AIM NA LICU MJESTA: JUSICI

VRATA ZA POD NEBO

AIM, TUZLA, 09.10.96. Kada sam prvi put na televiziji vidjela zene Jusica, zapravo staricu kako na rusevinama nekadasnjeg doma place, pozeljela sam da joj nesto od sudja moje majke dadnem. Govorila je "neka sam samo na svome, pa makar nemala ni kasiku". Rasla sam sa pricom roditelja, proletera koji su se nakon onog rata, kucili od kasike.

Nekoliko dana kasnije, sticajem okolnosti, ne prateci sve detalje useljavanja, iseljavanja, skupljanja i ispunjavanja formulara (znam samo da sam na nekom skupu u sarajevskom "Holidej Innu" posvecenom zastiti ljudskih prava, neprestano pred ocima imala onu uplakanu staricu), sa kolegom Vehidom Jahicem odlazim put Jusica. Bila je nedjelja, na programu Pozorisnih igara "Tuzla 96." nije bilo predstave (nije doslo pozoriste iz zapadnog Mostara, a imali su kao banjalucani, sto takodjer nisu dosli, rezervisane termine) i vodjena novinarskim instinktom, s pres- karticom AIM-a krecem prvi put iz Tuzle put Kalesije. Jedan od onih ruznih, hladnih kisovitih dana cinio se jos sumornijim dok su nam ususret ili ispred nas, praveci nam mjesto, prolazili traktori natovareni drvima. Svi vozaci u maskirnim, vec dobro pohabanim uniformama- u ovim krajevima jos uvijek je uniforma (kazu tako je bilo i iza onoga rata) stvar prestiza. Sirotinjskog, uglavnom.

Kalesija podsjeca na prilaze ili izlaze Mostaru i vise nemam odavno nikakav osjecaj za stvarnost. Zivim kao i mnogi dva paralelna svijeta. Onaj bivsi i ovaj sadasnji, ciji film nikako da se odvrti. Vehid ocekuje da nam sa desne strane ukaze brdo Vis odakle su cijeli okrug Karaddjicevi drzali na nisanu. Prica o prolascima nocu uskim seoskim zaobilaznim putevima, kuda i danas vozi put Jusica. Ne stizem da upamtim imena mjesta kroz koje prolazimo. Poslije gotovo sat vremena pravih vratolomija u trenutku jedva izbjegava da se ne sudari sa mjestaninom koji u krivini prelazi na nasu stranu, a onda nam zaustavljajuci auto u strani vice: "Kud ces, jebo te Tito!" Ovo je postala omiljena psovka na ovim prostorima od proljeca 92.

Stizemo u Selimovice, u cijoj se blizini prije Daytona nalazila zona razgranicenja. Kad je trebalo da predju u srspski entitet, kazu, psovali su i drzavu i Aliju... "Crta" je pomaknuta tako da su u Federaciji, a kraj posljed nje kuce, jos nedovrsene jednokatnice bez prozora i vrata, smjestilo se improvizovano satorsko naselje.

Svuda blato do koljena, vlazno - voda se uvukla i u tanke prostirke, zime presvucene tankim platnom. Pred satorima neki crni, ruzni sporeti na drva - donacija, pitaj boga cija. Sigurno nekog ko nikada nije vidio velike tis sporete ili one zemljane sa utisnutim glinenim loncicima na kojima se uvijek skraja kajmacilo mlijeko, a u rerni zutila kukuruza. Vjerovatno opet "dar" od nekog ko je i usred najvece zime penzionerima Sarajeva dijelio plinske grijalice namijenjene kamp-prikolicama.

Jusicani ne misle o tome. Njih stotinjak, uglavnom zena, ceka na komandu - Pokret! Tri dana su proveli pod otvorenim nebom, ostajuci uporni, a ispunjavajuci sve zahtjeve, da ne idu daleko od svojih Jusicana. Najvise je zena, ciju je dob tesko odrediti. Pritisla ih ista nevolja. Navikle na novinare ne obracaju pretjeranu paznju na nas, a o sebi govore na nacin koji je tesko opisati. Nema u njihovom glasu ni optuzbi, ni mrznje; o najstravicnijim stvarima govore kao o necem najobicnijem, sve pocinje i zavrsava samo jednom jedinom recenicom - "Idem u svoje, na svoje, pa makr i umro", ili "iz Jusica me mogu samo mrtvog iznijeti!

Medju njima covjek sa sargijom, dosao da bodri i odmah se vidi da nije iz Jusica, kaze komsija njihov. Prilazim covjeku koji mi kazuje:

" Dao mi vrata moj pobro Hasan Bijeli iz Gorusa" (Vjerovatno se zaselak ne zove tako, ali nisam ga razumjela, nije imao nijedan zub). "Cim je cuo da usljevam u Jusice, odma me pozvo, dodji Ramo da ti dam jedna vrata, eno in nodje, sjede zene na njima. Nosio sam ih gore u Jusice, prije sedam dana, nisu mi dali da uvezem, sada in nosim, mislim da se sada smije da uvezes, sto se tice gradjevinskog materijala, sada su odobrili."

* A imaju li se vrata na sta staviti?

" Bice. Stavicu ih nako, pod nebo!"

Malo dalje na jednoj prostirci nakon povratka iz Sickog Broda, u krilu jedna simpaticna zena drzi u krilu unuku:

"Od scerke mi. Ona je udata, a ona je kod mene. Kod sebe sam je odranila. Kako je dovela, nece djete od mene. Ide u Jusice i ona!"

* A gdje se rodila?

"Rodila se u Tuzli, ide prvi put, nije dolazila."

* A jeste li dobili papire?

"Ma ja idem, dobla, ne dobla papire, ko mi moze da zabrani"- kazuje Islamovic Muska, pokazujuci na sinove Semira i Selvira. Nemam jos sporeta, al' moraju mi dat sporet, ne znam dal ce mi dat kravu."

Druge zene je tjeraju da mi isprica kako je napala Iforovce kad su ih protjerivali iz sela:

"Uze on mene, vako, poce me vracat. Kazem nemoj da me uzimas za ruke. Ne smijes me prstom darnut! On me gurnu, a meni vec dosta. Nosim ja furunu na glavi, uzmem je put njega i rasjecem ga vako skroz", prica kroz smijeh. "A onom iz transportera sam pocupala skroz kasetu i zice!" Ponovo smijeh, i objasnjenje da je "pozivao naske da izadjemo, jednom proso, drugi put, a ja kazem hajmo zene da stanemo na put."

* Jeste li sreli ikoga od bivsih komsija?

"Ima, ima Srba, mene su bili uhvatili, drzali me citav sahat. Tamo ja otsla, imala neko svoje zlato, da izvadim i tevsije. Ja udari motikom da iskopam, ja kad oni mene: Majku ti jebem, sta oces! Srecom, samo sam jednoc udarila motikom i odma me iscerase! Njik je trideset s puskama. Jedan komsija mi psuje majku, ja odma povratim - Jebo ti svoju!"

Opet smijeh zena. Vidjevsi me da nesto zapisujem, prilazi mi m uskarac. Stao, i ne trepnuvsi prica. Zove se Mehmed Ibrahimovic, dosao iz Madjarske, a rat je proveo u Beogradu gdje se zatekao na radu. (Mnogo je svijeta odavde radilo u Srbiji prije rata):

"Ja sam trideset cetvrto godiste, ocu mi je bilo ime Hasim. Imo sam zenu Hatu. Ja sam oso za Beograd, ona je ostala tu, u kuci, bila je bolesna, i tako ostala. Sinovi su bili izbjegli gor vis kuce, u sumu, pa su se poslje prebacivali, drugi ili treci dan, presli su vam u selo, niz polje, pa u Vitince... Sama je ostala, pobili su ih sve sto su nasli, 38 muskaraca i dvije zene...Kad sam dosao neki dan, vis vode, prva kuca, vidis gore, u sobi sam naso njenu pletenicu i nesto kose. Moram je ukopat kad se ovo nesto stabilizuje."

Do polaska ovog konvoja od traktora i ono malo sirotinje vreca brasna, plasticnih kanti neke jeftine marmelade, po koje kutije keksa...ostalo je vise od jednog sata. Odlucujemo da pokusamo prije uci u Jusice. Na "cek-pointu", ruski vojnici. Ne govore nijedan drugi jezik osim ruskog. Ne pomaze mi AIM-ova kartica. Dok se objasnjavamo jedan vojnik nas stalno snima sa transportera. Gledam nekih stotinjak metara put Jusica i najradije bih mu nesto ruzno rekla. Ne znam zasto, ali strahovito me podsjecao na onog vojnika iz bivse JNA koji je martu mjesecu u jednom sarajevskom prigradskom naselju sa transportera objasnjavao jednom unproforcu kako ce, ako se gradjani ne sklone, pucati po naselju!

Vracam se koji kilometar u Selimovice. Kolona spremna. Probijam se kroz masu i slusam kako Nekir Islamovic, veoma mlad, naocit sto bi rekle seoske djevjke, predsjednik m jesne zajednice Jusici cita spisak onih koji mogu odmah krenuti (61 porodica) i onih koji moraju sacekati jos dan,dva:

• Molim vas, ovi sto sam ih procitao u prvom spisku imaju uredne papire. Ovi drugi ne mogu veceras ostati u Jusicima. Nemojte se brinuti, u roku od tri dana svi prijavljeni dobice uredna odobrenja za povratak. Molim vas, da sve prodje u redu!

Vidim svi ga slusaju, imaju ipak povjerenja nakon svega. Tu je Fadil Banjanovic koji ima funkciju direktora ureda za povratak prognanih Tuzlansko-podrinjskog kantona. Kazu da je vratio vise izbjeglica na svoja ognjista nego mnogi sto rade u preko petnaest raznih ureda, ofisa I komisija. Govori jednostavno:

"Prvi ide Nekir, kad dodjerte u Jusice, nemojte praviti probleme, nemojte nikog provocirati. Budite gostoljubivi i kad dodje srpska policija i IPTF.Sada je najvaznije vratiti se svojim kucama!"

Krecu, ispracaju ih domacini Selimovica. Pratim ih pogledom i ne znam sta zapravo osjecam. Covjek nekako otupi, sakrivajuci se u ona dva paralelna svijeta...

NADA SALOM