovela njegova politika sukoba i rata na prostorima nekadasnje Jugoslavije.

To sto on i vrhovi njegove vladajuce socijalisticke partije vjeruju danas da oni rade isto ono sto su radili od samog pocetka pokazuje samo da je njihov problem ili moralni ili mentalni o cemu ovaj autor moze suditi, ali nema namjeru, bar se javno izjasnjavati.

S takvim Milosevicem, spremnim na saradnju i poslusnost, medjunarodna zajednica je rijesila neke od kljucnih problema jugoslovenske krize do sada. Milosevic se, najprije, pokazao kooperativnim u pogledu voljnosti da povuce spoljne pipke velikosrpskog projekta i da se odrekne krvavog sna o Velikoj Drzavi koja je kostala toliko i nesrpskih i srpskih zrtava.

Najbolji dokaz toga jeste prihvacena normalizacija odnosa Srbije sa Hrvatskom, Makedonijom i BiH. U tome ima nesto i simbolickog, jer nas podsjeca na neki nacin na ono vrijeme kada su upravo Makedonija i BiH odnosno njihovi predsjednici Gligorov i Izetbegovic nudili pred rat konfederalni koncept rjesenja oblika unutrasnjeg uredjenja jugoslovenske zajednice sto je Milosevic zustro odbacio!

Time je Milosevic priznao, sa normalizacijom odnosa sa ove tri novostvorene drzave, i tzv. avnoj(ev)ske granice odnosno one granice zbog kojih je i krenuo u rat 1991. godine radi njihove nasilne promjene. Nista manje, njegova je velika zasluga kad se radilo o tome da u ime bosanskih Srba, htjeli to oni ili ne, prihvati i potpise dejtonske sporazume o opstanku BiH kao nezavisne, cjelovite i medjunarodno priznate drzave u kojoj bosanski Srbi imaju jedan od dva njena unutrasnja entiteta.

Nema sumnje da bi se za takvog Milosevica medjunarodna zajednica otvoreno izjasnila na izborima koji slijede kad bi, i ako bi, od nje izborni ishod zavisio. Na to upucuju i same dosadasnje garancije koje je Milosevic svestrano pruzao i pruza. Diplomatski vukovi u zapadnim metropolama vjeruju da Milosevica treba i dalje koristiti u svoj njegovoj spremnosti da i dalje sluzi. Uostalom, ostao je niz jos nepozavrsenih poslova koji cekaju na Milosevicevu vec poslovicnu usluznost.

Mada se problem Kosova pomakao s "mrtve tacke" dogovorom (i zajednickim potpisima) Milosevica i Rugove o vracanju albanske mladezi u skole vodja "preostalih Srba" u Srbiji morace uloziti dosta napora koji trazi od njega medjunarodna zajednica u pogledu ukupnog rjesenja Kosova i albanskog nacionalnog pitanja. Tome valja i pridruziti ne manje lak zadatak koji se tice Miloseviceve saradnje sa haskim Tribunalom i isporucivanjem osumnjicenih za pocinjena djela ratnih zlocina.

Milosevic je izgleda jos potreban medjunarodnoj zajednici i kad se radi o posljednjim trzajima bosanskih Srba i njihovoj nadi da se konacno, poslije rata, i skoro provedenih izbora, na "miran nacin" separiraju od BiH i prikljuce Srbiji. Na to ga ne treba posebno pritiskati.

Cinjenica, da Srbija sve dosad nije iskoristila pravo povezivanja, po dejtonskim sporazumima poput bosnjacko-hrvatske federacije i Hrvatske, sa RS ne moze se drugacije objasniti nego Milosevicevim negativnim odnosom samo zato sto su mu se u RS otele vladajuce nacionalne snage sa Karadzicem ili bez Karadzica, svejedno.

On ce i ubuduce izvrsavati zadace koje mu medjunarodna zajednica bude nalagala. U tome se sastoji njena potreba za njim, ali isto tako, u tome i on sam vidi svoju sansu da opstane na vlasti i spasi se. To nije nepoznato vodecim diplomatskim baronima na Zapadu. Oni dobro znaju da Milosevic svojim dobrim uslugama otkupljuje svoju krvavu proslost i tvrdi pazar za buducnost svoga opstanka na vlasti. Rezultat ove trgovine moze biti dvojak: da se on, s jedne strane, potpuno iskupi za svoju ulogu u proslosti kao i da u medjunarodnoj zajednici, s druge strane, pretegne stanoviste da uprkos sve njegove kooperativnosti i nesumnjivo ucinjenih dobrih usluga treba ga se debarasirati poput kakvog nezgodnog naslijedja u stabilizaciji ukupnih balkanskih prilika i odnosa.

Sve se cini da ce o tome odlucivati i odluciti neka vrsta "borbe za Srbiju". Nije nezanimljivo primjetiti da je srpski vodja najprije poceo popustati kad se radilo o imperijalnoj strani njegove vladajuce ambicije preko Drine i Save. Hoce li on ispoljiti spremnost i sada kad je na redu Srbija (Kosovo, haski Tribunal, demokratizacija zemlje...) da bi bio ugrozen na vlastitom bunjistu tesko je reci.

Pogotovo ako ne bude siguran hoce li mu se vasingtonske i briselske vodje medjunarodne zajednice na kraju na svemu samo zahvaliti da bi ga potom p(r)ozvale u Hag ili ce njegova saradnja biti krunisana opstankom stanara na Andricevom vencu (adresa Predsednistva Srbije). U svakom slucaju saradnja se nastavlja. Sve ce izgleda zavisiti od garancija medjunarodne zajednice. Budu li one cvrste Srbija ce, poput Bosne, zavrsiti u entitetima, u suprotnom, pak, eto Milosevica opet, po drugi put, medju Srbe da ih ponovo dize na "bune i ustanke".

(AIM) Slobodan Inic