KOMUNISTICKA OBRANA PRAVOSLAVLJA

AIM, ZAGREB, 6.10.1996. Sveta Stolica veoma je cijenila monsinjora Alojzija Stepinca, pa je trebao iz Vatikana dobiti grimizni (purpurni) sesir. Tako bi - slicno kao prije dvije godine, takodjer u (poslije)ratnim prilikama, vrhbosanski (sarajevski) nadbiskup Vinko Puljic - Stepinac postao najmladjim kardinalom svojega doba. Naime, tadasnji zagrebacki nadbiskup i hrvatski metropolit na svijet je dosao 1898. godine, svecenikom postaje 1930., a za biskupa je posvecen vec 1934. Medjutim, prije imenovanja clanom kardinalskog zbora (koji bira papu), stiglo mu je - u rujnu (septembru) 1946.

• "imenovanje" uhapsenikom.

Na procesu pred Vrhovnim sudom Narodne republike Hrvatske, dr. Stepinac bio je drugooptuzeni. Prvooptuzeni je bio ustasa Lisak, ali se sudilo vecinom ljudima iz Katolicke crkve. Oni su bili prilozi "glavnom jelu" - potpunom diskreditiranju nadbiskupa Stepinca. Taj je proces bio karika u onodobnom lancu sudjenja katolickim prvacima u "narodnim demokracijama" od Jadrana do Baltika. Konkretno, u Stepincevom primjeru, do sudjenja - koje je odrzano prije ravno pedeset godina - sigurno ne bi doslo da je bar presutno pristao na "uzdrzanost prema Vatikanu", tj. na postupno stvaranje "narodne" (drzavne) crkve. Medjutim, i u razgovoru s marsalom Josipom Brozom, pocetkom lipnja (juna) 1945., mons. Stepinac nije pristao na takvo sto, cime je, po svemu sudeci, zapecatio svoju sudbinu.

Optuznica je bila petokraka: 1. politicka suradnja s okupatorom, 2. nasilni prijelazi na katolicanstvo, 3. pomaganje neprijateljskih oruzanih snaga, 4. pomaganje naoruzanih odmetnika, 5. mrznja prema narodnooslobodilackoj borbi i tadasnjem (komunistickom) uredjenju. Znaci, nadbiskupu se sudilo (i) zbog svestrane kolaboracije s domacim i stranim fasistima. A kako je onda, na jednom prijasnjem sudjenju, vocinskom zupniku Martincu na dusu stavljeno i to "sto nije slijedio primjer nadbiskupa Stepinca protiv fasizma?". Ne, nisu organizatori toga procesa "pobrkali loncice", nego su ocito pred ocima imali odredjene Nadbiskupove propovijedi koje su tajno, poput letaka kruzile Zagrebom, te koje su Saveznici emitirali preko radija, a partizani ih citali po sumama i gorama. Uostalom, nije tek tako general Edmund Glaise von Horstenau, opunomocenik njemackih oruzanih snaga, bio izjavio kako u Njemackoj biskup koji bi poput Stepinca govorio s propovjedaonice - s nje ne bi ziv sisao. Inace, prije neki mjesec izasle su "Propovijedi, govori, poruke (1941.-1946.)" - knjiga koja je, culo se na jednoj od promocija, "odgovor na svih pedesetak knjiga - pamfleta koje su krivo optuzivale nadbiskupa Stepinca, koji je kao rijetko tko dosegnuo vrhunsku razinu humaniteta". Drugi je predstavljac podsjetio kako su (sad uknjizeni) tekstovi bili iskljuceni iz procesa Nadbiskupu, zao sto oni pobijaju sve montirane optuzbe.

U petak i subotu - 11. i 12. listopada (oktobra) - odrzava se, pod pokroviteljstvom Zagrebacke nadbiskupije, znanstveni skup koji ce dijelom biti i svojevrsna rekonstrukcija procesa zavrsenog bas 11. listopada 1946. Tada je Nadbiskup osudjen na "kaznu lisenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te gubitak politickih i gradjanskih prava u trajanju od pet godina". O kakvoj je (tragicnoj) sudskoj farsi bila rijec govori i to sto su se brojni iskazi svjedoka optuzbe u pravilu odnosili na postupke svjetovnih vlasti, a kad se radilo o svecenicima, nisu bili s podrucja Zagrebacke nadbiskupije, ili ako su bili, prethodno su bili "preparirani" Udbom. S druge strane, nije bio prihvacen prijedlog obrane (jedan od odvjetnika bio je i dr. Ivo Politeo, branitelj Josipa Broza u "bombaskom procesu" 1928.) da se - nasuprot sezdesetak svjedoka koje je doveo javni tuzitelj - saslusa 35 svjedoka koji bi govorili u prilog Nadbiskupa. Tako nisu dopustena svjedocenja ni dr. Julija Budisavljevica, dr. Marka Vidakovica, prim. dr. Milutina Radetica, slavonskog (pakrackog) vladike Emilijana...

U "nepravnickom" dijelu simpozija, o Nadbiskupovom odnosu prema Zidovima govorit ce dr. Amiel Shomrony. U doba NDH bio je tajnik posljednjeg zagrebackog nadrabina Miroslava Saloma Freibergera, pa je dolazio u kontakt i s mons. Stepincem. Kad se u Jeruzalemu bio javio za svjedocenje o Nadbiskupovoj nevinosti, zidovska tajna sluzba upozorila ga je, nakon sto je kontaktirala s Beogradom, da u Jugoslaviju nece biti pusten, ili da ce po dolasku - biti zatvoren. Ovaj veterinar pokretac je inicijative da Nadbiskup bude proglasen "pravednikom medju narodima". Za to je potrebno ne samo dokazati kako je pomogao Zidovima, nego i da je zbog toga sebe doveo u opasnost. O prvome nema nikakve dvojbe (svjedok je i sam Shomrony, a posjeduje i debelu dokumentaciju), no u prvome se navratu nije uspijelo dokazati da je Nadbiskup u pomaganju Zidova ugrozio vlastitu sigurnost, iako su prilike u NDH bile takve da se pogibelji izvrgao svatko tko je pomagao "Jude". U drugom pokusaju, Shomrony, zajedno s prof. Primorcem, kao dokaze prilaze izjavu generala Horstenaua, Mestroviceve rijeci, dokumente o bacanju kamenja na Nadbiskupa, itd. Shomrony tvrdi da je "jedan ugledni predsjednik" (ocito zidovske zajednice u Jugoslaviji) unistio dokumente o tome kako je Nadbiskup radio za Zidove, a koje je zagrebacka Zidovska opcina bila poslala u Beograd.

Taj je zidovski celnik vec pokojnik, pa je tesko utvrditi je li doista bio dokument-likvidator. No, ne mogu svi dokumenti nestati. Neki se i otkriju. Primjerice, saznalo se da su Gestapo- agenti, koji su odmah po uspostavi NDH dosli u Zagreb, imali nalog uhapsiti Nadbiskupa - zbog njegovog pomaganja zidovskim izbjeglicama iz Njemacke i Austrije. Tome su se usprotivili ustase. Medjutim, pola godine kasnije - dakle, u jesen 1941. - nakon niza nadbiskupovih protesta zbog "zlocinstava i ispada neodgovornih elemenata", NDH-vlada pocela mu je prijetiti istim postupkom.

Medju simpozijskim "djakonijama" bit ce i referat arhivara dr. Franje Glavine o Nadbiskupovom odnosu prema nacizmu, i to na temelju Gestapo-izvjestaja. Dr. Stjepan Kozul stavit ce montirani proces mons. Stepincu u kontekst stradanja hrvatskih svecenika nakon II. svjetskogg rata. Don Stjepan je autor prije dvije godine objavljene knjige iz koje se vidi da su od 1935. do 1990. na ovaj ili onaj nacin usmrcena 73 svecenika i bogoslova Zagrebacke nadbiskupije. Najvise - 55 - stradalo ih je od 1945. do 1949! Kroz zatvore su prosla 133 svecenika i bogoslova te nadbiskupije, a ukupno su "dobili" 703 godine. Prosjecno je, dakle, svaki "zaradio" po pet godina i jedno godisnje doba.

Naravno, nece se zaobici ni Nadbiskupov odnos prema NDH i prema pravoslavcima. Kad je rijec o njegovoj lojalnosti ustaskoj drzavi, ni na procesu 1946. ni u sluzbenoj bivsejugoslavenskoj historiografiji - u kojoj je, kao i u primjerice srpskom mnijenju, Stepinac figurirao/figurira kao zlocinac gotovo veci od Pavelica - nije se utvrdio "tip i kalibar" te lojalnosti. Istina je kako je on podrzavao hrvatsku drzavu. Na procesu je sam izjavio: "Hrvatski se narod plebisticarno izjasnio za hrvatsku drzavu i ja bih bio nistarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivsoj Jugoslaviji". Ali, "sto sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principa Saveznika istaknutim u Jalti i u Atlanskoj povelji". Medjutim, u politickom "pakiranju" komunista, Stepincevo je domoljublje i rodoljublje (ili, nacionalizam, ako vam je draze) dobilo oblicje sovinistickog kamozovlja. Iako se i 1946. znalo da Nadbiskup nije bio Poglavnikov suradnik, nego da je u mnogocemu bio cak otvoreno protiv njega, bio je kriv vec zato sto, eto, nije pozvao na pobunu protiv NDH i otisao u sumu. No, biskupi nisu ni ustanici ni revolucionari, osobito ne u svjetovnom smislu.

Na samome procesu, Nadbiskup je izjavio: "Neka se ne misli da ja hocu rat (s komunistickom, konkretno ateistickom vlascu - prim. M. V. M.). Neka sadasnja vlast povede razgovore sa Svetom Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv postenih sporazuma". Dakle, i novoj vlasti Nadbiskup nudi lojalnost, cak s optuzenicke klupe! No, kao sto su ustasama bole oci Nadbiskupove rijeci i dijela protiv njih, tako ni komunisti nisu htjeli pristati na to da im se on ne pokorava. Iako je mons. Stepinac - uz sve kontroverze - uspio izbjeci Scilu ustaskog, tj. fasisoidnog totalitarizma, nije bio oslobodjen pogibelji Haribde mladokomunistickog totalitarizma. Jer, tko je to vidio da u revolucionarno doba gotovo svejedno - ustasko ili komunisticko), Crkva pokusava broditi po svojoj, evandjeoskoj navigaciji.

U ideoloskoj-politickoj igri koja se sudski odigrala prije ravno pola stoljeca, "pretvorba" pravoslavaca u katolike bila je samo zamazivanje ociju. Istina, bilo je svega i svacega. Ali, na visem stupnju generalizacije, Crkva bi bila kriva i da nije bilo prijelaza. Jer bi tako onemogucavala Srbima da se mozda "provuku" ispred kame i slicne ustaske tehnologoje. A Nadbiskup je od samog pocetka isticao neotudjivo pravo Crkve odlucivati o prijemu novih clanova, bez ikakve prisile. "Neka se najstroze zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine grkoistocnjaka", odnosno, "u prvom redu neka se najstroze kazni svaka privatna akcija rusenja grkoistocnih crkava, kapela i otudjivanja njihova vlasnistva". Citat je iz predstavke Poglavniku koju je, u ime biskupa, 20. studenog (novembra) 1941. podnio mons. Stepinac. No, ni ovaj kao ni ostali dokumenti nisu skrenuli volju komunistickih (lazno)branitelja pravoslavlja da "sklone" Stepinca na 16 godina. Umro je nakon 14. Kao kardinal.

MIRKO VID MLAKAR